Poslovni broj: P-108/2021-62

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, protiv 1.-vo tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa] i 2. - go tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ČL iz Buterin & Partneri odvjetničkog društva d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Miljenke Klasić, odvjetnice iz Krapine i zamjenika punomoćnika 2.-go tuženika JLČ, odvjetnika u Buterin & Partneri odvjetničkom društvu d.o.o., sa sjedištem u [adresa], 18. kolovoza 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. ugovora o namjenskom kreditu broj: ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167, solemniziran kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin Pešut pod brojem OU-156/2006 od 14. 6. 2005., sklopljen između tužitelja i 1. -vo tuženika, a koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,“ te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) iz ugovora o namjenskom kreditu broj: ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167, solemniziran kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin Pešut pod brojem OU- 156/2006 od 14. 6. 2005., sklopljen između tužitelja i 1. -vo tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (Kamate i naknade) istog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 107.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog ugovora o namjenskom kreditu (otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti 834,68 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

III. Nalaže se 1.-vo tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 251,05 EUR (slovima: dvjesto pedeset jedan euro i pet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 251,05 eura (slovima: dvjesto pedeset jedan euro i pet centi) zakonske zatezne kamate od 17. studenog 2011. do 14. ožujka 2021.

V. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.953,19 eura (slovima: devet tisuća devetsto pedeset tri eura i devetnaest centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2011. do isplate.

VI. Odbijaju se tužbeni zahtjevi u odnosu na 2. -go tuženika B2 Kapital d.o.o. koji glase:

" 3. Nalaže se 2.-go tuženiku B2 Kapital d.o.o., OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]/ [adresa], isplati iznos od 3.950,07 EUR (slovima: tri tisuće devetsto pedeset eura i sedam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 17. studenog 2011. pa do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

4. Nalaže se 2.-go tuženiku B2 Kapital d.o.o., OIB: [osobni identifikacijski broj] sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]/ [adresa], isplati iznos od 6.254,17 EUR (slovima: šest tisuća dvjesto pedeset četiri eura i sedamnaest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 17. studenog 2011. pa do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s 1.-vo tuženikom, kao kreditorom, 14. lipnja 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167, solemniziran kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin Pešut pod brojem OU-156/2006 od 14. lipnja 2005., kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 107.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita pri čemu je namjena kredita bila adaptacija kuće, a rok otplate 180 mjeseci. Tužitelj navodi da je odredbom članka 2. stavka 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan 1. -vo tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 107.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,9 % godišnje, interkalarnu kamatu po istoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tužitelj navodi da je odredbom članka 7. stavka 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (1.-vo tuženika), korisnik kredita (tužitelj) pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj navodi da su odredbe članka 2. stavka 1. i članka 7. stavka 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kamatnim stopama ništetna jer je odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati 1.-vo tuženiku nije niti određena niti odrediva. Tužitelj navodi da se kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala isključivo jednostranom odlukom 1.-vo tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tužitelj navodi da je 1.-vo tuženik svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavješćivao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je tražio suglasnost tužitelja, pa je tako 1.-vo tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati 1.-vo tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Tužitelj tvrdi da predmetne ugovorene odredbe omogućuju 1.-vo tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koja promjenu nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti jer nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj navodi da se u predmetnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčanih obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (članak 2. st. 1. ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Tužitelj navodi da je navedeno u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Tužitelj navodi da su odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog ugovora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se tog načela. Tužitelj navodi da je prema predmetnoj ugovorenoj odredbi stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog ugovora dug tužitelja postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu 1.-vo tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, te je na taj način 1.-vo tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj navodi da su odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog ugovora kojim se određuje promjenjivost kamatne stope u potpunosti u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Tužitelj navodi da je Visoki trgovački sud RH presudom i rješenjem, posl. broj 43. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnima o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne – što je osobito obrazloženo na str. 53 do 67 navedene presude i rješenja, a u ovom predmetu se radi o takvom istovjetnom slučaju. Takav je stav potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. travnja 2015. poslovnog broja Revt-249/14. Budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da su odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog ugovora ništetne, a osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTSRH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 4.7.2014., odnosno presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev – 249/14. Tužitelj navodi da je u razdoblju od 5. 10. 2007. do 7.2.2011. 1.-vo tuženik više puta jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti 2.929,59 CHF ili 14.309,13 kuna više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o krediti, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe kojima bi bilo utvrđeno da koji uvjeti utječu na promjenu visine kamatne stope, te način i parametri izračuna iz kojih bi tužitelj bio mogao predvidjeti tako značajne promjene. Tužitelj navodi da se sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da je osim navedene odredbe o kamati, ništetna i odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj navodi da je 1.-vo tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Tužitelj navodi da 1.-vo tuženik nije tužitelja upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija nego je isto prešutio, a posebno ga nije upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. Tužitelj navodi da u trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti 1.-vo tuženik nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Tužitelj navodi da prije zaključenja predmetnog ugovora 1.-vo tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 1.-vo tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 29/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, tužitelj ističe da je isto utvrđeno i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P- 1401/2012 od 4.7.2013. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje 1.-vo tužena Zagrebačka banka d.d. Tužitelj navodi da je u spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je: „ Prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 29/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…“ Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te navodi da je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Prema izračunu tužitelja, zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, tužitelj je 1.-vo tuženiku tijekom otplate kredita više platio iznos od 4.915,33 kn. Tužitelj navodi da su 1.-vo tuženik i 2.- go tuženik sklopili 6. srpnja 2018. ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina, temeljem kojeg je 1.-vo tuženik 2.-go tuženiku prenio sve novčane tražbine i sporedna prava koja osiguravaju novčane tražbine 1.-vo tuženika s osnove navedenog ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3206858243, solemniziran 14.6.2006. kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin – Pešut. Slijedom navedenoga, tužitelj je tužbom utužio i 2.-go tuženika budući u navedenom ugovoru o ustupu i prijenosu prava i tražbina nije decidirano regulirano eventualno utvrđenje ništetnosti ugovora kojeg su sklopili tužitelj i 1.-vo tuženik, a koja tražbina je sad prenijeta 2.-go tuženiku. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.309,13 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos. Tužitelj u tužbi također postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.915,33 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos.

2. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu navodi da je s tužiteljem sklopio ugovor o namjenskom kreditu 3206858243 od 14. lipnja 2006. kojim je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 107.000,00 CHF (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 19.224,46 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani 1.-vo tuženika te ističe da je predmetni ugovor o kreditu otkazan 24. listopada 2011. te da je 2018. ustupljen 2.-go tuženiku B2 Kapital d.o.o. Obzirom na navedeno, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da nije pasivno legitimiran pa se stoga predlaže odbaciti podredno odbiti tužbu tužitelja u odnosu na 1. -vo tuženika. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe prigovor zastare te navodi da se za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je odredbom čl. 118. ZZP-a, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 15. ožujka 2021., to 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u tom dijelu u zastari. Ujedno 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15. 3. 2016. nastupila zastara. Osim toga, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, 1.-vo tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena 4. 4. 2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila 14. 6. 2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. 6. 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe 15. 3. 2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i 1.-vo tuženik 26. siječnja 2016. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama 1.-vo tuženika. Nadalje, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s 1.-vo tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. 1.- vo tuženik Zagrebačka banka d.d. navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. 1. -vo tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama poslovni broj: Gos 1/2019, proizlaze sljedeće okolnosti: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. i poslovni broj: Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. te presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-706/2019 od 29. travnja 2020. Slijedom navedenih odluka, stav je 1. -vo tuženika Zagrebačke banke d.d. da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, 1.-vo tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. u odgovoru na tužbu navodi B2 Kapital d.o.o. u odgovoru na tužbu navodi da su tvrdnje tužitelja o ništetnosti dijelova odredaba čl. 2. i čl. 7. ugovora o namjenskom kreditu neosnovane. Ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno Zakonom o obveznim odnosima (čl. 26. st. 1. ZOO), te da je ugovorena kamatna stopa od 4,9% godišnje bila niža od zakonske zatezne kamate od 15% na dan sklapanja ugovora i nije prekoračivala zakonski maksimum ni u jednom trenutku. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. navodi da odredba o kamatnoj stopi nije ništetna zbog neodredivosti činidbe, jer bi u suprotnom svi ugovori s promjenjivom kamatnom stopom bili ništetni, što nije pravno moguće. Nadalje, 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (čl. 81. i 84. ZZP/03) te navodi da bi odredba iz čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu bila ništava da je potrebno da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, tvrdi da je 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. s tužiteljem pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, imao je izbor između fiksne i promjenjive kamatne stope te je izabrao promjenjivu. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. navodi da je ugovor javnobilježnički solemniziran i dodatno objašnjen, a tužitelj je bio poslovno sposoban i upoznat s Općim uvjetima poslovanja. Također navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva, a promjene kamatne stope nisu bile arbitrarne već su se temeljile na tržišnim uvjetima i troškovima poslovanja, pri čemu je banka kao regulatorno nadzirani subjekt najprikladnija za procjenu tih faktora. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. navodi da sud nije vezan za primjenu presuda iz kolektivnih sporova jer su donesene pod drugačijim zakonskim okvirima koji nisu bili na snazi prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, ističe da tužbeni zahtjevi za isplatu preplaćenih kamata i anuiteta nisu dokazani. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. navodi da nije stranka ugovora o namjenskom kreditu, već je od 1.-vo tuženika Zagrebačke banke d.d. preuzeo dospjelo nenaplaćeno potraživanje, ne i prava i obveze iz ugovora, a u parničnom postupku radi utvrđenja pojedinih odredaba predmetnog ugovora ništetnima mogu sudjelovati samo stranke koje su ugovor i sklopile. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. navodi da ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina ovjerenog pod posl.br. OV-8553/2018 nije izvršen prijenos ugovora o namjenskom kreditu, već samo tražbine koju banka nije uspjela naplatiti. Slijedom svega navedenog, 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 23. lipnja 2025. te končano podneskom od 5. svibnja 2026., precizirao tužbeni zahtjev tako da na ime razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenog 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, potražuje iznos od 1.843,66 eura, na ime zateznih kamata na razlike anuiteta potražuje iznos od 567,46 eura, na ime razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenog 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, potražuje iznos od 1.287,90 eura, na ime zateznih kamata na tečajne razlike potražuje iznos od 251,05 eura, te iznos od 6.254,17 eura po osnovi preostale glavnice na dan otkaza, odnosno na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do dana otkaza (16. studenog 2011.), primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2011.

