REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Zagreb

Poslovni broj: P-282/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nevenu Kapitanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o. u Zagrebu, Kranjčevićeva 11, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, , radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 17. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Nevena Kapitana, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 17. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 1. i 8. Ugovora o kreditu broj 757989 od dana 03.08.2006. potvrđenog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 08.08.2006. pod posl. br. OU-831/2006, koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je valuta iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 24.641,00 (CHF dvadesetčetiritisućešestočetrdesetjedan) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate."

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 349,44 (tristočetrdesetdevet i 44/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici ŽĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.750,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana dospijeća svakog pojedinog obroka i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od:

1,23 EUR od 02.09.2006. do isplate

1,04 EUR od 03.10.2006. do isplate

0,53 EUR od 03.11.2006. do isplate

0,55 EUR od 02.04.2008. do isplate

12,18 EUR od 04.11.2008. do isplate

13,63 EUR od 03.01.2009. do isplate

15,62 EUR od 03.02.2009. do isplate

16,62 EUR od 03.03.2009. do isplate

14,24 EUR od 02.04.2009. do isplate

13,90 EUR od 03.05.2009. do isplate

10,17 EUR od 02.06.2009. do isplate

6,90 EUR od 02.07.2009. do isplate

8,04 EUR od 02.08.2009. do isplate

10,47 EUR od 02.09.2009. do isplate

9,08 EUR od 02.10.2009. do isplate

7,73 EUR od 03.11.2009. do isplate

10,84 EUR od 02.12.2009. do isplate

13,77 EUR od 03.01.2010. do isplate

16,87 EUR od 02.02.2010. do isplate

16,06 EUR od 02.03.2010. do isplate

21,26 EUR od 02.04.2010. do isplate

19,92 EUR od 04.05.2010. do isplate

22,54 EUR od 02.06.2010. do isplate

37,30 EUR od 02.07.2010. do isplate

33,94 EUR od 03.08.2010. do isplate

46,53 EUR od 02.09.2010. do isplate

39,89 EUR od 02.10.2010. do isplate

34,89 EUR od 03.11.2010. do isplate

50,09 EUR od 02.12.2010. do isplate

59,48 EUR od 04.01.2011. do isplate

52,67 EUR od 02.02.2011. do isplate

53,67 EUR od 02.03.2011. do isplate

48,78 EUR od 02.04.2011. do isplate

50,29 EUR od 03.05.2011. do isplate

66,92 EUR od 02.06.2011. do isplate

69,26 EUR od 02.07.2011. do isplate

87,67 EUR od 02.08.2011. do isplate

80,98 EUR od 02.09.2011. do isplate

70,57 EUR od 02.10.2011. do isplate

70,30 EUR od 03.11.2011. do isplate

69,16 EUR od 02.12.2011. do isplate

72,94 EUR od 03.01.2012. do isplate

77,11 EUR od 02.02.2012. do isplate

77,23 EUR od 02.03.2012. do isplate

74,61 EUR od 03.04.2012. do isplate

75,68 EUR od 03.05.2012. do isplate

77,24 EUR od 02.06.2012. do isplate

75,55 EUR od 03.07.2012. do isplate

75,70 EUR od 02.08.2012. do isplate

74,15 EUR od 02.09.2012. do isplate

71,27 EUR od 02.10.2012. do isplate

74,78 EUR od 03.11.2012. do isplate

76,05 EUR od 02.12.2012. do isplate

75,54 EUR od 03.01.2013. do isplate

70,43 EUR od 02.02.2013. do isplate

73,97 EUR od 02.03.2013. do isplate

74,78 EUR od 03.04.2013. do isplate

73,19 EUR od 03.05.2013. do isplate

68,48 EUR od 02.06.2013. do isplate

65,55 EUR od 02.07.2013. do isplate

60,65 EUR od 02.08.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici ŽĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.902,26 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17. kolovoza 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište prim jenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 (ranije: Sberbank d.d., Volksbank d.d.), radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 757989 od dana 03.08.2006. potvrđenog po javnom bilježniku Obreniji Ribarić dana 08.08.2006. pod posl. br. OU-831/2006, koji je sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika (Volksbank d.d.), u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), te za isplatom više plaćenih iznosa s osnove takve ništetne klauzule. Temeljem navedenog ugovora odobren je tužiteljici kredit u iznosu od 24.641,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s namjenom kupnje vozila. Tužiteljica navodi da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u tužbi utvrđene presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/12 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač, a da su presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 03.09.2019. odbijene revizije tuženih banaka u kolektivnom sporu. Tužiteljica se poziva i na presudu Suda Europske unije u predmetima C-26/13 i C-51/17. Navodi da je kredit u cijelosti otplatila. Razliku između visine uplaćenih anuiteta za razdoblje od 01.09.2006. do 31.12.2013. i iznosa anuiteta prema tečaju HNB na dan stavljanja kredita u otplatu tužiteljica potražuje od tuženika kao preplaćeni iznos po promjenjivom tečaju CHF/KN. Po provedenom sudskom financijskom vještačenju, a suglasno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića, dipl. oec., od 20.04.2026., tužiteljica je specificirala i uredila tužbeni zahtjev te zahtjeva isplatu iznosa od 2.750,48 EUR sa zakonskim zateznima kamatama od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 15. ožujka 2024. u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice i to s više osnova: prigovara zastari potraživanja ističući ovisno o pravnoj kvalifikaciji zastarni rok od tri godine za naknadu štete odnosno za povrat povremenih davanja, te rok od pet godina od sklapanja ugovora za stjecanje bez osnove; navodi da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na konkretan ugovorni odnos jer kolektivna zaštita osigurava isključivo apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača i ne može