Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1480/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 15. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te udsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužene, dana 18. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3207201071/06, kreditna partija 7103261746, sklopljenog između tužitelja GB, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 19.428,19 kuna/2.578,56 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- na iznos od 30,81 kn / 4,09 EUR od 23.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,58 kn / 0,21 EUR od 27.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,67 kn / 2,34 EUR od 21.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 128,13 kn / 17,01 EUR od 23.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 119,00 kn / 15,79 EUR od 24.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 101,98 kn / 13,54 EUR od 02.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 97,59 kn / 12,95 EUR od 26.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 74,58 kn / 9,90 EUR od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,04 kn / 7,04 EUR od 28.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 69,29 kn / 9,20 EUR od 21.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 61,64 kn / 8,18 EUR od 20.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 65,09 kn / 8,64 EUR od 23.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,23 kn / 7,33 EUR od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,64 kn / 10,70 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 102,48 kn / 13,60 EUR od 15.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 123,49 kn / 16,39 EUR od 13.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 119,07 kn / 15,80 EUR od 20.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 129,81 kn / 17,23 EUR od 20.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 161,94 kn / 21,49 EUR od 03.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 174,51 kn / 23,16 EUR od 14.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 198,62 kn / 26,36 EUR od 15.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 255,96 kn / 33,97 EUR od 15.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 202,70 kn / 26,90 EUR od 10.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 323,22 kn / 42,90 EUR od 15.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 274,36 kn / 36,41 EUR od 15.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 290,22 kn / 38,52 EUR od 25.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 412,36 kn / 54,73 EUR od 24.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 363,41 kn / 48,23 EUR od 22.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 327,83 kn / 43,51 EUR od 15.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 362,06 kn / 48,05 EUR od 15.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 335,57 kn / 44,54 EUR od 15.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 387,13 kn / 51,38 EUR od 13.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 467,86 kn / 62,10 EUR od 10.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 549,90 kn / 72,98 EUR od 15.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 815,60 kn / 108,25 EUR od 12.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 490,68 kn / 65,12 EUR od 04.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 480,37 kn / 63,76 EUR od 27.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 460,77 kn / 61,15 EUR od 09.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 499,36 kn / 66,28 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 505,48 kn / 67,09 EUR od 11.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 527,24 kn / 69,98 EUR od 10.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 515,63 kn / 68,44 EUR od 08.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 514,17 kn / 68,24 EUR od 19.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 522,35 kn / 69,33 EUR od 15.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 535,34 kn / 71,05 EUR od 19.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 516,89 kn / 68,60 EUR od 20.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 514,91 kn / 68,34 EUR od 17.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 501,06 kn / 66,50 EUR od 12.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 525,04 kn / 69,69 EUR od 21.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 532,38 kn / 70,66 EUR od 29.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 506,47 kn / 67,22 EUR od 07.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 527,66 kn / 70,03 EUR od 10.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 497,33 kn / 66,01 EUR od 13.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 492,21 kn / 65,33 EUR od 14.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 525,63 kn / 69,76 EUR od 10.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 474,20 kn / 62,94 EUR od 15.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 474,55 kn / 62,98 EUR od 14.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 467,12 kn / 62,00 EUR od 13.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 475,26 kn / 63,08 EUR od 10.08.2013. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.800,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2026., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženom dana 11. kolovoza 2006. zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207201071/06, kreditna partija 7103261746, koji ugovor je solemniziran dana 18. kolovoza 2006. kod Javnog bilježnika Alkice Kolega - Zubčić iz Zadra pod brojem OU-781/06. Ukupan kredit da je ugovoren u iznosu od 21.144,52 CHF uz rok otplate od 7 godina, koji kredit je tužitelj otplatio u kolovozu 2013. Nadalje, da je čl. 1, čl. 2 . i čl. 6. predmetnog ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. U razdoblju otplate kredita od studenog 2008. do otplate kredita 2013., anuitet kredita da je rastao uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužitelju povećan i do preko 500,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni. Razlika u visini naplaćenog iznosa na temelju promijene valute vidljiva je iz usporedbe početnog otplatnog plana i prometa po kreditu, koji dokumenti su dostavljeni na zahtjev tužitelja, a iz kojih je vidljivo koji je novčani iznos anuiteta tužitelji trebao uplaćivati tuženici po ugovoru, te koliko je tužitelj zaista uplatio po ugovoru uslijed jednostranog povećanja kamatne stope (što nije predmet ovog postupka) i rasta tečaja valute CHF. Nadalje, da je dana 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17-10 donio presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika, to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Obje naprijed navedene presude temelje se na europskoj sudskoj praksi, konkretno na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 u kojoj se poziva sud na Direktivu 93/13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega na temelju takvog ugovaranja proizlaze. Tužitelji prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije znao niti mogao znati da će valuta CHF narasti u odnosu na kunu, niti je na to bio upozoren od strane banke tužene. Tužena prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirala i nije ga upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženoj, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tužena je dakle prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Uslijed jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu i rasta tečaja valute CHF, za koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da predstavljaju povrede prava potrošača kao korisnika kredita, te koje su ništetne, odnosno u suprotnosti sa zakonskim odredbama tužitelj je u razdoblju od studenog 2007. do rujna 2015. po anuitetima preplatio iznos od ukupno 19.248,98 kune / 2.554,78 EUR. Navedeni novčani iznos preplate utvrdio je financijski vještak, koji je u vještačenju odredio ukupni iznos preplate tužitelja rasta tečaja CHF. U nalazu vještaka dio preplaćenih anuiteta (za razdoblje do studenog 2008.) nisu utuženi u ovom postupku, te je konačni izračun preplate za iznose tih anuiteta niži od naznačenog zbroja na kraju tablice. Obzirom da je Ugovorom o kreditu broj 3207201071/06, kreditna partija 7103261746, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te su odredbe ugovora ništetne, što je već pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, odnosno potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17-10, to je tužena navedeni novčani iznos stekla bez osnove, pa tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta plaćenih po kreditu uslijed promijene valute CHF.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da je točno da je sa tužiteljem sklopila dana 11. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207201071/06, kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 21.144,52 CHF. Tako, prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ĐB. Stoga, ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tužena predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, iako smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova. Naime, tužena ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač, pa ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužena nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023., to tužena ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2018. nastupila zastara. U odnosu na nedopuštenost i nepoštenost primjene valutne klauzule izražene u CHF, o odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama suda EU, tužena ističe kako je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH- a, tužena se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tužena ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tužene tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tužena ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tužena dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 02.11.2008., tužena ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ZOO, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tužena osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te je se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3207201071/06, kreditna partija 7103261746 od 11.8.2006. (l.s. 6-12), otplatni plan (l.s. 14-17), promet po kreditu (l.s. 18-26), promet po kreditu – specifikacija uplata (l.s. 105-113), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem, a potom izvršio uvid u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Leona Bataljakua, dipl. oec. od 20.6.2025. (l.s. 166-173), realizirani otplatni plan (l.s.127), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,146/25 – dalje ZPP) ovaj Sud je tužbene zahtjeve tužitelja cijenio u cijelosti osnovanima.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3207201071/06, kreditna partija 7103261746, sklopljenog između njega kao korisnika kredita i tužene, kao kreditora, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke, slijedom čega zahtjeva povrat iznosa od 2.578,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od izvršene uplate pa do isplate.

