Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-797/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti tužiteljice uz zamjenika punomoćnika tužitelja ĆŠ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Tomislava Bogdana iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženice Davora Petrovića, odvjetnika iz Osijeka, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3055045 zaključenog između tužiteljice VŠ i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, dana 21.09.2005. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU-1941/05 dana 21.09.2005.,
a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi:
„Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“;
u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi:
„...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“,
a u čl. 10. glasi:
„Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.
II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužiteljici VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF, isplati novčani iznos od 524,10 eura (petstodvadesetčetirieuradesetcenti), u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 1.732,59 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 1.10.2015. pa do isplate, te po osnovi manjka naplaćenog u konverziji od 12,91 eura, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužiteljici VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.977,50 eura (tisućudevetstosedamdesetsedameurapedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 18. kolovoza 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 62,50 eura (šezdesetdvaeurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 12. lipnja 2023. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 1. i čl. 7.), te čl. 10. Ugovora, kojim se tužiteljicu unaprijed veže na buduće jednostrane izmjene općih akata Banke, a koje odredbe glase kao pod I. izreke, te isplate na ime nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s tim da će svaki pojedini iznos na koji se obračunava zatezna kamata tužiteljica naknadno specificirati nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
1.1. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao Bankom dana 21.09.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50-3055045, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU-1941/05 dana 21.09.2005., a prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita i davatelju osiguranja odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 151,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 700,00 kn), no radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili znatno više početno ugovorenog anuiteta, čak i preko 900,00 kn. Predmetni kredit je dana 5.02.2016. Aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tužena utvrdila manjak zaključno s 30.09.2015., a zaključno s tim datumom potražuje preplaćeni iznos kojeg nije u mogućnosti precizirati bez specifikacije uplata i knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliki dio svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. te odluku VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004. - 31.12.2008. god., to je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Poziva se na članak 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16). Kako tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavi la točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS -a je postavila okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tužene prema tužiteljici, ista će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to zaključno s 30.09.2015. kao datuma obračuna konverzije, a razlika koju je preplatio radi tečajne razlike je upravo iznos koji mu je banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, uvećano za utvrđeni manjak prilikom provođenja konverzije.
1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica podneskom od dana 2. ožujka 2026. uređuje tužbeni zahtjev vršeći preinaku tužbe na način da na ime restitucije zahtijeva ukupan iznos od 2.269,60 eura, koji se sastoji od obračunatih zateznih kamata na svakomjesečne preplate od izvršene uplate do konverzije od 524,10 eura, te preplaćene glavnice na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.732,59 eura i utvrđenog manjka u konverziji od 12,91 eura, sve sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.732,59 eura od dana 1.10.2015. pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od dana 20. siječnja 2025. i tijekom postupka, tužena ne sporo da su stranke dana 21.09.2005.g. zaključile Ugovor o kreditu broj 528-50- 3055045 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva; kao i da su dana 05.02.2016. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528- 50-3055045, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tužiteljica neosnovano ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica i po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF, što predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).. ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je prista la na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare, s pozivom na čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i pozivanje tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, jer tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženice niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Parnične stranke su 5.02.2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR, te je tužena poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršila konverziju. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. K orisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužiteljica) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita.
