- 1 -              Rev 517/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 517/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. R., OIB … i 2. Đ. R., OIB … , oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik I. U., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. b. c. S. m., OIB … , Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-211/2022-2 od 17. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4686/2002 od 28. siječnja 2020., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-211/2022-2 od 17. svibnja 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4686/2002 od 28. siječnja 2020. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni kao neosnovani:

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 1.295.000,00 kn sa zateznim kamatama na ime naknade neimovinske štete,

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 331.228,80 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete zbog potrebe tuđe pomoći i njege,

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 9.374,40 kn na mjesec na ime rentne naknade štete zbog potrebe tuđe pomoći i njege,

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 75.474,00 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete zbog izgubljene zarade,

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 2.156,40  kn na mjesec na ime rentne naknade štete zbog izgubljene zarade,

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 71.449,67 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete zbog potrebe pojačane prehrane,

 

- zahtjev tužitelja M. R. za isplatu 54.027,87 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete zbog troškova liječenja,

 

- zahtjev tužiteljice Đ. R. za isplatu 330.000,00 kn sa zateznim kamatama na ime naknade neimovinske štete i

 

- zahtjev oboje tužitelja za naknadu parničnih troškova.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 4127/2022-2 od 3. studenoga 2022., zbog pravnoga pitanja: „Da li se odluka o uzročnoj vezi, kao sastavnici odštetne odgovornosti, u slučajevima kad postoji određena dvojbenost o kauzalitetu, koji je teško pa i gotovo nemoguće dokazati može utemeljiti na određenom visokom stupnju vjerojatnosti te da li takva dvojbenost o kauzalitetu kod presumirane krivnje ide na teret štetnika ili oštećenika?“. Predložili su ovome sudu da nižestupanjske presude preinači ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. 

 

3. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelji revizijom i pobijaju i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora u ovome postupku zahtjevi su tužitelja za naknade štete. Ti su zahtjevi zasnovani, u bitnome, na tvrdnjama tužitelja:

 

- da je tužitelj M. R. zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 19. kolovoza 1999. zaprimljen na liječenje kod tuženika,

 

- da je zbog nestručnoga i nesavjesnoga liječenja u ustanovi tuženika došlo do nagloga pogoršanja njegova zdravstvenoga stanja i konačno do njegova pada u komatozno stanje u kojemu se i sada nalazi, a to pak do njegovih duševnih i fizičkih boli i pretrpljenoga straha, potrebe neprekidne tuđe pomoći i njege, nesposobnosti za ostvarenje zarade, nastalih troškova liječenja i pojačane prehrane, te duševnih boli kod njegove majke, tužiteljice Đ. R..

 

Konkretno, tužitelji tvrde da je u prometnoj nesreći tužitelj M. R. zadobio trzajnu ozljedu glave i vrata koja je izazvala krvarenje između mozga i paučaste moždane ovojnice te u području četvrte moždane klijetke, a liječničku pogrešku kao tuženikovu štetnu radnju koja je dovela do toga da je tužitelj M. R. sada u stanju kome obrazlažu tvrdnjom da liječnici tuženika nisu, a mogli su, na vrijeme prepoznati opisano krvarenje i poduzeti odgovarajuće liječenje čime bi se posljedica otklonila.

 

7. Zaključak o tome da u tuženikovu postupanju nije bilo liječničke pogreške nižestupanjski sudovi temelje na izvedenome dokazu medicinskim vještačenjem odnosno na nalazu i mišljenju vještaka dr. B. P. iz U. kliničnog centra L., ocjenom kojega se zaključuje da su svi postupci liječenja i dijagnostike tuženika izvedeni u skladu s pravilima struke i u skladu s mogućnostima pri čemu se ne primjećuju stručne pogreške ili neprimjereni postupci. Zato nižestupanjski sudovi smatraju da u tuženikovu postupanju nema štetne radnje ni krivnje da bi tuženik tužiteljima odgovarao za štetu pozivom na čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

