Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-357/2019-50
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice VM (ranije V) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Cerovcu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partnetri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010452913/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, zaključenim između tužiteljice EM (sada ŠM) s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, Kapucinska 29, dana 28. studenog 2005. godine.
Odredba iz čl. 3. st. 3, ugovora, koja glasi:
"… a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća …. Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem
tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.";
Odredba iz čl. 4. ugovora koja glasi:
"Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope ( ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru…"
II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 1.543,83 eura (tisućupetstočetrdesettrieuraosamdesettricenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 13. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 2.876,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.543,83 eura tekućih od dana 1.10.2015. do 12.05.2025., kao neosnovan.
V. Utvrđuje se da je ništetna odredbe iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010452913/2005 u dijelu koji glasi:
" …U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvšiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
VI. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici VM na ime povrata iznosa za naknadu za prijevremeni povrat kredita, isplati iznos 549,16 eura sa zateznom kamatom koja teče od 15.03.2017. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od a od 1.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referantna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.481,36 eura (tritisućečestristoosamdesetjedaneurotridesetšestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 18. kolovoza 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 114,96 eura
(stočetrnaesteuradevedesetšestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. travnja 2019. podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženice kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, sukladno čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.) , kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. st. 3. koja se odnosi na valutnu klauzulu, čl. 8. st. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te isplatu po osnovu stečenog bez osnove u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu od ukupno 15.000,00 kn / 1.990,84 eura, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.077,96 kn / 541,24 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, te zadržava pravo konačno urediti kondemnatorni tužbeni zahtjev nakon vještačenja jer ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom, a ni ekonomskim znanjem da bi mogla postaviti točan zahtjev za isplatu.
1.1. Na pripremnom ročištu održanom dana 3. srpnja 2019. tužiteljica preinačava tužbu na način da traži utvrđenje ništetnosti i odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja uređuje tužbeni zahtjev podneskom od dana 24. kolovoza 2020. na način da sada traži na ime preplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 14.291,97 kn / 1.896,87 eura, a valutnoj klauzuli iznos 14.242,13 kn / 1.890,26 kn, te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 4.077,79 kn / 541,22 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon dopune nalaza i mišljenja, tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev podneskom od dana 13. svibnja 2025. na način da deklaratorni zahtjevi glase kao pod I. i III. Izreke, te kondemnatorni kao pod IV. Izreke (po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu), dok na ime preplate po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zahtjeva restituciju u ukupnom iznosu od 4.420,48 eura sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate (kojim je obuhvaćen i iznos obračunatih zateznih kamata od početka otplate kredita do 30.09.2015. od 1.543,83 eura), te zahtjeva naknadu parničnog troška.
1.2. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je s prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. dana 28.11.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010452913/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, temeljem kojeg joj je prednica tuženice kao korisnici kredita dala iznos od 37.500,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, na rok od 25 godina. dana 14.05.2012. stranke su zaključile Aneks br. 1 uz citirani Ugovor o kreditu kojim je uveden moratorij na otplatu glavnice kredita te je u skladu s time promijenjen čl. 3. čl. 5. i čl. 9. osnovnog Ugovora. Temeljem Aneksa uz ugovor o kreditu provedena je konverzija kredita dana 23.02.2016. u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kredit je u cijelosti otplaćen dana 15.03.2017. Tužena je tijekom razdoblja vraćanja kredita ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu povećavala jednostranim odlukama, a s njom nije pojedinačno pregovarala niti je ugovorom predvidjela egzaktne parametre koji utječu odluku tužene o promjeni kamatne stope što je izravno nju oštetilo i dovelo do povrede ugovorne ravnoteže između stranaka. Poziva se na odredbe čl. 96., 97. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1404/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tužene proglašeno je kao nepošteno te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim, a što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1404/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koje je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, potrošaču od strane banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim, a potvrđena presudom VSRH Rev 2221/18 od 3.09.2019. . Poziva se na odredbu čl. 323., čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, kao i na odredbu čl. 502.a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojima je propisano da su sudovi vezani utvrđenjima presude iz kolektivnog spora u pojedinačnim parnicama u kojima će se osoba na njih pozivati. Napominje da provedbom konverzije njena tražbina nije u cijelosti podmirena.