5. 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. se u podnesku od 8. srpnja 2025. protivio učinjenoj preinaci tužbenog zahtjeva, ističući kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka te također ističe prigovor zastare u odnosu na novo postavljani tužbeni zahtjev.

6. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 2. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe od 23. lipnja 2025. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167 od 14. lipnja 2006. (list 9-13 spisa), ugovoru o ustupu i prijenosu prava i tražbina ovjerenog pod posl.br. OV-8553/2018 od 6. srpnja 2018. (list 14-21 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije na dan otkaza kredita s učincima do 30. rujna 2015. (list 37- 43 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 45 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 47), reguliranje tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu (list 49 spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 53-55 spisa), promete po kreditu/specifikacija uplata (list 82-89 spisa), pročitao je sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 102-105 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 6. lipnja 2025. (list 239-253 spisa), pročitao je dopunsko očitovanje vještaka od 28. ožujka 2026. (list 389-390 spisa), sud je usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan u odnosu na 1.-vo tuženika Zagrebačku banku d.d., dok je u cijelosti neosnovan u odnosu na 2. -go tuženika B2 Kapital d.o.o.

10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 14. lipnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 107.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (čl. 1.), na rok oplate 180 mjeseci (čl. 3. st. 1.), a kao namjena kredita ugovorena je adaptacija kuće (članak 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,9 % godišnje (čl. 2. st. 1.),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kreditu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu prvi anuitet iznosi 834,68 CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da je posljednja uplata tužitelja po predmetnom kreditu izvršena 7. veljače 2011.,

- da je ugovor o kreditu otkazan 16. studenoga 2011.,

- da su 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. kao ustupitelj i 2. -go tuženik B2 Kapital d.o.o. kao primatelj sklopili ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina ovjerenog pod poslovnim brojem OV-8553/2018 od 6. srpnja 2018., prema kojem je člankom 2.1. ugovora Zagrebačka banka B2 Kapitalu ustupila i prenijela Prenesene plasmane s osnova ugovora o namjenskom kreditu, 3206858243, broj kreditne partije: 7103184167, od 14. lipnja 2006., a B2 Kapital ih je prihvatio te postao njihov isključivi nositelj, zajedno sa sporednim pravima i sredstvima osiguranja,

- da su stranke 26. siječnja 2016. sklopile sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

11. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- pasivna legitimacija 1.-vo tuženika Zagrebačke banke d.d.