8. Ovaj sud je reviziju zbog pravnoga pitanja zbog kojega su je tužitelji i podnijeli dopustio s obrazloženjem da se radi o pravnome pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju glede kojega pobijana odluka odstupa od pravnoga shvaćanja izraženoga u odluci ovoga suda Rev 876/2006 od 10. siječnja 2007. U toj je odluci navedeno: „Naime upravo u takvim slučajevima kad postoji određena dvojbenost u kauzalitetu budući da katkad kauzalitet je vrlo teško i gotovo nemoguće utvrditi odluka o uzročnoj vezi tada se može utemeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njezinog postojanja“. Kako je u ovome postupku tužiteljima dopuštena revizija zbog pravnoga pitanja koje glasi: „Da li se odluka o uzročnoj vezi, kao sastavnici odštetne odgovornosti, u slučajevima kad postoji određena dvojbenost o kauzalitetu, koji je teško pa i gotovo nemoguće dokazati može utemeljiti na određenom visokom stupnju vjerojatnosti te da li takva dvojbenost o kauzalitetu kod presumirane krivnje ide na teret štetnika ili oštećenika?“, uz napomenu o odstupanju predmetne drugostupanjske presude od citiranoga shvaćanja iz odluke ovoga suda Rev 876/2006, valja utvrditi jesu li nižestupanjski sudovi zaključak o nepostojanju kauzaliteta između onoga što je tuženik pri liječenju poduzeo, odnosno, i zapravo, što prema tvrdnjama tužitelja nije poduzeo, i zdravstvenoga stanja u kojem se tužitelj M. R. kao pacijent sada nalazi, opravdali visokim stupnjem vjerojatnosti na temelju ocjene jedinoga dokaza na koji se pritom pozivaju – nalaza i mišljenja medicinskoga vještaka. Kako nije sporno da je tužitelj M. R. kao pacijent doveden kod tuženika zbog ozljeda u prethodno doživljenoj prometnoj nesreći, valjalo je zapravo razjasniti je li sadašnje njegovo iznimno teško zdravstveno stanje posljedica isključivo u prometnoj nesreći zadobivenih tjelesnih povreda ili je u tome pogledu došlo do prekida uzročnosti zbog toga što zadobivene ozljede same po sebi ne bi rezultirale takvim zdravstvenim stanjem, da je tuženik pri liječenju postupao prema pravilima struke. Naime, bit prigovora tužitelja postupanju tuženika nakon hospitalizacije tužitelja M. R. je u tome da se uslijed ozljede kod njega razvilo krvarenje između mozga i paučinaste moždane ovojnice te u području četvrte moždane klijetke koje je rezultiralo sadašnjim njegovim zdravstvenim stanjem, a liječnici tuženika da to nisu na vrijeme prepoznali pa ni pravovremeno liječili. Dakle, za ishod postupka važno je utvrditi je li se sadašnje zdravstveno stanje tužitelja M. R. moglo spriječiti pravovremenim prepoznavanjem vrste i intenziteta tjelesne ozljede te poduzimanjem određenih liječničkih zahvata ili se i uz postupanje u skladu s pravilima liječničke struke bilo što od toga nije moglo, u kojem se slučaju radi o sudbinskome ishodu zdravstvenoga stanja isključivo uslijed ozljeda u prometnoj nesreći.

 

9. Prema viđenju ovoga suda, obrazloženja nižestupanjskih presuda ne ukazuju na to da se o nepostojanju liječničke pogreške, o čemu je zaključeno isključivo na temelju medicinskoga vještačenja, moglo zaključiti s visokim stupnjem vjerojatnosti.

 