3. Tužiteljica tijekom postupka osporava navode tuženice, ističe da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao; potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču; odredbe osnovnih ugovora, kao i dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja; poziva se na rješenje VSRH br. Gos-1/2019-36 od dana 04.03.2020., presudu Suda Europske unije broj C-118/17 (Dunai), te C-452/18 (Ibercaja Banco SA), te čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19). Ističe kako svaki potrošač s konverzijom ima pravni interes utvrđivati ništetnost ugovora odnosno ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, a to znači i ništetnost aneksa kojima je provedena konverzija. Sukladno Direktivi vijeća EZ 93/13 EEZ utvrđena je ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Osim toga, Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05.04.1993. god. je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je, među ostalim, implementirana i u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u čl. 49. i 50., a na koju se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/14-2 od 9.04.2015. god. koja je sada već svima općepoznata, a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka jer se ista Direktiva odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope, kao i na ništetnost valutne klauzule u CHF, a u bilo kakvoj dvojbi Direktiva EU se mora primjenjivati na isti način kao što međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom. Osporava prigovor zastare.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost pregovaranja u vezi spornih ugovornih odredbi prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50- 3055045 od 21.09.2005. (list 5. -8.), Otplatni plan (list 9.-17.), Kontrolni ispis unosa korištenja (list 18.), Informativni izračun efektivne kamatne stope (list 19.), Otplatnu tablicu – kredit informativni izračun (list 20.-26.), dopis tužene od 15.01.2016. (list 27. - 30.), Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 31.-34.), Novi otplatni plan s valutnom klauzulom u EUR (list 35. -38.), Pregled izvršenih uplata (list 39. -42.), knjigovodstvenu karticu (list 43.-53.), dopis punomoćnika tužiteljice od 2.06.2023. (list 54.), dopis tužene uz Otplatni plan (list 55.-58.), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-30-3055045 (list 59.-62..), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ZŠ, univ. mag.oec., te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 15.02.2026. (list 100.-126.).
4.1. Sud nije izveo dokaz čitanjem Izjave o prihvatu izračuna konverzije na koji se tužena u odgovoru na tužbu pozvala, jer isto nije priložila spisu, no radi se o nespornoj činjenici među strankama.
5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na deklaratorni zahtjev, dok je u odnosu na isplatu djelomično osnovan do iznosa od 524,10 eura, koji tužiteljici pripada na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 21. rujna 2005. kojima se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te čl. 10. kojom se tužiteljicu unaprijed veže na buduće jednostrane izmjene općih akata Banke; kao i zahtjev za povrat glavnice preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od 1.732,59 eura sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, povrat i zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF od dana plaćanja pojedinih mjesečnih obroka do sklapanja Dodatka ugovoru od 524,10 eura, te povrat utvrđenog manjka naplaćenog u konverziji od 12,91 eura, ukupno od 2.269,60 eura.
8. Među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica i tuženica dana 21. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3055045, kojim je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita;
- da je tužiteljici kredit odobren radi adaptacije obiteljske kuće;
- da je ugovoren rok otplate 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu;
- da je početna ugovorena kamata iznosila 4,95%;
- da je prvi anuitet dospio na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.01.2006.;
- da se kamatna stopa mijenjala tijekom otplate kredita;
- da je vraćanje kredita bilo vezano za tečaj CHF;
- da je kredit otplaćen u cijelosti;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt
249/2014 od 9. travnja 2015.;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija presudom ovoga suda broj Rev-
2221/2018 od 3. rujna 2019.;
- da su tužiteljica i tuženica dana 5.02.2016. sklopili Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50-3055045 prema odredbama ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;
9. Među strankama je sporno:
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3055045 od dana 21.09.2005. o valutnoj klauzuli u CHF (čl. 1. i čl. 7.), te čl. 10., nepoštene i ništetne;
- je li nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/2015. – u nastavku ZID ZPK/15), osnovan kondikcijski zahtjev na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu;
- pripada li tužiteljici pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na temelju stjecanja bez osnove;
- visina zahtjeva;
- je li nastupila zastara potraživanja;
10. Pregledom Ugovora o kreditu broj 528-50-3055045 (sa lista 5.-8. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu, te da je u čl. 10. ugovoreno da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.
10.1. Uvidom u Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 528-50- 3055045 (list 59.-62. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 5.02.2016. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora. Utvrđeno je da je čl. 1. ugovoreno da se tim Dodatkom i pisanim prihvatom izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem odredaba čl. 19.a do 19.i zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.).
10.2. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovor o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka, a koja je dokumentacija obuhvaćena pri izradi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.
