Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-809/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja uz zamjenika punomoćnika tužitelja JN, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Tomislava Bogdana iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženice Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012141694 zaključenog između tužitelja NN kao korisnika kredita i tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao kreditora dana 04.12.2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU-2469/06 dana 08.12.2006.,
a koja u čl. 1. glasi: „...koji odgovara protuvrijednosti od...CHF...po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“;
u čl. 5. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“;
u čl. 6. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“;
u čl. 7. st. 2. glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“;
u čl. 12. st. 8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune...“;
a u čl. 12. st. 9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.
II. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732., da tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF , isplati novčani iznos od 2.042,58 eura (dvijetisućečetrdesetdvaeurapedeset- osamcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 12.06.2023. do isplate u visini stope do 29.12.2023. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referen tna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.154,82 eura (šesttisućastopedesetčetirieuraosamdesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama, s osnova glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,50 eura (dvijetisućedvjestodvadesetsedameurapedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 18. kolovoza 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 62,50 eura (šezdesetdvaeurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 1., čl. 5.-6., čl. 7. st. 2.) te čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora, kojim se tužitelja unaprijed veže i na buduće jednostrane akte Banke i kojim korisnik kredita izjavljuje da ga je banka upoznala s rizicima tog kredita, a glase kao u izreci pod I., te isplate na ime nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s tim da će svaki pojedini iznos na koji se obračunava zatezna kamata tužitelj naknadno specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita i založni dužnik sa tuženom kao Bankom dana 4.12.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012141694, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU- 2469/06 dana 08.12.2006. god., a prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.110,70 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 423,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 2.000,00 kn), no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili znatno više početno ugovorenog anuiteta. Predmetni kredit je dana 21.12.2015. Dodatkom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tužena izvršila izračun tražbine po istome kreditu zaključno s 30.09.2015. a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje preplaćeni iznos kojeg nije bio u mogućnosti precizirati bez specifikacije uplata i knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliki dio svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, iako je isto zatražio od tuženice, a ista mu to nije dostavila. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. te odluku VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004. -31.12.2008. god., to je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Poziva se na članak 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to zaključno s 30.09.2015. kao datuma obračuna konverzije, a razlika koju je preplatio radi tečajne razlike je upravo iznos koji mu je banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, umanjeno za priznatu preplatu prilikom provođenja konverzije.
1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj podneskom od dana 24. lipnja 2026. konačno uređuje tužbeni zahtjev vršeći preinaku tužbe na način da na ime restitucije zahtijeva ukupan iznos od 8.197,40 eura, koji se sastoji od obračunatih zateznih kamata na svakomjesečne preplate od izvršene uplate do konverzije od 2.042,58 eura, te preplaćene glavnice na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.154,82 eura, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana 1.10.2015. pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od dana 17. siječnja 2025. i tijekom postupka, tužena prije upuštanja u raspravljanje ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s tuženicom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), pa je ravnoteža ugovornih stranaka uspostavljena sklapanjem navedenog Dodatka koji predstavlja novu pravnu osnovu. Podredno, tužena u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodeći da da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Svrha navedenog zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Poziva se na članak 19. c. ZID ZPK-a. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Bitna je činjenica za odlučivanje u ovom sporu da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tužena je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradila kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Stoga je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Izričito se protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. U slučaju da Naslovni sud ipak dodijeli zadatak vještaku, predlaže da vještak uzme u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu, kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Navodi da tužitelj nije dokazao ima li uopće svojstvo potrošača, pa se ne može pozivati na potrošačke sporove. Jednako tako, tužitelj u tužbi nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate, odnosno sva plaćanja po ugovoru o kreditu, odnosno da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženice te da bi tužena upravo tužitelju bila dužna vratiti stečeno bez osnove. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu u CHF solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji javni bilježnik je postupio sukladno odredbama članaka 57. – 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998) te je iz istog razloga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te kako je na iste pristao budući je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice odredaba ugovora, a bez obzira na navedeno, tuženik iste te odredbe sada smatra spornima. Tužena je predočila tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samom tuženiku u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Dakle, nedvojbeno je kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule. U prilog svemu navedenom govori i činjenica kako se radilo o ugovoru o kreditu sklopljenom na dulji vremenski period, konkretno na vremenski period od 30 godina te kako nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.