2. U odgovoru na tužbu od dana 11. lipnja 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja, te ističe prigovor zastare. Ne osporava da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu kako navodi tužiteljica, ali spori da bi ugovorne odredbe čl. 3. st. 3., čl. 4. i čl. 8. bile ništetne. Navodi da naslovni sud nije vezan utvrđenjima iz Presude Trgovačkog suda na koju se tužiteljica poziva, da je ista pristala na konverziju pa ističe prigovor nedostatka pravnog interesa, jer je otpala osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se ista poziva, konverzija djeluje ex tunc. Navodi kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom, pa je tužiteljica temeljem provedbe konverzije već obeštećena za iznose koje traži ovom tužbom. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 28. studenoga 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“). Čl. 138.a ovog kasnijeg ZZP/07 je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz studenoga 2005. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Tužitelj ignorira činjenicu da su stranke sklapanjem Aneksa o konverziji provele konverziju - čime je promijenjena osnova tuženikovog potraživanja prema tužitelju. Stoga, tužitelj traži utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu koje očigledno nisu više na snazi, a potom traži i povrat (navodno) stečenog bez osnove. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“). Navodi da je tužena prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO, jer inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) plaća troškove likvidnosti odnosno negativne kamate za sredstva koja je zaprimila od tužiteljice prilikom prijevremene otplate i štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno osoblje administracije tuženika mora na temelju zahtjeva korisnika kredita, odnosno ovdje tužitelja, za prijevremenu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je korisnik kredita dužan platiti, a koji obično uključuju neplaćenu glavnicu te redovne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Mišljenja kako je potrebno jasno i precizno tumačenje relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje se imaju primijeniti u predmetnom postupku prilikom ocjenjivanja navodne nepoštenosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te o kojoj primjeni ovisi ishod predmetnog postupka. Tužena se protivi preinaci tužbe i ističe prigovor zastare na preinačeni dio zahtjeva.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7.-16.), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu (list 17. -21.), Obavijest o provedenoj konverziji (list 22.), Otplatni plan (list 23. -25.), Aneks uz Ugovor o kreditu (list 26.-28.), Izračun konverzije (list 29.), Popis uplata (list 30.), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 31.), Obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 32.-33.), materijalnu dokumentaciju (svezak 2. -5.), ovjerenu Izjavu ĐM iz [adresa] (list 802.-804.), ovjerenu Izjavu MM iz [adresa] (list 805. -808.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg, dipl. oec., te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 22.05.2020. (list 631. -650.), kao i dopunu od dana 5.05.2025. (list 815. - 860.).
3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Biserke Arambašić, zaposlenika tuženice PM i ĆM (direktora Ekonomskih istraživanja tužene), ĐM (izvršnog direktora riznice tužene) i MM (voditeljice administracije tužene), jer je tužena tijekom postupka odustala od tih dokaznih prijedloga.
3.2. Sud nije proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo NM iz [adresa] na okolnost pretrpljene štete zbog prijevremene otplate kredita, jer je tužena u podnesku od dana 8. srpnja 2026. odustala od tog dokaznog prijedloga.
4. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na deklaratorne zahtjeve, kao i za isplatu iznosa od 549,16 eura sa zateznim kamatama od 15.03.2017. pa do isplate na ime restitucije po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, dok je djelomično osnovan do iznosa od 1.543,83 eura, s osnova zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu (13.05.2025.) pa do isplate.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. st. 3. (valutna klauzula), čl. 4. (promjenjiva kamatna stopa) i čl. 8. st. 2. (naknada za prijevremenu otplatu kredita) Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010452913/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen dana 28. studenog 2005. sa pravnom prednicom tuženice - Slavonskom bankom d.d. Osijek, kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te kojom je ugovoreno da će korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate banci platiti naknadu; kao i zahtjev za povrat glavnice preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te i povrat zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od dana plaćanja pojedinih mjesečnih obroka do sklapanja Aneksa, te povrat naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, s pripadajućim zateznim kamatama.
7. Među strankama nije sporno:
- pasivna legitimacija;
- da su tužiteljica kao korisnik kredita - založni dužnik i prednica tužene Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor dana 28. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010452913/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod OU-491/2005 dana 30.11.2005., kojim je tužena odobrila i stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 37.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d.