10.3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor zaključila 21.09.2005. kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, kredit joj je bio potreban radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji. Kredit je realizirala kod tuženice jer je već bila njen klijent, a kredit u CHF valuti joj je ponuđen kao jedina opcija i pri tom joj rečeno da je taj kredit pouzdan. Nitko ju nije upozorio na rizike tog kredita i da može doći od promjene tečaja CHF u odnosu na kunu , niti pojasnio koji parametri utječu na promjenu tečaja, a niti da HNB ne štitit tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama jer joj je ugovor u banci dan na potpis unaprijed sačinjen, te joj je rečeno da su ugovorne odredbe takve kakve su i da tu ne može ništa. Ugovor je pročitala prije potpisivanja, ali joj nitko nije pojasnio ugovorne odredbe, ali joj je osobni bankar rekao da je sve u redu u odnosu na te odredbe. Da nije pristala na neku tako sastavljenu ugovornu odredbu, smatra da ne bi mogla realizirati kredit. Početna rata je bila 600,00 kuna i ubrzo je prešla 900,00 kuna i da sam je to znala, sigurno ne bi realizirala kredit. Kako bi mogla nastaviti otplaćivati kredit, pristala je na ponuđenu konverziju, ali se time nije odrekla bilo kakvog potraživanja prema banci. Kredit je otplaćivala putem administrativne zabrane na plaći, a koji je u cijelosti zatvorila na način da je podigla kredit u OTP banci i time zatvorila predmetni kredit. Javni bilježnik ju je prilikom potvrđivanja ugovora samo upozorio da može doći do ovrhe ukoliko rate kredita ne bude uredno podmirivala, ali joj nije tumačio ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja detaljno pročitala i zna što znači pojam valutna klauzula, odnosno da može doći do promjene tečaja, ali u ugovoru nisu bili naznačeni nikakvi parametri niti su joj objašnjeni usmeno, koji utječu na promjenu tečaja. Rekli su joj da je kredit u CHF valuti najpovoljniji i da nema uvjeta za kredit u euro i kunama. Rekli su joj da nema rasprave oko ugovornih odredbi, stoga nije mogla pregovarati o istima prije potpisivanja ugovora. Shvaćala je što znači konverzija kredita na koju je pristala, jer inače ne bi mogla dalje nastaviti podmirivati rate koje su rasle. Zbog rasta rate kredita, sama se došla raspitivati u banku što može učiniti i tada joj je ponuđena opcija za sklapanje Dodatka ugovoru, odnosno provođenja konverzije.
12. Prije svega sud napominje da tužiteljica ima status potrošača. Naime, tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju (ugovor sklopljen 21.09.2005.), te da ista nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
13. Prema odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a sukladno čl. 3. točka 2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
14. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključila tužiteljica kao fizička osoba radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bila vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača .
14.1. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati, a što tužena u ovom postupku nije učinila.
15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
15.1. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna
- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15.2. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
15.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
15.5. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
15.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tuženice i tužitelja u konkretnom slučaju.
16. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
16.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.
16.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.
16.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.4. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 421. rujna 2005. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženice ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.
16.5. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.
16.6. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).
16.7. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
16.8. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16.9. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
17. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijeporn im odredbama čl. 1., čl. 7. i čl. 10. Ugovora o kreditu od 21.09.2005. nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula , jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, no nije bio i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
17.1. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba . Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora za nju proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
17.2. Naime sporne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora, među strankama zaključenog ugovora nisu lako razumljive, jer u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.
17.3. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi čl. 1. i čl. 7. vezanih za valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu od 21.09.2005. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem tih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 21.09.2005. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, nisu lako razumljive, već su odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.
17.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013.
17.5. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorene valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene tečaja.
18. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2.-4., te čl. 6.-8. Zakona o obveznim odnosima.