3. Tužitelj tijekom postupka osporava navode tuženice, ističe da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao; potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču; 3. I odredbe osnovnih ugovora, kao i dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja; poziva se na rješenje VSRH br. Gos-1/2019-36 od dana 04.03.2020., presudu Suda Europske unije broj C-118/17 (Dunai), te C-452/18 (Ibercaja Banco SA), te čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19). Ističe kako svaki potrošač s konverzijom ima pravni interes utvrđivati ništetnost ugovora odnosno ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, a to znači i ništetnost aneksa kojima je provedena konverzija. Potrošači koji su prihvatili konverziju ugovora o kreditu moraju odlukama sudova biti izjednačeni s pravima potrošača koji nisu konvertirali svoje kredite te moraju imati potpuno jednak financijski teret potreban za izravnanje prava i obveza s bankama, u suprotnom ako bi se potrošačima s konverzijama onemogućilo obeštećenje to bi značilo da oni na kraju plaćaju i do 50 % više novaca za otplatu svojih kredita, čime se u konačnici zaključuje kako je konverzijom temeljnog ugovora potrošač u konkretnom slučaju ovdje tužitelj doveden u nepovoljniju poziciju čime mu je narušena i materijalna i financijska sigurnost. Sukladno Direktivi vijeća EZ 93/13 EEZ utvrđena je ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Osim toga, Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05.04.1993. god. je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je, među ostalim, implementirana i u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u čl. 49. i 50., a na koju se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/14-2 od 09.04.2015. god. koja je sada već svima općepoznata, a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka jer se ista Direktiva odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope, kao i na ništetnost valutne klauzule u CHF, a u bilo kakvoj dvojbi Direktiva EU se mora primjenjivati na isti način kao što međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom. Osporava prigovor zastare. Konačno ističe da se zatezne kamate obračunate do konverzije ne umanjuju za iznose preplate priznate u konverziji, a i na njih teku zatezne kamate.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja u vezi spornih ugovornih odredbi prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012141694 od 21.12.2015. (list 5. -9. spisa), Plan otplate (list 10. -13.), Ugovor o kreditu broj 9012141694 od 4.12.2006. (list 14. -20.), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 22.28.), Opomenu pred tužbu od 3.06.2023. (list 29.), Mišljenje ovlaštenog revizora – Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji od 13.11.2015. (list 56.-58.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo RN, univ. mag.oec., te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 12.02.2026. (list 83.-173.).
5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na deklaratorne zahtjeve, dok je u odnosu na isplatu djelomično osnovan do iznosa od 2.042,58 eura, koji tužitelju pripada na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe (12.06.2023.) pa do isplate.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1, čl. 5.-7. st. 2., te čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora o kreditu broj: 9012141694 od dana 4.12.2006., kojima se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF ; te kojima se tužitelja unaprijed veže na buduće jednostrane akte Banke i izjavljuje da ga je Banka upozorila na rizike predmetnog kredita; kao i zahtjev za povrat glavnice preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, te povrat i zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF od dana plaćanja pojedinih mjesečnih obroka do sklapanja Dodatka ugovoru, sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate.
8. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj i tuženica dana 4.12.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012141694, kojim je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 86.110,70 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;
- da je tužitelju kredit odobren za kupnju stambenog objekta;
- da je ugovoren rok otplate 360 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;
- da je početna ugovorena kamata iznosila 4,25%;
- da je prva rata dospjela na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a slijedeće rate dospijevaju na naplatu uzastopno svakog 15-og u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta;
- da se kamatna stopa mijenjala tijekom otplate kredita;
- da je vraćanje kredita bilo vezano za tečaj CHF;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015.;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija presudom ovoga suda broj Rev-
2221/2018 od 3. rujna 2019.;
- da su tužitelj i tuženica dana 21.12.2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;
- da preplata na dan 30.09.2015. iznosi 3.319,33 eura / 25.351,38 kn;
- da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu;
- da je nakon konverzije utvrđeno da preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica na dan 30.09.2015. iznosi 46.236,55 eur;
- da tužitelj i nadalje otplaćuje kredit.