Osijek na dan korištenja kredita;
- da se tužiteljica obvezala tuženoj platiti redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,90% godišnje;
- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. st. 3.),
- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a počev od 1.01.2006.,
- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek, na dan plaćanja,
- da je kamatna stopa promjenjiva i da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru (čl. 4.),
- da je rok otplate kredita 25 godina,
- da je čl. 8. st. 2. ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke,
- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednica tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao Banka dana 14.05.2012. zaključili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010452913/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim stranke sporazumno uvode moratorij na otplatu glavnice kredita,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015.;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija presudom ovoga suda broj Rev-
2221/2018 od 3. rujna 2019.;
- da su tužitelj i pravna prednica tužene Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 8.11.2015. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj:5140030242- 60010452913/2005 kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., a sve sukladno ZID ZPK/15 te da je konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15;
- da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 19.886,33 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za eur;
- da manjak na dan 30.09.2015. iznosi 373,20 eura,
- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti dana 15.03.2017..
8. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu br. 5140030242- 60010452913/2005. od 28.11.2005., Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu od 14.05.2012., te Aneksa uz Ugovor o kreditu od dana 8.11.2015.
9. Među strankama je sporno:
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010452913/2005. od 28.11.2005. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF (čl. 3.s.3.) i promjenjivu kamatnu stopu (čl. 4.), te naplatu naknade za prijevremenu otplatu (čl. 8. st. 2.) nepoštene i ništetne;
- je li nakon sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/2015. – u nastavku ZID ZPK/15), osnovan kondikcijski zahtjev na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;
- pripada li tužiteljici pravo na povrat naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita,
- visina zahtjeva;
- je li nastupila zastara potraživanja;
- je li nastupila zastara na preinačeni dio tužbe.
10. Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu (list 7.-16. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu (čl. 3. i čl. 4.), da je Ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba - Korisnik kredita i založni dužnik, te da se radi o hipotekarnom stambenom kreditu za adaptaciju kuće i zatvaranja kreditnih obveza. U čl. 8. st. 2. je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku 30 dana unaprijed, a u kojem se slučaju obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Navedena odredba, kao niti bilo koja druga ugovorna odredba, ne sadrži podatak koliko iznosi navedena naknada, što ona obuhvaća, koje troškove pokriva, pa sud zaključuje da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor koji je jednostrano određivao uvjete prijevremene otplate kredita, kao i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovakav način ugovorne odredbe ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
10.1. Ovjerene Izjave ĐM iz [adresa] i MM iz [adresa] (list 8052.-808.), sud je ocijenio kao nevjerodostojne, paušalne i usmjerene isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedeni nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornim ugovornim odredbama.
10.2. Ostalu materijalnu dokumentaciju u spisu vezanu za otplatu kredita sud nije posebno obrazlagao, jer je ista obuhvaćena financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
10.3. Materijalnu dokumentaciju - Analiza rizika (list 106.-114.), Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (list 115.), Random walk model kretanja tečaja (list 116.-118.), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 134.) i dr. (sadržanu u svežnju 2.-4.) koju je tužena priložila, sud nije posebno obrazlagao, niti cijenio, jer navedene isprave nisu od značaja za odlučivanje u ovom predmetu budući se njima ne dokazuju činjenice odlučne za ocjenu ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, niti utječu na primjenu mjerodavnog prava. Naime, riječ je o dokumentima općeg i informativnog karaktera koji se ne odnose na konkretan ugovorni odnos stranaka niti predstavljaju dokaz o odlučnim činjenicama.
11. Prije svega treba napomenuti da tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je prednica tuženice s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da ista nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, na temelju odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
11.1. Prema odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; dok je točkom 2. definirano da je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
11.2. Prednica tuženice je kredit odobrila tužiteljici kao hipotekarni stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranja kredita, ugovor je tužiteljica zaključila kao fizička osoba - kao korisnik kredita i založni dužnik. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopi la predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača .
11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.
11.4. Stoga tužena nije dokazala da tužiteljica nema status potrošača na koji se tužiteljica pozvala, te je tijekom postupka odustala od dokaznih prijedloga da se u svojstvu svjedoka saslušaju zaposlenici tužene iz čijih bi iskaza sud mogao utvrditi drugačiji zaključak o statusu potrošača, kao i okolnosti pregovaranja oko ugovornih odredbi.
12. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
12.1. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna
- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12.2. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 , dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
12.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
12.5. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužen ice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
12.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika tuženice i tužiteljice u konkretnom slučaju.
13. Ovdje treba napomenuti da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Osijek. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.
13.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.
13.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev 462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.
14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti učinila u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.
14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.
