REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-937/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to:

Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Autotrans d.d. Šetalište 20. travnja 18, Cres, OIB 19819724166, kojeg zastupa punomoćnik Marko Babić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB:66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko upravni odjel, Pula, Riva 8, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-89/2023- 105 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u pobijanom dijelu, u presudi i toč. II. rješenja – u odluci o troškovima, potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-89/2023-105 od 19. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 242.680,34 eura i pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2008. pa do isplate, , a rješenjem je utvrđeno da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tužitelj stekao pravo korištenja te pravo vlasništva na poslovnom prostoru (I), tužitelju je naloženo da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 25.873,50 eura i pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 19. ožujka 2026. pa do isplate (II), a tuženičin zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, a za iznos od 20.689,50 eura je odbijen kao neosnovan.

2. Protiv te presude i rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj, iste pobija "u cijelosti" i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi tužitelj navodi da je pobijanom presudom i rješenjem odbijen njegov tužbeni zahtjev te da je povučena tužba tužitelja u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva, da se predmetni spor vodi još od 2002. , da se spor vodio radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo korištenja i vlasništva na poslovnom prostoru kojega da je tužitelj izgradio svojim sredstvima u Marini Veruda i koji da je u postupku pretvorbe procijenjen u njegov temeljni kapital, da je tužitelj izgubio svoja prava proglašenjem te nekretnine pomorskim dobrom, i davanjem u koncesiju drugoj pravnoj osobi, da je tužitelj podneskom od 11. siječnja 2005. postavio i obveznopravni zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti tog poslovnog prostora u iznosu od 1.828.475,00 kuna/242.680,34 eura temeljeći isti primarno na pravnom osnovu naknade za izvlaštenje, da je tužitelj naknadno ostao kod zahtjeva za isplatu po više pravnih osnova, a da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen jer da je u trenutku preinake tužbe 27. lipnja 2023. već nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Tužitelj navodi da je kod donošenja pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ali i iz čl. 354. st. 1., a u vezi sa čl. 190. i 191. ZPP-a, ali i iz čl. 186. st. 3. ZPP-a, da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo glede pravila o zastari i prekidu zastare iz čl. 241. i 245. Zakona o obveznim odnosima, da je tužitelj izgradnjom objekta stekao pravo na naknadu za izgrađeni objekt, da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da nije utvrđena današnja tržišna i građevinska vrijednost predmetnog poslovnog prostora, da i sudska praksa priznaje pravo na naknadu za ulaganja na pomorskom dobru pa tužitelj predlaže da se njegova žalba uvaži, da se pobijanu presudu preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelj potražuje i trošak žalbe.

4.Sa žalbom tužitelja je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 242.680,34 eura i pripadajućih zateznih kamata, te je utvrđeno da je tužba tužitelja povučena u dijelu utvrđenja da je tužitelj stekao pravo korištenja i pravo vlasništva na spornom prostoru, a tu svoju odluku, u tom dijelu, prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da je ta tužiteljeva tražbina zastarjela i da tužitelj podneskom od 27. lipnja 2023. više ne postavlja i deklaratorni zahtjev pa stoga i donosi odluku kao u izreci.

8. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana odluka, u pobijanom dijelu, valjana i zakonita.

9. Prije svega valja navesti da kod donošenja pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni onih na koje "ukazuje" tužitelj u aktualnoj žalbi.

10. Nadalje, pobijana presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, ista nije nejasna, a ni proturječna, tako da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju "upire" tužitelj u žalbi.

11. Konačno, prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u vezi sa čl. 186. st. 3. i čl. 190. i 191. ZPP-a, a to stoga što je prvostupanjski sud odlučivao "u granicama postavljenog zahtjeva", a žalbeni navodi tužitelja, u tom dijelu, tiču se pravilnosti primjene materijalnog prava, pa je žalba tužitelja neosnovana u dijelu u kojem tužitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio (i) bitne povrede odredaba parničnog postupka.

12. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju valjano provedenog dokaznog postupka i valjane ocjene provedenih dokaza utvrđuje sljedeće pravnorelevantne činjenice i to:

- da su Općina Pula i RO "Tehnomont" i njegov OOUR "Brodogradnja" 22. ožujka 1977. sklopili Ugovor o privremenom korištenju nekretnina radi izgradnje lučice – marine Veruda, a prema Odluci o urbanističkom planu naselja "Vidikovac", kojim se Općina Pula obvezala dati primatelju nekretnine na poslugu odnosno privremeno korištenje nekretnine potrebno za tu gradnji i kojim je rok posluge odnosno privremenog korištenja određen na vrijeme od 30 godina (toč. IV – list 203-207), a Aneksom tog Ugovora od 16. ožujka 1990. utvrđeno je da je taj rok počeo teći od 1978 (208-210),

- da su rješenjem Skupštine općine Pula od 28. veljače 1978. Radnoj organizaciji Tehnomont OOUR Brodogradnja date na privremeno korištenje nekretnina u zaljevu Veruda radi izgradnje lučice – marine, a u skladu sa planom izgradnje lučice – marine (202),

- da su Tehnomont OOUR Brodogradnja i pravni prednik tužitelja sklopili Samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji objekata i dugoročnoj suradnji od 22. lipnja 1983. kojim je Tehnomont OOUR Brodogradilište ustupio pravnom predniku tužitelja zemljište za izgradnju trgovačkog prostora, a Aneksom od 6. ožujka 1984. je utvrđena dioba korisnih površina objekata i način plaćanja razlike vrijednosti (7-11),

-da je pravni prednik tužitelja svojim sredstvima izgradio dio građevine za koju potražuje isplatu (61),

- da je gradnja vršena na području koje je u vrijeme gradnje predstavljalo pomorsko dobro,

-da je pravni prednik tužitelja u postupku pretvorbe u društveni kapital unio vrijednost priključaka i objekata na tom poslovnom prostoru, bez vrijednosti zemljišta, u ukupnom iznosu od 179.450 i što mu je priznato rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. siječnja 1996 (39-42)

- da je tužitelj u veljači 2008. predmetni poslovni prostor predao u posjed koncesionaru Tehnomont d.d. Pula, a nakon presude Općinskog suda u Puli poslovni broj P-70/02 od 5. prosinca 2007 (dopis punomoćnika tužitelja od 26. kolovoza 2024 – ispred lista 281 spisa),

-da je građevinska vrijednost toga objekta na dan 9. srpnja 2007. iznosila 164.598,51 eura, a tržišna vrijednost 218.000,00 eura.

13. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je zemljište koje je bilo dato na privremeno korištenje RO Tehnomont bilo obuhvaćeno urbanističkim planom na području lučice – marine u zaljevu Veruda, da je ono dano na privremeno korištenje na ugovoreni rok od 30 godina, a koji rok da je počeo teći 1978., da je rok istekao 2008. i da je tužitelj izgrađeni objekat u veljači 2008. predao Tehnomontu d.d., da je gradnja od početka gradnje vršena na pomorskom dobru, da je Tehnomont isplatio tužitelja za ulaganje koje se odnosi na dio objekta kojim je upravljao Tehnomont, a što da proizlazi iz Aneksa Samoupravnog sporazuma, da je tuženikov prigovor zastare osnovan, a i kada bi bio osnovan zahtjev tužitelja da bi tužitelj mogao potraživati iznos od 179.450 (bez navođenja valute) kao iznosa za koji je povećana vrijednost temeljnog kapitala prednika tužitelja u postupku pretvorbe, te obzirom na navedeno prvostupanjski sud i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 242.680,34 eura, pripadajućih zatraženih zakonskih kamata i troškove postupka.

14. Prije svega valja istaknuti da je primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud od podnošenja tužbe 28. prosinca 2001. pa do 27. lipnja 2023., prvotno i u pretežitom dijelu raspravljao i odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje da je tužitelj stekao pravo korištenja u društvenom vlasništvu sada predmetnog poslovnog prostora da je tužitelj kao nositelj tog prava korištenja stekao i pravo vlasništva na toj nekretnini – poslovnom prostoru, a onda i manjim dijelom da je tuženica dužna tužitelju isplatiti naknadu za izvlaštenje te nekretnine u određenom novčanom iznosu, a tek od podneska od 27. lipnja 2023. tužitelj od tuženika potražuje (samo) isplatu određenog novčanog iznosa.