9. Među strankama je sporno:
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;
- aktivna legitimacija – tko vrši uplate kredita;
- status potrošača;
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9012141694 od dana 4.12.2006. o valutnoj klauzuli u CHF (čl. 1. i čl. -5-7. st. 2.), te čl. 12. st. 8. i 9., nepoštene i ništetne;
- je li nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/2015. – u nastavku ZID ZPK/15), osnovan kondikcijski zahtjev na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu;
- pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na temelju stjecanja bez osnove;
- visina zahtjeva;
- je li nastupila zastara potraživanja;
10. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9012141694 (sa lista 14.-21. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu , te da je u čl. 12. st. 8. i 9. ugovoreno da potpisom Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu, da su suglasne da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune; kao i da su korisnik kredita i založni dužnik upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
10.1. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu 9012141694 (list 5.-9. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 21.12.2015. između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženice. Utvrđeno je da je čl. 1. ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.). Člankom 3. je ugovoreno da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije na dan 30.09.2015. iznosi 46.525,26 eura.
10.2. Pregledom uplata po kreditu (list 95. -105. spisa) i Knjigovodstvene kartice (list 107.-139. spisa) sud je utvrdio da je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka primila i knjižila na predmetnu partiju kredita kao uplate Korisnika kredita - tužitelja.
10.3. Sud nije posebno cijenio i obrazlagao Mišljenje ovlaštenog revizora – Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji od 13.11.2015. (list 56. -58.), jer navedena dokumentacija nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu budući se istom ne dokazuju činjenice odlučne za ocjenu ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, niti utječu na primjenu mjerodavnog prava. Naime, riječ je o dokumentu općeg i informativnog karaktera koji se ne odnosi na konkretan ugovorni odnos stranaka niti predstavlja dokaz o odlučnim činjenicama.
10.4. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovor o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka, a koja je dokumentacija obuhvaćena pri izradi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.
10.5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu od 4.12.2006. zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kredit mu je trebao radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupovine stana u kojem i sada živi sa obitelji. Kod tuženice je već bio klijent i htio je podići kredit u kunama, međutim, rekli su mu da je kredit u CHF valuti najpovoljniji, najpopularniji i siguran, te ga pri tom nitko nije upozorio na rizike tog kredita i nisu mu rekli da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti pojasnili koji parametri utječu na promjenu tečaja, kao ni da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Početna rata mu je bila oko 2.000,00 kn, a ubrzo je narasla na 3.000,00 kn i da je bio upozoren na taj rizik, sigurno ne bi dizao taj kredit. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je ugovor dan na potpis kako ga je unaprijed sačinila banka, a koji je ugovor pročitao i razumio je odredbe u odnosu na ratu, rok otplate, dok ostale odredbe baš i nije mogao razumjeti. Međutim, kada je tražio pojašnjenje, rečeno mu je da je "to to" u odnosu na ugovorne odredbe. S obzirom na porast rate, više puta je odlazio u banku se interesirati zbog toga jer je bio u panici kako nastaviti otplaćivati toliku ratu, i konačno su mu u banci ponudili kao najbolje rješenje zbog rasta rate , da sklopi Dodatak ugovoru, odnosno da se provede konverzija, međutim, time se nije odrekao bilo kakvih potraživanja prema banci. Kredit još i danas otplaćuje putem administrativne zabrane na mirovini. Navodi da mu javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe već mu je samo rekao da mora uredno plaćati rate, jer će u protivnom izgubiti stan, odnosno pokrenut će se ovrha. U trenu sklapanja Ugovora nije znao što znači pojam "valutna klauzula" i tražio je pojašnjenje, međutim, nije dobio odgovor koji je mogao shvatiti u odnosu na taj pojam. Interesirao se i u Zagrebačkoj banci za realizaciju kredita, ali mu je i tamo ponuđen kredit u CHF valuti. Prije ovog kredita, koliko se sjeća, imao je kredit u kunama radi kupovine vozila.
11. Prije svega, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, tužitelj je kao korisnik kredita i ujedno založni dužnik, sudionik u predmetnom obveznom odnosu prema tuženoj, te je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka pristala primiti i iste je knjižila na predmetnu partiju kredita kao uplate Korisnika kredita-tužitelja, a što je vidljivo iz Pregleda uplata po kreditu (list 95. -105. spisa) i Knjigovodstvene kartice (list 107. -139. spisa), pa prema tome samim time priznaje aktivnu legitimaciju tužitelja, koji i nadalje otplaćuje kredit putem administrativne zabrane na svojoj mirovini. Stoga je upravo tužitelj, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, aktivno legitimiran potraživati isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi u konkretnom ugovornom odnosu.