15. Dakle, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu istu informirala o rizicima kredita, te da joj je pojasnila odredbu o prijevremenoj otplati kredita, a koja prema sadržaju Ugovora o kreditu ne sadrži parametre za određivanje visine te naknade prilikom sklapanja Ugovora. Pored navedenog, tužena nije dokazala da je tužiteljica bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te da li je o naknadi mogla pregovarati, da li je bila informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i koji stvarni troškovi ulaze u tu naknadu. Naime, tuženica je tužiteljici trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun i na taj način se uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu ugovornu odredbu (čl. 8. st. 2.) i da je bilo pojedinačnih pregovora, a što ista nije dokazala. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
15.1. U konkretnom slučaju u odnosu na odredbe vezane za valutnu klauzulu (čl. 3. st. 3.) i promjenjivu kamatnu stopu (čl. 4.), a uzimajući u obzir sadržaj Ugovora o kreditu, očito je da je Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdobl ju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.
15.2. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolaga la osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna (ništava) ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima..
15.3. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,90 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,90%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.
15.4. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj ica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 28.11.2005. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 28.11.2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.
15.5. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
15.6. Odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.
15.7. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
15.8. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 3. st. 3. i čl. 4. o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu od 28. studenog 2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.
16. Također treba napomenuti to da prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
16.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.
16.2. Dakle, odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
16.3. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 24/2021 -2 od 21.02.2023., Rev 112/2018-2 od 9.03.2022., Rev-43/2022- 2 od 14.06.2022.).
16.4. Naime, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
16.5. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Dakle, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.
16.6. Tuženica u ovom postupku u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, dok je u postupku utvrđeno da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice).
16.7. Naime, uopćenim tvrdnjama o pretrpljenoj šteti zbog prijevremene otplate kredita, tuženica nije dokazala da je pretrpjela štetu u odnosu na konkretni Ugovor o kreditu.
17. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 28. studenog 2005. u odnosu na valutnu klauzulu (čl. 3. st. 3.), promjenjivu kamatnu stopu (čl. 4.), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. st. 2.) sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne (ništave) u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima , kako je odlučeno kao pod I. i V. izreke.
17.1. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima , odnosno da su tužiteljica i prednica tuženice pregovarale o ugovornoj odredbi vezanoj za naknadu zbog prijevremene otplate kredita.
18. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima , ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi, a isto je propisano i odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
18.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni
18.2. Ovdje treba naglasiti to da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.
19. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. travnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
19.1. Ovdje je potrebno napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisan rok zastare od tri godine za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima. Naime, tražbina tužitelja za zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu nije tražbina povremenih davanja u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, nego je kondikcijska tražbina nastala po osnovi stjecanja bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima), na koju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
19.2. Pored navedenog, tražbina tužiteljice ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke.
19.3. Također, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.
20. Prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na restituciju po ništetnoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za prijevremenu otplatu (čl. 8. st. 2.). Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
21. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva, nije osnovan.
21.1. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) zauzeto je sljedeće obvezujuće pravno shvaćanje:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
21.2. Stoga je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima došlo već podnošenjem tužbe dana 12. travnja 2019., te zastara nije nastupila ni za preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva.
22. Nadalje, s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, pa je je tužena sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim.
22.1. Slijedom navedene odredbe, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njena obveza preplaćena, kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita, kao i razliku plaćenu po osnovi promjene kamatne stope u odnosu na onu koja je određena kao početno ugovorena.
23. Međutim, prema pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.:
„Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.“
24. Ovdje treba napomenuti to da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u postupku ocjenjivanja suglasnosti ZID ZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio navedeni Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te 8 kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, te je ocijenio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom.
24.1. S obzirom na navedeno i da je predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je prošao test ocjenjivanja ustavnosti, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježja nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako VSRH u odluci posl. broj Rev 637/2019-2 od 15.11.2022.).
25. Stoga, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima, o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
26. Pri tome, nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. te se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
27. Potrebno je naglasiti da učinak konverzije prema ZID ZPK/15, djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja mogućnost sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe , u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
28. Međutim, tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (13.05.2025.) zatražila i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije (30.09.2015.). Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen odredbama ZID ZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica izvršila do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom).