zamijeniti učinke individualne pravne zaštite, navodi da nema mjesta automatskoj vezanosti ovog suda za utvrđenja iz Presude VTS-a te da bi primjena odredbe čl. 502.c ZPP-a predstavljala nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa; navodi da, sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, jer je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, a ne sama promjenjiva stopa tvrdi da tužiteljica nije dokazala da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti da postoji neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, naglašavajući da je teret dokazivanja na tužiteljici; osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističući da su odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su obje ugovorne strane u nominalnoj startnoj poziciji imale jednaku izloženost r iziku promjene tečaja CHF; tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, ali je osporio metodu izračuna ističući da eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi automatski značila primjenu fiksne stope.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima te za isplatom više plaćenih iznosa s osnove takve ništetne klauzule.

3.1. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 757989 od 03.08.2006., otplatnu tablicu po kreditu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec., od 20.04.2026., te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi:

-iz Ugovora o kreditu broj 757989 od dana 03.08.2006. proizlazi da je isti zaključen između Volksbank d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita u iznosu od 24.641,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s namjenom kupnje vozila, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,10% godišnje u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, s rokom otplate od 84 mjeseca, te uz način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB na dan dospijeća;

-da je iz otplatnog plana prema obračunu tuženika vidljivo da je kamatna stopa tokom otplate kredita višekratno mijenjana, i to s početnih 5,10% godišnje na 6,10%, 6,70% i 7,40% godišnje;

-da je prema nalazu vještaka razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, ukupno iznosila 2.750,48 EUR.

6. Iz iskaza tužiteljice ŽĐŠ proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila koji je koristila isključivo za privatne svrhe. U trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i šprancirani, po principu „uzmi ili ostavi"; nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi niti su joj objašnjeni valutna klauzula, njeni rizici niti promjenjiva kamatna stopa, a čak i ako su nešto rekli, tužiteljica nije ekonomske struke. Ugovor je pročitala i razumjela u skladu sa svojim mogućnostima.

6.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio kao uvjerljiv, iskren i životan.

7. U tijeku postupka utvrđeno je da je prvotni tuženik Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, pripojen tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, te je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-23/36488-1 od 10. listopada 2023., slijedom čega je na temelju odredbe čl. 212. toč. 4. ZPP-a nastupio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. Sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a, a kako je Hrvatska poštanska banka d.d. kao društvo preuzimatelj postala sveopći pravni slijednik tuženika kao pripojenog društva sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23), rješenjem ovog suda poslovni broj P - 282/2024-5 od 29. siječnja 2024. utvrđen je prekid postupka, pozvan je pravni slijednik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. da preuzme postupak te je postupak nastavljen.

8. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je bila promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza pot rošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti; to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Pritom valja naglasiti da se presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (potvrđenom presudom Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Budući da tužiteljica u ovom predmetu utužuje isključivo razliku nastalu primjenom valutne klauzule, za početak tečaja zastarnog roka mjerodavna je pravomoćnost presude Pž-6632/17, tj. 14. lipnja 2018.

9. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10. U odnosu na svojstvo potrošača ističe se kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica kao korisnica kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je tužitel jica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, tužiteljica ima srednju stručnu spremu te nema visoku ekonomsku naobrazbu, pa se stoga može smatrati prosječnim potrošačem na kojeg se primjenjuju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

11. Iz iskaza tužiteljice, kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru, te iz samog sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo te da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

12. S obzirom na utvrđeno, tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. S obzirom na navedeno te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed navedeno, to nisu osnovani prigovori tuženika:

13.1. Neosnovan je prigovor tuženika da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na konkretan predmet. Sud je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Neosnovan je pri tome i poziv tuženika na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/2018, kojom je navedeni sud relevantnom smatrao visoku ekonomsku naobrazbu tužitelja u tom predmetu. U predmetnom slučaju, kako je ranije utvrđeno u točki 10. ovog obrazloženja, tužiteljica ima srednju stručnu spremu te nema visoku ekonomsku naobrazbu i nije u financijskom sektoru aktivna profesionalno, pa se stoga može smatrati prosječnim potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača na kojeg se u cijelosti primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač.