5.1. Navedeno je tužitelj precizirao po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Leonu Bataljakuu, dipl. oec., svojim podneskom od 25. svibnja 2026.

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3207201071/06, kreditna partija 7103261746 dana 11. kolovoza 2006., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.144,52 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, te redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, te koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje.

7. Međutim, u ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, obzirom je tužitelju osporen status potrošača, jesu li odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te je istaknuti prigovor zastare.

8. Naime, tužitelj saslušan kao stranka ovog postupka, iskazao je da je u vrijeme kada je sklopio sporni ugovor s tuženom radio kao strojni obrađivač metala u društvu SAS strojogradnja, gdje sam bio zaposlen sve do 2010. godine. Nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnosti, a sredstvima kredita kupio je osobno vozilo marke Renault Clio za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Kada ga se pita o izboru banke i vrste kredita, iskazuje da je to bilo uvjetovano činjenicom da je odabrao vozilo koje je, te da su ga iz auto kuće, uputili na banku tužene, tako da on nije mogao birati ni banku ni vrstu kredita. Misli da on uopće nije mogao podići kredit u eurima, a koliko se sjeća, jer je dosta vremena prošlo od tada, sugerirali su mu upravo valutu CHF. On da tu nije imao neki izbor, mogao je uzeti ili ne uzeti kredit. Sada da se ne može sjetiti da li je njemu itko u banci objašnjavao moguću fluktuacije tečaja, jer je prošlo puno vremena. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tužene, tužitelj je iskazao da je čitao predmeti ugovor, te da ga je čitao i javni bilježnik prije nego što su ga potpisali u njegovom uredu; da nije bio svjestan valutnog rizika; da nije pregovarao prije sklapanja spornog ugovora, jer je mogao sklopiti ili ne sklopiti ugovor.

9. Tako, ovaj Sud je stava da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni Presude i Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 dana 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03 – dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. ZZP-a, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Dakle, a odnosu na svojstvo potrošača tužitelja, uzimajući u obzir ranije navedene odredbe ZZK, ističe se da jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom Ugovoru o kreditu navedeno, da se kredit odobrava za kupnju motornog vozila, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji ovaj Sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, kao i da je čitav iznos odobrenog kredita odmah uplaćen od strane banke prodavatelju predmetnog motornog vozila, koja joj nije ponudila kredit u nijednoj drugoj valuti, koji ugovor je bio pripremljen ugovor, bez pregovora o ijednoj odredbi ugovora, kao i da u trenutku sklapanja tužitelj nije imao registriran obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te da je predmetno osobno vozilo tužitelj koristi u osobne i privatne svrhe, te da u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, zbog čega je prigovor tužene vezano za osporavanje statusa potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

11. Obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostrukom odlukom tužene, to je ovaj Sud utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP, to sve jer je tužena iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, te iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Također, ističe se da je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Tako, u odnosu na prigovor zastare, valja reći da je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina, te da je prigovor neosnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to od 14. lipnja 2018. do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

14. Kako je tužena osporila i visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Leonu Bataljaku, koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da iznos više stečenog po tuženoj od tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekla da nije primijenjena valutna klauzula iznosi ukupno 19.468,03 HRK, odnosno 2.583,85 EUR, pa obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i iste ne proizvode pravni učinak prema tužitelju, iznos koji je sukladno istima naplaćen od tužitelja, tužena je stekla bez osnove, pa je sukladno navedenim odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO, stjecatelj dužan vratiti stečeni iznos, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 100 bodova (Tbr.7.t.1.), trošak sastava podnesaka od 22.11.2023. i 25.5.2026. – svaki po 100 bodova (Tbr.8.t.1.), te trošak zastupanja na ročištima dana 1.12.2023., 7.2.2024., 26.5.2026. i 13.7.2026. – svaki po 100 bodova (Tbr.9.t.1.,), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno iznosi 1.800,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zadar, 18. kolovoza 2026.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.