29. Vezano za visinu zahtjeva, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo „Rezultat d.o.o.“ od dana 22.05.2020. (list 631.-650. spisa), proizlazi da je tužiteljica dana 15. ožujka 2017. platila tzv. „izlaznu naknadu“ (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) u iznosu od 549,16 eura, dok je vještak u dopuni nalaza izračunao ukupni iznos zateznih kamata na preplaćene iznose u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.09.2015., uzimajući dan uplate svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica vršila, a koji iznos zateznih kamata u razdoblju od početka otplate kredita do 30.09.2015. (konverzije) iznosi 1.543,83 eura (stupac 7. tablica broj 3. na listu 823.-825. spisa), a izračunate su na osnovicu koju čine zbroj preplata po kamatama i preplata po tečajnoj razlici u istom razdoblju u ukupnom iznosu od 3.557,34 eura. Kada se od zbroja preplata po tečajnoj razlici do konverzije (1.660,47 eura) i po kamatama (1.896,87 eura) od ukupno 3.557,34 eura oduzme iznos preplate priznat po konverziji od 680,69 eura, te doda ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose (1.543,83 eura) dobije se iznos od ukupno 4.420,48 eura.
30. Sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka, na koji tužiteljica nije imala primjedbi, ista je podneskom od dana 13. svibnja 2025. preinačila tužbu, na način da je postavila deklaratorni zahtjev u odnosu na čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu (za tzv. „izlaznu naknadu“), dok na ime isplate po osnovu preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi , zahtijeva ukupan iznos od 4.420,48 eura sa zateznom kamatom od 1.10.2015. pa do isplate, te isplatu 549,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu.
31. Tužena podneskom od dana 20. kolovoza 2020. prigovara izračunu vještaka jer nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike (kada je tečaj bi niži od početnog), te metodi kojom je izvršen izračun, navodeći da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama. Tužena se nije očitovala na dopunu nalaza vještaka, te stranke nisu zahtijevale da sud poziva na ročište vještaka radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja.
32. U odnosu na primjedbe tuženice, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda, te da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim teča jnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).
33. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te dopunu istog, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim , te danim u skladu sa pravilima struke i sukladno zadatku suda.
34. Kako se tuženica na ročištu održanom dana 11. veljače 2026. protivila preinaci tužbe, sud je na istom ročištu donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
34.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužiteljica već u tužbi zahtijevala isplatu na ime nepoštenih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 1.990,84 eura, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4.077,96 kn / 541,24 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, te je zadržala pravo konačno urediti kondemnatorni tužbeni zahtjev nakon vještačenja, a taj iznos je konačno i postavila tužbenim zahtjevom nakon dopune izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na ukupno 4.969,64 eura (4.420,48 + 549,16). Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari, posebno uzimajući u obzir sudsku praksu koja se od dana podnošenja tužbe (2019.) tijekom postupka mijenjala (konverzija), kao i valuta u kojoj je tužiteljica postavila prvotni zahtjev.
35. Konačno, u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno stajalište koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
36. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja i od početne kamatne stope, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Kod toga je također potrebno dodati da tužiteljici te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Ostali zahtjev na ime isplate iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, nije osnovan.
37. Prema odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
37.1. Kako je tužiteljica podneskom od dana 13. svibnja 2025. podnijela zahtjev za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, to istoj od toga dana pripadaju zatezne kamate pa do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a ne od dana 1.10.2015. pa do isplate kako to ona neosnovano zahtijeva,
38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod II. -IV.
39. Također iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica na ime tzv. izlazne naknade platila dana 15.03.2017. iznos od 549,16 eura, pa je stoga tuženica taj iznos dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
39.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza (vještačenja) kako je obrazloženo.
39.2. Stoga tužiteljici zatezna kamata na dosuđeni iznos od 549,16 eura, pripada od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
40 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod VI. izreke.
41. Prigovor nedostatka pravnog interesa je djelomično osnovan. Naime, tužiteljica ima pravni interes za deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi (točke I. i V. izreke), jer tuženica osporava ništetnost tih odredbi kroz cijeli postupak, a ništetnost ne nestaje naknadnim događajima, pa ni provedbom konverzije sukladno ZID ZPK/15. Prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Stoga samo sklapanje Aneksa o konverziji ne oduzima tužiteljici pravni interes za utvrđenje ništetnosti temeljnih ugovornih odredbi (tako u odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4.03.2020.). Tužiteljica ima pravni interes i za kondemnatorni zahtjev na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose (točka II. izreke). Taj zahtjev nije obuhvaćen ex tunc učinkom konverzije jer je zakonodavac zatezne kamate izrijekom isključio iz izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), a temelji se na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. S druge strane, tužiteljica nema pravni interes (a time ni pravo na isplatu) za onaj dio kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na povrat preplaćene glavnice po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je taj zahtjev konzumiran ex tunc učinkom konverzije, kako je to utvrđeno presudom i rješenjem proširenog vijeća VSRH posl. broj Rev-457/2025-21 od 27.05.2026.. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan i taj dio zahtjeva je odbijen kao pod III. izreke.