18.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
19. Nadalje, ugovorna odredba kakve je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja veže potrošača uz buduće jednostrane izmjene općih akata koje donosi isključivo banka, bez mogućnosti pregovaranja i bez jasno određenih granica tih izmjena (čl. 10.). Dakle radi se o odredbi u kojoj je potrošač unaprijed pristao na promjenu budućih općih akata čiji sadržaj u trenutku sklapanja Ugovora nije mogao biti poznat niti predvidiv. Takva odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja (iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je dan na potpis unaprijed sačinjen Ugovor), već je sastavni dio unaprijed sastavljenog obrasca ugovora koji je sastavila Banka-Kreditor. Time je banci omogućeno da tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano uređuje prava i obveze ugovornih strana donošenjem novih ili izmijenjenih općih akata, dok potrošač na njihov sadržaj nije mogao utjecati niti je imao stvarnu mogućnost odbiti njihovu primjenu. Posljedica navedenog postupanja Banke je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice, protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, te odredbama Direktive 93/13/EEZ. Posebno je sporno što odredba čl. 10., ne određuje koje se vrste izmjena općih akata mogu primjenjivati na postojeći ugovor, niti propisuje objektivne kriterije za njihovu izmjenu, već potrošača unaprijed obvezuje prihvatiti sve buduće izmjene koje Banka jednostrano donese. Time ugovorne odredbe postaju promjenjive isključivo voljom jedne ugovorne strane, što je protivno zahtjevu transparentnosti.
20. Stoga su odredba čl. 1., čl. 7. i čl. 10. Ugovora o kreditu od 21. rujna 2005. u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te koja veže potrošača uz buduće jednostrane izmjene općih akata koje donosi isključivo banka bez mogućnosti pregovaranja, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne (ništave) u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
21. Slijedom navedenog, i ovaj sud je utvrdio da su odredba čl. 1., čl. 7. i čl. 10. Ugovora o kreditu od 21. rujna 2005., sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod I. izreke.
22. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.
22.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
22.2. Tužitelj je tražio utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i čl. 12. st. 8. i 9., a restituciju traži po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
23. Prigovor zastare tuženice nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o va lutnoj klauzuli; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa je zastarni rok počeo teći 15. lipnja 2018. i istekao je 15. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 12. lipnja 2023., to je tužba podnesena unutar roka od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
23.1. Ovdje je potrebno napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisan rok zastare od tri godine za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima. Naime, tražbina tužitelja za zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu nije tražbina povremenih davanja u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, nego je kondikcijska tražbina nastala po osnovi stjecanja bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima), na koju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
23.2. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.
24. Zastara nije nastupila niti na preinačeni dio zahtjeva.
24.1. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) zauzeto je sljedeće obvezujuće pravno shvaćanje:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
24.2. Stoga je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima došlo već podnošenjem tužbe dana 12. lipnja 2023., te zastara nije nastupila ni za preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva.
25. Nadalje, s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, pa je je tužena sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti tužiteljici sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim.
25.1. Slijedom navedene odredbe, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njena obveza preplaćena, kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita.
25.2. Međutim, prema pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.:
„Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.“
26. Ovdje treba napomenuti to da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u postupku ocjenjivanja suglasnosti ZID ZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio navedeni Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, te je ocijenio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom.
26.1. S obzirom na navedeno i da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je prošao test ocjenjivanja ustavnosti, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježja nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako VSRH u odluci posl. broj Rev 637/2019-2 od 15.11.2022.).
27. Stoga, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima, o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
27.1. Pri tome, nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. te se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
28. Potrebno je naglasiti da učinak konverzije prema ZID ZPK/15, djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja mogućnost sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe , u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
29. Međutim, tužiteljica je tužbom (12.06.2023.), kao i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (2.03.2026.) zatražila i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije (30.09.2015.).
29.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen odredbama ZID ZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica izvršila do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom).
30. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ZŠ, univ.mag.oec. iz [adresa], čiji je zadatak bio utvrditi preplaćeni iznos anuiteta po osnovi povećanja tečajne razlike u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od dana isplate pa sve do 30.09.2015. iskazano odvojeno unutar svakog anuiteta, ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi povećanja tečajne razlike, je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/2015), odnosno je li konverzija računski točna, iznosa preplate koja je priznata tužiteljici na dan provođenja konverzije, u što je preplata iskorištena, ako je iskorištena u otplatu budućih mjesečnih anuiteta, potrebno je uračunati u preplaćeni iznos temeljem povećanja tečaja za CHF, prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO - a, s tim da se kod uračunavanja uzmu u obzir zatezne kamate zajedno na svakomjesečne razlike preplaćenog tečaja, je li tužiteljica i u kojem iznosu obeštećena konverzijom.
30.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 15.02.2026. (list 100.-126. spisa) proizlazi da je konverzija tužiteljičinog kredita provedena zakonito i računski točno, uz primjenu kamatnih stopa na EUR kredite sukladno internim odlukama banke o visini kamatnih stopa za pojedinu vrstu kredita, te je točan iznos preplate kojega je tužena priznala tužiteljici, sve sukladno čl. 19.c. st. 1. točka 5. ZID ZPK. Vještak je mišljenja da tužiteljica konverzijom nije obeštećena za preplate izračunate po osnovi promjene kamatnih stopa i tečajne razlike, već je izračunom utvrđeno da je tužiteljica uplatila manje po navedenom kreditu u odnosu na iznos kredita denominiranog u HRK sa valutnom klauzulom u EUR. Stoga je tužiteljica dodatno terećena za utvrđeni manje plaćeni iznos u konverziji, odnosno za iznos od 12,91 EUR. Zatezna kamata na izračunate preplaćene iznose po osnovi ugovorene tečajne razlike u razdoblju korištenja kredita do 30.09.2015. ukupno iznosi 524,10 eura (Tablica 3. kolona 4. - na listu 108.-110. spisa). U razdoblju od korištenja kredita do 30. rujna 2015. tužiteljica je tijekom perioda otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući samo pozitivne stavke tečajne razlike, platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 13.054,23 HRK, odnosno 1.732,59 EUR.
30.2. Tuženica u podnesku od dana 6. ožujka 2026. navodi da ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka, ali i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije sukladno navodima iznesenim tijekom postupka.
31. Kako je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud, a primjedbi na nalaz i mišljenje nije bilo, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te danim u skladu sa pravilima struke.
32. Sud napominje da su se stranke na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. srpnja 2026. izjasnile da ne predlažu da sud vještaka poziva na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.
33. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 2. ožujka 2026. preinačila tužbu na način da umjesto 1.500,00 eura, zahtijeva isplatu od ukupno 2.269,60 eura, koji se iznos sastoji od glavnice na ime preplate po osnovi tečajne razlike do konverzije od 1.732,59 eura sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, ukupne zatezne kamate po utvrđenoj glavnici do 30.09.2015. u iznosu od 524,10 eura, te utvrđenog manjka u konverziji od 12,91 eura.
34. Kako se tuženica na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. srpnja 2026. protivila preinaci, sud je rješenjem na istom ročištu dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
34.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužiteljica već u tužbi tražila glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetn ih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i zatezne kamate na preplaćenu glavnicu, u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog anuiteta pa do isplate, te je u tužbi predložila financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine zahtjeva kako bi svoj zahtjev za isplatu konačno postavila nakon provedenog vještačenja, a što je i učinila, povećavši zahtjev. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
35. Nadalje, u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno stajalište koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
36. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima . Kod toga je također potrebno dodati da tužiteljici te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Ostali zahtjev na ime isplate iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom u CHF, te na ime manjka, nije osnovan.
37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod II.-III.