12. Nije osnovan prigovor tužene da tužitelj nema status potrošača. Naime, tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju (ugovor sklopljen 4.12.2006.), te da isti nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
13. Prema odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a sukladno čl. 3. točka 2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
14. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi rješavanja stambenog pitanja – kupovine stana u kojem i sada živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
14.1. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati, a što tužena u ovom postupku ničim nije učinila.
15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
15.1. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna
- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15.2. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
15.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
15.5. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužen ice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
15.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tuženice i tužitelja u konkretnom slučaju.
16. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
16.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.
16.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.
16.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.4. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženice ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.
16.5. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.
16.6. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).
16.7. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
16.8. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16.9. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
17. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama čl. 1., čl. 5.-7. st. 2. i čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora o kreditu od 4.12.2006. nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
17.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba , te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora za njega proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa .
17.2. Naime sporne odredbe čl. 1., te 5.-7.st.2., među strankama zaključenog ugovora nisu lako razumljive, jer u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.
17.3. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi čl. 1., te čl. 5.-7. vezanih za valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu od 4.12.2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem tih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 4.12.2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, nisu lako razumljive, već su odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.
17.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013.
17.5. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorene valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene tečaja.
18. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2.-4., te čl. 6.-8. Zakona o obveznim odnosima.
18.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
18.2. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 1., te čl. 5.-7. i čl. 12. st. 8. i 9. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te koja sadrži izjavu korisnika kredita da je upoznat s rizikom promjene tečaja CHF, kao i u dijelu u kojima se tužitelja unaprijed veže i na buduće jednostrane akte Banke, Ugovora o kreditu od 4.12.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu. Naime ugovorne odredbe ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule, su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; s tim da je u ovom postupku tužitelj osporio da ga je tužena upozorila o rizicima kredita.
18.3. U odnosu na odredbe čl. 12. st. 8. Ugovora o kreditu, treba naglasiti da tužena u ovom postupku nije dokazala da je tužitelja upoznala s Općim uvjetima, te mu iste uručila, dok u Ugovoru stoji da isti kao potrošač unaprijed prihvaća buduće izmjene tih Općih uvjeta, kao i drugih internih akata banke, na čiji sadržaj ne može utjecati niti zna kakav će biti u budućnosti. Takvom se odredbom banci omogućuje da jednostranim internim aktima, koje sama donosi i mijenja, uređuje prava i obveze iz već sklopljenog Ugovora, dok potrošač nema mogućnost odbiti takve izmjene niti raskinuti ugovor bez štetnih posljedica. Time nastaje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva odredba nije ni transparentna, jer potrošač iz nje ne može saznati koji će se točno akti primjenjivati, koja će prava o obveze iz njih proizlaziti, na koji način se mogu mijenjati, kakve će pravne posljedice buduće izmjene imati na njegov ugovorni položaj. Dakle, potrošač unaprijed pristaje na nepoznat budući sadržaj ugovornog odnosa, što je nespojivo sa zahtjevom transparentnosti koji proizlazi iz prakse Suda Europske unije. Stoga je takva odredba nepoštena te kao takva ništava.
18.4. U odnosu na odredbu čl. 12. st. 9. Ugovora o kreditu, koja sadrži izjavu tužitelja da je bio upoznat s rizikom promjene tečaja CHF, te da ga je tužena informirala o svim posljedicama i rizicima, u suprotnosti je sa iskazom tužitelja. Naime, isti navodi da ga tužena nije upozorila na valutni rizik, već mu je ponudila kredit u CHF valuti kao siguran i najpovoljniji, nije mu je pojasnila da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti pojasnila koji parametri utječu na promjenu tečaja, kao ni da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Kako mu je početna rata bila oko 2.000,00 kn, a ubrzo je narasla na 3.000,00 kn, iskazuje da je bio upozoren na taj rizik, sigurno ne bi dizao taj kredit , što je životno i uvjerljivo. U trenu sklapanja Ugovora nije znao što znači pojam "valutna klauzula" i tražio je pojašnjenje, međutim, nije dobio odgovor koji je mogao shvatiti u odnosu na taj pojam. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao vjerodostojan, jer je dan iskreno i uvjerljivo, a tužena tijekom postupka nije ničim dokazala da je službenik banke upoznao tužitelja s rizikom promjene tečaja CHF, te ga informirao o svim posljedicama i rizicima kredita kojeg je tužitelju ponudila kao najpovoljniji i kao siguran kredit. Stoga je i ova odredba nepoštena i ništava. Naime, navedena odredba stvara privid da je Banka uredno izvršila svoju ugovornu (zakonsku) obvezu informiranja, iako iz provedenih dokaza proizlazi upravo suprotno.