42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
42.1. Naime, tuženica je osporavala osnovanost i visinu zahtjeva, a tužiteljica je uspjela sa tri deklaratorna zahtjeva (za valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i prijevremenu otplatu), te sa kondemnatornim zahtjevom u cijelosti za isplatu po ništetnoj odredbi o prijevremenoj otplati kredita (549,16 eura), dok je djelomično uspjela sa zahtjevom za isplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (od 4.420,48 eura dosuđena je zatezna kamata od 1.543,83 eura sa daljnjom kamatom od dana uređenja zahtjeva 13.05.2025. pa do isplate). U odnosu na odbijeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, niti je zahtijevao posebne dokazne radnje odvojene od ostatka postupka. Naime, financijsko vještačenje i dopuna, provedeno je upravo radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa i zateznih kamata (integralno za sve zahtjeve), a tužiteljica je dokazala preplatu i iznos zateznih kamata upravo putem vještačenja koje je dakle bilo nužno provesti u ovom postupku , upravo zbog ospravanja osnovanosti i visine zahtjeva od strane tužene, a tužiteljica kao potrošač bez stručnog znanja iz financijskog područja objektivno nije bila u mogućnosti odrediti točan opseg svog prava na povrat prije provedbe vještačenja.
42.2. Pored navedenog, ovaj sud posebno ističe da je u pogledu snošenja parničnih troškova u potrošačkim sporovima Sud Europske unije (četvrto vijeće) u sklopu spojenih predmeta C-224/19 (Caixabank) i C-259/19 (Banco Bilbao Vizcaya Argentaria) u presudi od 16. srpnja 2020., zauzeo izričito pravno shvaćanje prema kojemu se potrošaču ne mogu prebaciti na teret parnični troškovi u slučaju djelomičnog uspjeha s kvantitativnog (novčanog) aspekta , a koje stajalište u potpunosti potvrđuje i novija, ustaljena praksa Suda EU, posebice u presudi broj C- 714/22 (Profi Credit Bulgaria) od 21. ožujka 2024., kao i smjernice iznesene u predmetu C-746/24 (Bank Millennium) od 27. studenoga 2025. Naime, prema utvrđenju Suda Europske unije, kada bi potrošač bio dužan snositi sudske troškove razmjerno iznosu koji mu je u konačnici dosuđen, takav bi troškovni rizik stvorio odvraćajući učinak i narušio načelo djelotvornosti zaštite potrošača zajamčeno Direktivom 93/13/EEZ. Slijedom navedenog, to i u skladu s aktualnom sudskom praksom Suda Europske unije (koja obvezuje i hrvatske sudove), budući da je tužiteljica u ovom postupku dokazala ništetnost ugovornih odredbi (kvalitativni uspjeh), a pored toga i dio kondemnatornog zahtjeva, opravdano joj je dosuditi parnični trošak u cijelosti.
43. Tužiteljica zahtijeva naknadu parničnog troška od 3.596,32 eura.
43.1. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška je osnovan do iznosa od 3.481,36 eura i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 22.07.2019., 24.08.2020., 26.03.2025. i 13.05.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od dana 3.07.2019., 19.12.2019., 13.03.2025., 11.02.2026., 14.04.2026. i 10.07.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 575,00 eura (Tbr. 46.), plaćenog predujma za vještačenje i dopunu vještačenja od ukupno 540,00 eura, te plaćene pristojbe na tužbu od 66,36 eura, što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod VII. izreke.
43.2. Preostali zahtjev tužiteljice od 114,96 eura, nije osnovan, a odnosi se na ostatak zahtjeva za pristojbu na tužbu iznad dosuđenog, dok tužiteljica nije u obvezi podmiriti pristojbu na presudu. Naime, prema odredbi čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20. vibnja 2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (2019.) postojala obveza tužiteljice na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platila prilikom podnošenja tužbe u visini od 66,36 eura (500,00 kn) pa joj navedeni trošak pripada. Međutim, tužiteljici ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena dana 18. kolovoza 2026., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužiteljica kao potrošač u ovom postupku oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod VIII. izreke.
44. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tužena nema pravo na naknadu troška, radi čega je odlučeno kao pod IX. izreke.
U Osijeku, 18. kolovoza 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Punomoćniku tuženice