15. U ovom stadiju postupka nije sporno da je tužitelj pravni sljednik TRO "Istra" OOUR "Vanjska trgovina" Pula, da je u postupku pretvorbe pravni prednik tužitelja u društveni kapital unio i ulaganja u poslovni prostor koja su bila predmet ovog postupka i da je vrijednost ulaganja (priključaka i objekta) utvrđeno na 179.450 (bez navođenja valute, po utvrđenju prvostupanjskog suda) tj. HRD, tadašnjih hrvatskih dinara.

16. Kod pretvorbe društvenih poduzeća pretvorbom se dotadašnje društveno vlasništvo "pretvorilo" u privatno vlasništvo i tek pretvorbom, i u "okviru" izvršene pretvorbe pravni prednik tužitelja je mogao postati vlasnik imovine unesene u pretvorbu.

17. Tako je i pravni prednik tužitelja, a kako to utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u toč. 25.8. Obrazloženja) mogao polagati pravo (tek) na vrijednost unesenog društvenog kapitala, a i tada do unesene vrijednosti (179.450,00 HRD).

18. Dodatno, ta je vrijednost pravnom predniku tužitelja priznata u postupku donošenja rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 01-02/92-06/202/11 od 11. prosinca 1992., a prema Elaboratu procjena vrijednosti koje je podnio pravni prednik tužitelja pa ako je tužitelj stava da mu je taj iznos neosnovano utvrđen to je onda trebao to ostvarivati u tom postupku i po pravilima tog postupka, a to primjenom odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a.

19. Nadalje, prvostupanjski sud valjano utvrđuje da predmetna građevina u cjelini, a onda i predmetni poslovni prostor u vrijeme gradnje građena na pomorskom dobru i da ima "status " pomorskog dobra.

20. To proizlazi već iz Ugovora o privremenom korištenju nekretnine kojeg su sklopili Općina Pula kao davalac nekretnine i Montažna proizvodna i građevna Radna organizacija "Tehnomont" OOUR "Brodogradilište" Pula, kao primalac nekretnine kojim davalac nekretnine daje primatelju nekretnine na privremeno korištenje nekretninu u pojasu lučice – marine za izgradnju objekata za lučicu – marinu, a u skladu sa planom izgradnje lučice –marine (202-207), a i Samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji objekata i dugoročnoj suradnji koji su sklopili RO "Tehnomont" OOUR "Brodogradnja" i pravni prednik tužitelja 22. lipnja 1986. govori o ulaganju pravnog prednika tužitelja u izgradnju trgovačko prodajnog prostora prema planu marine u marini "Veruda" (7-9).

21. Iz navedenog onda jasno proizlazi da je pravni prednik tužitelja u vrijeme kad je vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor ulagao u nekretninu koja predstavlja pomorsko dobro i da je onda mogao steći samo ono pravo da koristi isto u skladu sa ugovorom o korištenju pomorskog dobra (čl. 4 i 5. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništu ("Narodne novine" br. 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/97 i 18/81 – dalje: ZPUDLP), a to pravo je stekao RO Tehnomont OOUR "Brodogradnja" temeljem navedenog Ugovora o privremenom korištenju nekretnine od 22. ožujka 1977. i Aneksa tog Ugovora od 16. ožujka 1990. (208-210) do 2008. i pravni prednik tužitelja, a onda i tužitelj su svoje pravo na korištenje tog poslovnog prostora mogli izvršavati u granicama (stvarnim i vremenskim) tog ugovora, dakle najduže do 2008.

22. Konačno, tužitelj je već kod sklapanja sporazuma i izgradnje bio svjestan vremenskog ograničenja njegovog prava kada je predmetni poslovni prostor predan u posjed Tehnomont d.d. Pula u veljači 2008. ( podnesak tužitelja od 26. kolovoza 2024.)

23. Prvostupanjski sud valjano odlučuje i o tuženikovom prigovoru zastare te utvrđuje da bi tužiteljeva tražbina, da je osnovana, da bi bila zastarjela.