19. Stoga su odredba čl. 1., te čl. 5.-7.st.2. i čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora o kreditu od 4.12.2006. u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u kojima potrošač unaprijed prihvaća buduće izmjene Općih uvjeta, kao i drugih internih akata banke, na čiji sadržaj ne može utjecati niti zna kakav će biti u budućnosti, te koje sadrže izjavu korisnika kredita da je bio upoznat s rizikom promjene tečaja CHF, te da je bio informiran o svim posljedicama i rizicima (a što je osporeno u ovom postupku) i to u unaprijed sačinjenom Ugovoru o kreditu o kojim odredbama nije mogao pregovarati, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne (ništave) u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
20. Slijedom navedenog, i ovaj sud je utvrdio da su odredba čl. 1., čl. 5.-7.st.2. i čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2006., sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod I. izreke.
21. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.
21.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
21.2. Tužitelj je tražio utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i čl. 12. st. 8. i 9., a restituciju traži po osnovi ništenih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
22. Prigovor zastare tuženice nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzul i; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa je zastarni rok počeo teći 15. lipnja 2018. i istekao je 15. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 12. lipnja 2023., to je tužba podnesena unutar roka od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
22.1. Ovdje je potrebno napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisan rok zastare od tri godine za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima. Naime, tražbina tužitelja za zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu nije tražbina povremenih davanja u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, nego je kondikcijska tražbina nastala po osnovi stjecanja bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima), na koju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
22.2. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.
23. Zastara nije nastupila niti na preinačeni dio zahtjeva.
23.1. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) zauzeto je sljedeće obvezujuće pravno shvaćanje:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
23.2. Stoga je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima došlo već podnošenjem tužbe dana 12. lipnja 2023., te zastara nije nastupila ni za preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva.
24. Nadalje, s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, pa je je tužena sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim.
24.1. Slijedom navedene odredbe, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita.
24.2. Međutim, prema pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.:
„Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.“
25. Ovdje treba napomenuti to da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u postupku ocjenjivanja suglasnosti ZID ZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio navedeni Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, te je ocijenio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom.
25.1. S obzirom na navedeno i da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je prošao test ocjenjivanja ustavnosti, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježja nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako VSRH u odluci posl. broj Rev 637/2019-2 od 15.11.2022.).
26. Stoga, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima, o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
27. Pri tome, nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. te se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
28. Potrebno je naglasiti da učinak konverzije prema ZID ZPK/15, djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja mogućnost sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe , u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
29. Međutim, tužitelj je tužbom (12.06.2023.), kao i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (24.06.2026.) zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije (30.09.2015.).
29.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen odredbama ZID ZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj izvršio do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom).
30. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo RN, univ.mag.oec. iz [adresa], čiji je zadatak bio utvrditi preplaćeni iznos anuiteta po osnovi povećanja tečajne razlike u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od dana isplate pa sve do 30.09.2015. iskazano odvojeno unutar svakog anuiteta, ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi povećanja tečajne razlike, je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/2015), odnosno je li konverzija računski točna, iznosa preplate koja je priznata tužitelju na dan provođenja konverzije, u što je preplata iskorištena, ako je iskorištena u otplatu budućih mjesečnih anuiteta, potrebno je uračunati u preplaćeni iznos temeljem povećanja tečaja za CHF, prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO - a, s tim da se kod uračunavanja uzmu u obz ir zatezne kamate zajedno na svakomjesečne razlike preplaćenog tečaja, je li tužitelj i u kojem iznosu obeštećen konverzijom, iskazati negativne vrijednosti, odnosno vrijednosti manje od početno utvrđene valute.