10. Prvostupanjski sud, a potom i drugostupanjski, kod analize nalaza i mišljenja medicinskoga vještaka, težište stavljaju na opći zaključak vještaka o tome da je tuženik postupao prema pravilima liječničke struke, ne uzevši pri tome na kakvim je prethodnim utvrđenjima zasnovano to vještakovo mišljenje. Ovome je sudu prihvatljivo da se sudovi ne mogu upuštati u ocjenu onoga dijela nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na strogo stručno, medicinsko područje zbog kojega je izvođenje toga dokaza i određeno. Međutim, obrazloženju ocjene ovoga dokaza nedostaju stavovi nižestupanjskih sudova o tome je li vještak uopće ustvrdio da je s obzirom na to čime je pri izradi nalaza i mišljenja raspolagao mogao s visokim stupnjem vjerojatnosti utvrditi postojanje kauzaliteta između zadobivenih ozljeda i sadašnjeg stanja tužitelja M. R. s jedne strane, odnosno, između postupanja tuženika i toga stanja s druge strane. Ovo se osobito očituje u ocjeni vještaka prema kojoj se, da je CT mozga pacijenta očitan ranije, a ne tri dana nakon što je napravljen, možda mogla poduzeti terapija koja bi za ishod imala bolje konačno stanje pacijenta, ali da je to teško predvidjeti. Jedan od osnovnih prigovora tužitelja inače upravo jest taj da su liječnici prema ponašanju i stanju tužitelja M. R. u trenutka primanja u bolnicu, koje je prema njima, jer tako navodno proizlazi iz iskaza više saslušanih svjedoka, bilo agresivno, uznemireno, odsutno, dezorijentirano i uz žaljenje na izrazite bolove u glavi te povraćanje, trebali prepoznati ranije opisano krvarenje, kao i da CT mozga nije učinjen pravovremeno, a kad je učinjen nije tri dana potom očitan. Zapravo, iz dijela nalaza i mišljenja vještaka na koji se sudovi pozivaju, nije jasno je li vještak te izjave svjedoka i uzeo u obzir, pri čemu je za primijetiti da su svjedoci saslušani nakon što je vještak nalaz i mišljenje već iznio pred sudom, a prvostupanjski sud njihove iskaze uopće nije ocijenio, pa se logičnim ukazuje pitanje zašto su svjedoci saslušavani, na što tužitelji osnovano ukazuju u reviziji. Također, valja primijetiti da je prvostupanjski sud svjestan, jer to spominje u obrazloženju svoje presude, kako je vještak nalaz i mišljenje završio sljedećom konstatacijom: „Usprkos opsežnoj dokumentaciji vještak smatra da su tužiteljeva medicinska dokumentacija, opisi kliničkih i neuroloških stanja, kronologija liječenja, razlozi pojedinih dijagnostika i zahvata pomalo nedostatno opisani, sadrže premalo detalja i nisu sasvim jasno izloženi, čime se može malo zamagliti srž problema tužiteljevog teškog traumatskog oštećenja mozga, a što također otežava tijek liječenja.“. Problematičnim se ukazuje to što ovu konstataciju vještaka prvostupanjski sud, a drugostupanjski sud to prihvaća, ne vidi kao razlog da u pitanje dovede vjerojatnost s kojom je vještak zaključio o nepostojanju liječničke greške, već sve to stavlja na teret tužiteljima jer, prema obrazloženju prvostupanjske presude, „tužitelj je taj koji prilaganjem med. dokumentacije dokazuje da mu je određenim postupanjem/nepostupanjem djelatnika liječničke ustanove prouzročena šteta“. Kod toga je ipak trebalo voditi računa o tome da kad vještak govori o „tužiteljevoj medicinskoj dokumentaciji“ očito zapravo misli na tuženikovu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na njegovo liječenje tužitelja, pa nije jasno zašto sud smatra da bi tužitelji, a osobito M. R. koji leži u stanju kome, trebali raspolagati liječničkom dokumentacijom koja se odnosi na postupke tuženika i koju treba imati tuženik, a tužitelji tek ako je od tuženika dobiju.

 

11. Kod takvoga stanja stvari, ne proizlazi da su pri ocjeni izvedenih dokaza nižestupanjski sudovi postupali prema već zauzetome i prethodno citiranome shvaćanju ovoga suda izraženome u rješenju Rev 876/2006 od 10. siječnja 2007. koje je i odgovor na pitanje postavljeno u predmetnoj reviziji uz dopunu da ako se pokaže da je dvojbenost u ocjeni postojanja kauzaliteta posljedica nedostatka medicinske dokumentacije kod tuženika na koju u reviziji ukazuju tužitelji, to ne može škoditi njima kao oštećenicima. Zbog toga nižestupanjske presude nije moguće ispitati pa je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

12. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će u vidu imati prethodno iznijeto pravno shvaćanje i ponovo ocijeniti izvedene dokaze te eventualno dokaze koje će još izvesti i potom odlučiti o tužbenim zahtjevima.

 

13. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 14. veljače 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.