24. Prvenstveno prvostupanjski sud valjanim utvrđuje da je pravni prednik Tehnomonta d.d. isplatio pravnog prednika tuženika i da je tužitelj sukladno Aneksu samoupravnog sporazuma koji su sklopili pravni prednik tužitelja i pravni prednik Tehnomonta d.d. Pula, po isteku ugovorenog roka predao objekat Tehnomont d.d da tim Sporazumom nije ništa posebno ugovoreno vezano za isplatu ulaganja nakon ugovorenog roka i da onda razdoblje trajanja ugovora (30 godina) predstavlja i amortizacijski period predmetnog ulaganja.

25. To proizlazi iz navedenog Aneksa ugovora od 6. ožujka 1984. (31,32), te iz činjenice da je tuženik po isteku ugovornog roka objekat predao Tehnomontu d.d., a ne tuženiku u veljači 2008.

26. Tužbeni zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti objekta tužitelj prvi puta postavlja u podnesku od 2. kolovoza 2005. (68-70), ali taj tužbeni zahtjev temelji na ime naknade za izvlaštenje, kao što je i u tužbenom zahtjevu od 9. studenog 2007. (164-165), a koji zahtjev je bio nepromijenjen do 27. lipnja 2023. (233-266).

27. Iako sud nije vezan za pravnu osnovu koju tužitelj navede u tužbi (čl. 186. st. 3. ZPP-a) kada je u petitu tužbenog zahtjeva tužitelj tražio isplatu po osnovu naknade za izvlaštenje tada je prvostupanjski sud "vezan" takvim zahtjevom tužitelja i glede pravne osnove njegovog zahtjeva tužitelja.

28. Tužitelj nedvojbeno nema pravo tražiti od tuženika isplatu novčanog iznosa tržišne vrijednosti predmetnog objekta po osnovi izvlaštenja i takav njegov zahtjev je, očito, (bio) neosnovan, a zahtjev za isplatu po (nekom) drugom pravnom osnovu tužitelj ističe (tek) u podnesku od 27. lipnja 2023.,objekat je tužitelj predao u veljači 2008. Tehnomontu d.d. Pula i kada bi njegov zahtjev, da je bio osnovan, dospio na naplatu, pa je onda prvostupanjski sud valjano utvrdio da bi tada bio osnovan tuženikov prigovor zastare i da je zahtjev tužitelja neosnovan, pa je žalba tužitelja neosnovana i u tom dijelu.

29. Glede žalbenih navoda tužitelja o drugačijoj pravnoj praksi valja navesti da se izvjesno, ta drugačija pravna praksa temelji na drugačijem činjeničnom i pravnom "supstratu" i da isto onda nije primjenjivo u konkretnom slučaju.

30. U ovom slučaju pravni prednik tužitelja kod ulaganja je znao da ulaže u pomorsko dobro, znao je da je (društvena) pravna osoba s kojom je stupio u zajedničku izgradnju zemljište za gradnju dobilo na određeno vrijeme i da će po isteku ugovorenog roka objekat morati predati, a što je tužitelj i učinio pa je žalba tužitelja neosnovana i u tom dijelu.

31. Sam tužitelj koji je znao da vrši ulaganja na pomorskom dobru, koji nije ni u pretvorbi unio kao vrijednost društvenog kapitala nekretninu na kojoj je vršena gradnja jer, očito, za to nije ni bilo valjane osnove, ni na koji način nije mogao steći vlasništvo onoga što mu nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala je od podnošenja tužbe u 28. prosinca 2001. pa do 27. lipnja 2023. ustrajavao na zahtjevu za utvrđivanje stjecanja prava vlasništva na sada spornom dijelu objekta i ne može sada za dugotrajnost postupka okrivljavati prvostupanjski sud, izmjene propisa, sudsku praksu i/ili navodni pretjerani pravni formalizam.

32. Isto tako, do postavljanja zahtjeva od 27. lipnja 2023. ni na koji način nije bilo došlo do prekida zastare pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da bi zastara po svim istaknutim osnovama počela teći najmanje od veljače 2008., od predaje objekta i da je tuženikov prigovor zastare osnovan pa je žalba tužitelja neosnovana i u tom dijelu.

33. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu te donijeti odluku kao u izreci, a na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a.

34. Odluka o troškovima žalbe tužitelja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u vezi sa čl. 154. st. 1 ZPP-a.

U Puli-Pola, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Mirna-Nada Terlević Sebastijan