30.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 12.02.2026. (list 83.-173. spisa) proizlazi da je konverzija tužiteljevog kredita provedena zakonito i računski točno, uz primjenu kamatnih stopa na EUR kredite sukladno internim odlukama banke o visini kamatnih stopa za pojedinu vrstu kredita, te da je točan iznos preplate kojega je tuženik priznao tužitelju, a sve sukladno čl. 19. c. st. 1. točka 5. ZID ZPK. Tužitelj je konverzijom obeštećen za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 25.351,38 HRK / 3.319,33 EUR. Ista preplata je iskorištena za otplatu budućih anuiteta. Ukoliko se namirenje tužiteljeve tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, razlika izračunate preplate temeljem ugovorene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 6.154,82 EUR (Tablica 2 kolona 9) nije namirena u cijelosti, već u iznosu od 1.276,75 EUR, te je na dan provedene konverzije 30.09.2015. godine preostao dug prema tužitelju temeljem ugovorene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 4.878,07 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo stavke kada je tečaj CHF bio viši od tečaja na dan isplate kredita, tužitelju je obračunato više u odnosu na prvobitno ugovorene uvijete, ukupno 46.373,45 HRK, odnosno 6.154,82 EUR. Ukoliko se izdvoje samo negativne stavke tečajne razlike, odnosno samo stavke kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, tužitelju je obračunato manje u odnosu na prvobitno ugovorene uvijete, ukupno - 1.363,13 HRK, odnosno - 180,92 EUR. Zatezna kamata na ukupno utvrđene iznose preplate temeljem ugovorene valutne klauzule u CHF (Tablica 3. kolona 4. na listu 90.-91. spisa) iznosi ukupno 2.042,58 eura. Zateznu kamatu je vještak računao na svakomjesečne ukupne iznose preplate koje su u Tablici 2 u koloni 9 (na listu 88.-89. spisa) utvrđene u ukupnom iznosu od 6.154,82 EUR. Na svakomjesečni iznos preplate računao je zateznu kamatu od dana plaćanja pojedinog anuiteta kada je nastala utvrđena razlika, pa do 30.09.2015. do dana na koji je obračunata konverzija. U navedenoj tablici uključene su samo preplate, odnosno samo pozitivne stavke tečajne razlike.
30.2. Tuženica podneskom od dana 11. ožujka 2026. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali stavlja primjedbe pravne naravi, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije sukladno navodima tijekom postupka, te osporava tijek zateznih kamata na potraživanje tužitelja od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, pozivajući se na zabranu anatocizma.
31. Kako je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud, a primjedbi na matematički izračun nije bilo, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te danim u skladu sa pravilima struke.
32. Sud napominje da su se stranke na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. srpnja 2026. izjasnile da ne predlažu da sud vještaka poziva na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.
33. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 24. lipnja 2026. preinačio tužbu na način da umjesto 1.500,00 eura, zahtijeva isplatu od ukupno 8.197,40 eura sa zateznim kamatama od dana 1.10.2015. pa do isplate, a koji iznos obuhvaća glavnicu na ime preplate po osnovi tečajne razlike do konverzije od 6.154,82 eura, te ukupne zatezne kamate po utvrđenoj glavnic i do 30.09.2015. u iznosu od 2.042,58 eura, sve za zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate.
34. Kako se tuženica protivila preinaci, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. srpnja 2026. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
34.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi tražio glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetn ih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i zatezne kamate na preplaćenu glavnicu, u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog anuiteta pa do isplate, te je u tužbi predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine zahtjeva kako bi svoj zahtjev za isplatu konačno postavio nakon provedenog vještačenja, a što je i učinio, povećavši zahtjev. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
35. U odnosu na vještačenjem utvrđene tzv. negativne tečajne razlike (-180,92 eura), treba napomenuti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako u presudi VSRH broj Rev-157/2024-2 od 6.02.2024.). Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK
- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).
35.1. Međutim, pored navedenog, prema mišljenju ovoga suda, ne može trgovac imati tražbinu naspram potrošača na temelju unaprijed sačinjene nepoštene odredbe ugovora, koju je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac. Stoga tužitelj nije ništa primio po navedenoj osnovi, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženice, pri čemu tuženica nema svojstvo potrošača te se na nju ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženice, već je upravo on tuženici vršio uplate kako je ona od njega tražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne obratno, to tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženica je ugrozila visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženica, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju tužitelj.
36. Nadalje, u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno stajalište koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
37. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima . Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Ostali zahtjev na ime isplate iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom u CHF, nije osnovan.
38. Prema odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
38.1. Kako je tužitelj zahtjev za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, postavio već u tužbi, to istom od toga dana (12.06.2023.) pripadaju zatezne kamate pa do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a ne od dana 1.10.2015. pa do isplate, kako to on neosnovano zahtijeva,
39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod II.-III.