38. Prigovor nedostatka pravnog interesa je djelomično osnovan. Naime, tužiteljica ima pravni interes za deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi (točka I. izreke), jer tuženica osporava ništetnost tih odredbi kroz cijeli postupak, a ništetnost ne nestaje naknadnim događajima, pa ni provedbom konverzije sukladno ZID ZPK/15. Prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Stoga samo sklapanje Aneksa o konverziji ne oduzima tužitelju pravni interes za utvrđenje ništetnosti temeljnih ugovornih odredbi (tako u odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4.03.2020.). Tužiteljica ima pravni interes i za kondemnatorni zahtjev na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose (točka II. izreke). Taj zahtjev nije obuhvaćen ex tunc učinkom konverzije jer je zakonodavac zatezne kamate izrijekom isključio iz izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), a temelji se na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. S druge strane, tužiteljica nema pravni interes (a time ni pravo na isplatu) za onaj dio kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na povrat preplaćene glavnice po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i manjak, budući da je taj zahtjev konzumiran ex tunc učinkom konverzije (tako u presudi i rješenju proširenog vijeća VSRH posl. broj Rev- 457/2025-21 od 27.05.2026.). U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan i taj dio zahtjeva je odbijen kao pod III. izreke.
39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
39.1. Naime, tuženica je osporavala osnovanost i visinu zahtjeva, a tužitelj ica je uspjela sa deklaratornim zahtjevom (za valutnu klauzulu čl. 1. i čl. 7., te u odnosu i na čl. 10. Ugovora), te djelomično sa kondemnatornim zahtjevom za isplatu po valutnoj klauzuli (od 2.269,60 eura dosuđena je zatezna kamata od 524,10 eura). U odnosu na odbijeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, niti je zahtijevao posebne dokazne radnje odvojene od ostatka postupka. Naime, financijsko vještačenje provedeno je upravo radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa i zateznih kamata (integralno za sve zahtjeve), a tužiteljica je dokazala preplatu i iznos zateznih kamata upravo putem vještačenja koje je dakle bilo nužno provesti u ovom postupku , upravo zbog osporavanja osnovanosti i visine zahtjeva od strane tužene, a tužiteljica kao potrošač bez stručnog znanja iz financijskog područja objektivno nije bila u mogućnosti odrediti točan opseg svog prava na povrat prije provedbe vještačenja.
39.2. Pored navedenog, ovaj sud posebno ističe da je u pogledu snošenja parničnih troškova u potrošačkim sporovima Sud Europske unije (četvrto vijeće) u sklopu spojenih predmeta C-224/19 (Caixabank) i C-259/19 (Banco Bilbao Vizcaya Argentaria) u presudi od 16. srpnja 2020., zauzeo izričito pravno shvaćanje prema kojemu se potrošaču ne mogu prebaciti na teret parnični troškovi u slučaju djelomičnog uspjeha s kvantitativnog (novčanog) aspekta, a koje stajalište u potpunosti potvrđuje i novija, ustaljena praksa Suda EU, posebice u presudi broj C- 714/22 (Profi Credit Bulgaria) od 21. ožujka 2024., kao i smjernice iznesene u predmetu C-746/24 (Bank Millennium) od 27. studenoga 2025. Naime, prema utvrđenju Suda Europske unije, kada bi potrošač bio dužan snositi sudske troškove razmjerno iznosu koji mu je u konačnici dosuđen, takav bi troškovni rizik stvorio odvraćajući učinak i narušio načelo djelotvornosti zaštite potrošača zajamčeno Direktivom 93/13/EEZ.
39.3. Slijedom navedenog, to i u skladu s aktualnom sudskom praksom Suda Europske unije (koja obvezuje i hrvatske sudove), budući da je tužitelj ica u ovom postupku dokazala ništetnost ugovornih odredbi (kvalitativni uspjeh), a pored toga i dio kondemnatornog zahtjeva, opravdano joj je dosuditi parnični trošak u cijelosti.
40. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.040,00 eura.
40.1. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 1.977,50 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava podneska od 22.01.2025. i 02.03.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 6.11.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 23.10.2025. i 3.07.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 18.8.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 287,50 eura (Tbr. 46.) i plaćenog troška vještačenja od 540,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
40.2. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 62,50 eura nije osnovan, a sastoji se od sastava opomene od 2.06.2023. u iznosu od 50,00 eura sa PDV-om od 12,50 eura, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
41. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tužena nema pravo na naknadu troška, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
U Osijeku, 18. kolovoza 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