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

12. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

13. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

14. Kako je između 1.-vo tuženika Zagrebačka banka d.d. cedenta i 2. -go tuženika B2 Kapital d.o.o. cesionara sklopljen ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina ovjerenog pod posl.br. OV-8553/2018 od 6. srpnja 2018., to prava i obveze stranaka valja sagledati primjenom odredaba ZOO-a koje uređuju ustup tražbine. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, odredba čl. 84. st. 1. ZOO-a propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. citirane zakonske odredbe propisuje da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

15. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju prema 1.-vo tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima 1. -vo tuženik Zagrebačka banka d.d. prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, pa kako na 2.-go tuženika B2 Kapital d.o.o. nisu prenesena prava i obveze iz ugovora o kreditu, 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. pasivno je legitimirana za potraživanje u konkretnom slučaju.

16. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. nije bio stranka ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja i 1. -vo tuženika Zagrebačke banka d.d., slijedom čega nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora. Okolnost da je na 2. -go tuženika B2 Kapital d.o.o. naknadno prenesena tražbina iz predmetnog ugovora ne čini ga ugovornom stranom osnovnog pravnog posla, već primateljem ustupljene tražbine. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž- 527/2023-2 od 31. svibnja 2023.

17. Osim navedenog, neosnovan je i tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na 2. - go tuženika B2 Kapital d.o.o. jer iz provedenih dokaza proizlazi da je posljednja uplata tužitelja po predmetnom kreditu izvršena 7. veljače 2011., dok je ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina sklopljen 6. srpnja 2018. Stoga 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. nije primio niti jednu uplatu tužitelja izvršenu po predmetnom ugovoru o kreditu.

18. Obveza restitucije kao posljedica ništetnosti tereti ugovornu stranu koja je na temelju ništetne ugovorne odredbe nešto primila, dok prema pravilima o stjecanju bez osnove obveza vraćanja tereti osobu u čiju je imovinu korist prešla. Budući da 2.- go tuženik B2 Kapital d.o.o. nije bio ugovorna strana niti je primio iznose koje je tužitelj tijekom otplate kredita platio 1.-vo tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., na njegovoj strani ne postoji materijalnopravna osnova za obvezu isplate tužitelju.

19. Činjenica da je 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. cesijom stekao neplaćenu tražbinu 1.-vo tuženika Zagrebačke banka d.d. ne dovodi do drukčijeg zaključka. Tužitelj prema 2.-go tuženiku B2 Kapital d.o.o. kao cesionaru može isticati prigovore koji utječu na postojanje odnosno visinu ustupljene tražbine, ali iz toga ne proizlazi obveza 2.-go tuženika B2 Kapital d.o.o. vratiti tužitelju iznose koje nikada nije primio. Članak 84. ZOO-a upravo određuje da cesionar prema dužniku ima prava cedenta, uz pravo dužnika da mu istakne prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju. Slijedom navedenog, zahtjev za isplatu u odnosu na 2.-go tuženika B2 Kapital d.o.o. valjalo je odbiti u cijelosti kao neosnovane i odlučiti kao pod točkom VI. izreke ove presude.

20. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

21. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je sklopio ugovor o namjenskom kreditu u CHF jer drugi kredit nije mogao zaključiti. Prilikom sklapanja ugovora nitko ga nije upozorio što bi se moglo dogoditi s tečajem. Ugovor je sklopio radi adaptacije stana u [adresa], koja se nalazi iza poslovnog prostora. Nakon godinu dana od sklapanja ugovora zatražio je od Zagrebačke banke konverziju kredita u eure, međutim u Zagrebačkoj banci isto mu nisu odobrili, a nakon 4 do 5 godina od sklapanja ugovora glavnica je bila veće od iznosa kojeg mu je Zagrebačka banka isplatila. Prilikom sklapanja ugovara o namjenskom kreditu s 1. -vo tuženikom pročitao je ugovor, međutim drugi kredit nije mogao dobiti. Nitko od strane 1. -vo tuženika nije ga upozorio o mogućoj promjeni tečaja za vrijeme otplate kredita. 2016. sklopio je sporazum kojim je izvršena konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR, kada je o tome informiran od strane Udruge franak. Na njegovu inicijativu sklopljen je naprijed navedeni sporazum 2016. Ne sjeća se da li mu je prilikom sklapanja ugovora o namjenskom kreditu iz 2016., 1. -vo tuženik nudio mogućnost ugovaranja fiksne ili promjenjive kamatne stope.

22. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

24. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

25. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „adaptacija kuće“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i 1.-vo tuženik Zagrebačka banka d.d. vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

26. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

27. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

28. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

29. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkama I. -II. izreke ove presude.

30. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive stope ugovorne kamate, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

31. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

32. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

33. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

34. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

36. Sukladno navedenom, dat je i zadatak sudskom vještaku za financije.

37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 6. lipnja 2025., (list 239-253 spisa) sud je utvrdio da je kredit je iskorišten 14. lipnja 2006. u iznosu od 21.422,82 CHF, kada je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,667920 kn, te 19. lipnja 2006. u iznosu od 85.577,18 CHF, kada je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,663590 kn, pa je ukupno isplaćeni iznos od 107.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 499.096,89 kn. Zagrebačka banka d.d. kao vjerovnik i JL kao dužnik zaključili su 26. siječnja 2016. Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/2015), konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR, sa sljedećim osnovnim elementima: ugovor o kreditu je otkazan 16. studenoga 2011., prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015., korisnik svojim uplatama po kreditu u CHF nije podmirio tražbine konvertiranog kredita u EUR, na dan otkaza kredita visina tražbine u EUR, utvrđena izračunom konverzije, iznosi kunsku protuvrijednost od 61.781,40 EUR. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.843,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.287,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), o nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 16. studenoga 2011., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 16. studenoga 2011. iznosi 3.950,07 EUR (3.131,56 EUR glavnice i 818,51 EUR dospjelih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.843,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.287,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 16. studenoga 2011., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 16. studenoga 2011. iznosi 3.214,56 EUR (2.658,70 EUR glavnice i 555,86 EUR dospjelih zateznih kamata). Iznos preostale tražbine na dan otkaza kredita, odnosno na dan konverzije (16. studenoga 2011.) koju je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale tražbine kakva bi bila da se od početka otplate kredita do dana otkaza (16. studenoga 2011.) primjenjivala početno ugovorena 5 kamatna stopa od 4,90 %, te da se od početka otplate do dana otkaza primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 6.254,17 EUR

38. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

39. 1.-vo tuženik u podnesku od 27. lipnja 2025. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

40. Sud je dopisom, poslovni broj P-108/2021-48 pozvao vještaka da se očituje je li u mišljenju od 6. lipnja 2025. došlo do proturječnosti s obzirom da na stranici 4. dio mišljenja glasi: „ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.843,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), dok iz rekapitulacije, Tabele 1, na stranici 7 nalaza proizlazi da se iznos od 1.843,66 eura odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope."

41. Na temelju dopunskog financijskog vještačenja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 28. ožujka 2026. sud je utvrdio da je vještak u ovom predmetu izradio nalaz i mišljenje u skladu s postavljenim zadatkom, međutim u tekstualnom dijelu mišljenja došlo je do očite pogreške, tako da se dvije prve podalineje (prva ako se promatraju samo pozitivni iznosi i druga ako se promatraju i pozitivni i negativni) odnose na razlike proizašle iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, što je vidljivo iz Tabele 1 iz nalaza. Dakle, u varijanti samo pozitivnih iznosa, 1.843,66 eura odnosi se na razlike zbog promjene kamatne stope, dok se iznos od 1.287,90 eura odnosi na razlike zbog promjene tečaja. U varijanti pozitivnih i negativnih iznosa, 1.843,66 eura odnosi se na razlike zbog promjene kamatne stope, dok se iznos od 815,04 eura (Tabela 1) odnosi na razlike zbog promjene tečaja. U pogledu postavljenih zadataka, u skladu s utvrđenjima i izračunima nalaza, proizlazi kako slijedi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.843,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); Zatezne kamata na razlike anuiteta iznose 567,46 eura; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.287,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); zatezne kamate na tečajne razlike iznose 251,05 eura; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 16. studenoga 2011., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 16. studenoga 2011. iznosi 3.950,07 EUR (3.131,56 EUR glavnice i 818,51 EUR dospjelih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.843,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenoga 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 815,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 16. studenoga 2011., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 16. studenoga 2011. iznosi 3.214,56 EUR (2.658,70 EUR glavnice i 555,86 EUR dospjelih zateznih kamata). Iznos preostale tražbine na dan otkaza kredita, odnosno na dan konverzije (16. studenoga 2011.) koju je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale tražbine kakva bi bila da se od početka otplate kredita do dana otkaza (16. studenoga 2011.) primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90 %, te da se od početka otplate do dana otkaza primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 6.254,17 EUR.