40. Prigovor nedostatka pravnog interesa je djelomično osnovan. Naime, tužitelj ima pravni interes za deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi (točka I. izreke), jer tuženica osporava ništetnost tih odredbi kroz cijeli postupak, a ništetnost ne nestaje naknadnim događajima, pa ni provedbom konverzije sukladno ZID ZPK/15. Prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Stoga samo sklapanje Aneksa o konverziji ne oduzima tužitelju pravni interes za utvrđenje ništetnosti temeljnih ugovornih odredbi (tako u odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4.03.2020.). Tužitelj ima pravni interes i za kondemnatorni zahtjev na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose (točka II. izreke). Taj zahtjev nije obuhvaćen ex tunc učinkom konverzije jer je zakonodavac zatezne kamate izrijekom isključio iz izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), a temelji se na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. S druge strane, tužitelj nema pravni interes (a time ni pravo na isplatu) za onaj dio kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na povrat preplaćene glavnice po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, budući da je taj zahtjev konzumiran ex tunc učinkom konverzije (tako u presudi i rješenju proširenog vijeća VSRH posl. broj Rev-457/2025-21 od 27.05.2026.). U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan i taj dio zahtjeva je odbijen kao pod III. izreke.
41. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
41.1. Naime, tuženica je osporavala osnovanost i visinu zahtjeva, a tužitelj je uspio sa deklaratornim zahtjevom (za valutnu klauzulu čl. 1., čl. 5.-7.st.2. i čl. 12. st. 8. i 9. Ugovora), te djelomično sa kondemnatornim zahtjevom za isplatu po valutnoj klauzuli (od 6.154,82 eura dosuđena je zatezna kamata od 2.042,58 eura sa daljnjom kamatom od dana podnošenja tužbe 12.06.2023. pa do isplate). U odnosu na odbijeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, niti je zahtijevao posebne dokazne radnje odvojene od ostatka postupka. Naime, financijsko vještačenje provedeno je upravo radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa i zateznih kamata (integralno za sve zahtjeve), a tužitelj je dokazao preplatu i iznos zateznih kamata upravo putem vještačenja koje je dakle bilo nužno provesti u ovom postupku , upravo zbog osporavanja osnovanosti i visine zahtjeva od strane tužene, a tužitelj kao potrošač bez stručnog znanja iz financijskog područja objektivno nije bio u mogućnosti odrediti točan opseg svog prava na povrat prije provedbe vještačenja.
41.2. Pored navedenog, ovaj sud posebno ističe da je u pogledu snošenja parničnih troškova u potrošačkim sporovima Sud Europske unije (četvrto vijeće) u sklopu spojenih predmeta C-224/19 (Caixabank) i C-259/19 (Banco Bilbao Vizcaya Argentaria) u presudi od 16. srpnja 2020., zauzeo izričito pravno shvaćanje prema kojemu se potrošaču ne mogu prebaciti na teret parnični troškovi u slučaju djelomičnog uspjeha s kvantitativnog (novčanog) aspekta, a koje stajalište u potpunosti potvrđuje i novija, ustaljena praksa Suda EU, posebice u presudi broj C- 714/22 (Profi Credit Bulgaria) od 21. ožujka 2024., kao i smjernice iznesene u predmetu C-746/24 (Bank Millennium) od 27. studenoga 2025. Naime, prema utvrđenju Suda Europske unije, kada bi potrošač bio dužan snositi sudske troškove razmjerno iznosu koji mu je u konačnici dosuđen, takav bi troškovni rizik stvorio odvraćajući učinak i narušio načelo djelotvornosti zaštite potrošača zajamčeno Direktivom 93/13/EEZ.
41.3. Slijedom navedenog, to i u skladu s aktualnom sudskom praksom Suda Europske unije (koja obvezuje i hrvatske sudove), budući da je tužitelj u ovom postupku dokazao ništetnost ugovornih odredbi (kvalitativni uspjeh), a pored toga i dio kondemnatornog zahtjeva, opravdano mu je dosuditi parnični trošak u cijelosti.
42. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.290,00 eura.
42.1. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 2.227,50 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava podneska od 9.04.2025., 2.03.2026. i 24.06.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 10.11.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 16.10.2025. i 3.07.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 18.8.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 337,50 eura (Tbr. 46.) i plaćenog troška vještačenja od 540,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
42.2. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 62,50 eura nije osnovan, a sastoji se od sastava opomene od 3.06.2023. u iznosu od 50,00 eura i PDV-a od 12,50 eura, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
43. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tužena nema pravo na naknadu troška, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
U Osijeku, 18. kolovoza 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