42. 2.-go tuženik B2 Kapital d.o.o. je u podnesku od 11. svibnja 2026. tražio usmeno očitovanje vještaka, dok je 1. -vo tuženik Zagrebačka banka d.d. u podnesku od 15. svibnja 2026. istaknuo prigovore na nalaz i mišljenje.

43. Sud je usmeno saslušao stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 6. lipnja 2025. koji je u odnosu na prigovor istaknut u podnesku od 15. svibnja 2026. u kojem je 1.-vo tuženik prigovorio na nalaz i mišljenje izrađenom u ovom predmetu ističući da prilikom uračunavanja plaćenih iznosa nije uzeo u obzir da je bilo kašnjenja u podmirenju dospjelih obveza te da bi u tom smislu trebao iskazati koji dio uplata je korišten za zatvaranje zateznih kamata, troškova i zatim anuitete, u pogledu čega je sudski vještak naveo da je uzeo u obzir činjenicu neažurnog servisiranja kredita, a što je vidljivo iz toga da su zadnje razlike iskazane za obvezu dospjelu 1. listopada 2010., a za sve kasnije dospijevajuće obveze od 1. studenoga 2010. do dana otkaza predmetnog kredita nisu iskazane razlike jer te obveze nisu niti podmirene. Podneskom od 11. svibnja 2026. 2. -go tuženik je naveo da traži usmeno očitovanje vještaka, ali bez specificiranja konkretnog prigovora, a prema upitu na raspravi proizlazi da 2. -.go tuženik predlaže očitavanje u odnosu na razliku između osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja, kojeg je izradio u ovom predmetu pri čemu je sudski vještak naveo da razlike u računskom dijelu nalaza nema, već je u dopuni ispravljena tekstualna pogreška iz mišljenja dana u osnovnom nalazu i mišljenju, a na koju je sud ukazao vještaku dopisom od 26. siječnja 2026. Radi se o jednom te istom nalazu i mišljenju, a dopunom je samo ispravljena očita pogreška u tekstualnom dijelu mišljenja.

44. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore 1.-vo i 2.-go tuženika dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

45. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

46. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika.

47. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (14. lipnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

48. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od dana plaćanja pa do dana otkaza, odnosno do dana konverzije (16. studenog 2011.) bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, iznosi 251,05 eura. Sukladno navedenom, točkom III. izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev u iznosu od 251,05 eura, a točkom IV. izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.287,90 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2011.

49. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužitelju pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 251,05 eura. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 251,05 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelju je dosuđena od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od podnošenja tužbe 15. ožujka 2021., zbog čega je valjalo odbiti samo dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 251,05 eura zakonske zatezne kamate od 17. studenog 2011. do 14. ožujka 2021., zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. i IV. izreke ove presude.

50. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude pa je tužitelj odbijen s iznosom od 6.254,17 eura zajedno sa zateznim kamatama od 17. studenog 2011. kao neosnovanim.

51. Tuženikov prigovor zastare djelomično je osnovan. Naime, ZZP/07. (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/07., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

52. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

53. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju nije nastupila u odnosu na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli jer je tužba u ovom predmetu podnesena 15. ožujka 2021. čime je zastara ponovno prekinuta, dok je zastara u ovom slučaju nastupila u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa kojeg je tužitelj postavio s osnove ništetnosti odredbi ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega je navedeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.411,12 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2011. valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom V. izreke ove presude.

54. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv 1.-vo tuženika Zagrebačke banke d.d. kao trgovca i cedenta te 2.-go tuženika B2 Kapital d.o.o. kao cesionara koji se oboje smatraju jačim strankama u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežnom dijelu odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 4. ZPP- a. Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh (slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu J i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013).

U Krapini 18. kolovoza 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, Trg Stjepana Radića 15, putem e- Oglasne ploče

2. Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, putem e-Oglasne ploče

3. ČL iz Odvjetničkog društva Buterin & Partneri iz Zagreba, Masarykova ulica 3, putem e-Oglasne ploče