13.2. Neosnovan je prigovor tuženika da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, te da bi primjena odredbe čl. 502.c ZPP-a predstavljala retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa. Navedena odredba uređuje procesnu vezanost suda u individualnoj parnici za utvrđenja iz kolektivnog spora radi se o procesnoj, a ne materijalnoj odredbi, koja se primjenjuje na postupke koji se vode u trenutku njezine primjene, neovisno o tome kada je sklopljen materijalnopravni odnos koji je predmet spora. Slijedom navedenog, nije povrijeđena zabrana retroaktivnosti iz čl. 90. Ustava Republike Hrvatske jer se čl. 502.c ZPP-a ne primjenjuje na stečena materijalna prava, već isključivo uređuje procesnu situaciju u trenutku vođenja parnice. U svakom slučaju, ovaj sud je u konkretnom predmetu neovisno ocijenio sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa, a utvrđenja iz Parnice Potrošač poslužila su kao smjernica uz samostalnu ocjenu dokaza.

13.3. Neosnovan je prigovor tuženika da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač te da je u kolektivnom sporu bila ispitivana samo metoda promjenjivosti kamatne stope. Iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. jasno proizlazi da je utvrđena ništetnost kako odredbe o valutnoj klauzuli (vezivanje glavnice uz tečaj CHF) tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženika bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna. Neosnovan je pri tome argument tuženika da čl. 26. ZOO-a i odredbe ZZP-a i ZPK-a izrijekom dopuštaju ugovaranje promjenjive kamatne stope navedene odredbe dopuštaju ugovaranje promjenjive kamatne stope kao vrste, ali ne isključuju ocjenu nepoštenosti konkretnog mehanizma promjene koji je bio jednostran i bez transparentnih, unaprijed određenih parametara upravo takav mehanizam je utvrđen ništetnim u Parnici Potrošač i upravo o takvom mehanizmu se radi u predmetnom Ugovoru o kreditu.

13.4. Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti da postoji neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Iskaz tužiteljice, koji je sud ocijenio uvjerljivim i iskrenim, u cijelosti potvrđuje da je Ugovor bio unaprijed pripremljen tipski ugovor ponuđen po principu „uzmi ili ostavi", da nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi te da joj nije objašnjena ni valutna klauzula ni promjenjiva kamatna stopa. Na tuženiku je, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, teret dokazivanja da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo taj teret tuženik nije ispunio. Argument tuženika da je tužiteljici Odluka o kamatama bila dostupna i da je od nje mogla zatražiti sva pojašnjenja ne oslobađa tuženika obveze da proaktivno i na razumljiv način upozna potrošača s elementima koji utječu na određivanje njegovih obveza, jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača.

13.5. Neosnovan je prigovor tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da njezinu poštenost nije dopušteno ocjenjivati sukladno čl. 84. ZZP/03. Iako je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno uočljiva u tekstu Ugovora, sama jezična razumljivost odredbe ne zadovoljava zahtjev transparentnosti u smislu čl. 85. ZZP/03, koji zahtijeva da tužiteljica na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti sve ekonomske posljedice koje za nju iz odredbe proizlaze. Navedeni zahtjev transparentnosti tumačiti treba u skladu s presudom Suda Europske unije u predmetu C-26/13 od 30. travnja 2014., prema kojoj ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već je potrebno da mu je banka predočila i sve relevantne informacije o ekonomskim i pravnim učincima valutne klauzule. U konkretnom slučaju, tužiteljici nije objašnjen valutni rizik niti su joj predočeni konkretni parametri po kojima je određena njezina obveza otplate, što je potvrđeno njezinim iskazom.

13.6. Neosnovan je prigovor tuženika da je valutna klauzula bila poštena jer su obje ugovorne strane u nominalnoj startnoj poziciji imale jednaku izloženost riziku promjene tečaja CHF, te da kretanje tečaja nije bilo predvidivo niti za tuženika. Navedeni argument zanemaruje fundamentalnu informacijsku i strukturnu asimetričnost između profesionalne kreditne institucije i prosječnog potrošača. Tužiteljica kao fizička osoba bez ekonomske naobrazbe nije bila u mogućnosti procijeniti dugoročni valutni rizik CHF klauzule niti se zaštititi od njega na način na koji je to banka, kao profesionalni sudionik na financijskim tržištima, bila u stanju učiniti. Samim time, pozicije ugovornih strana u trenutku sklapanja ugovora, promatrane s gledišta informiranosti i mogućnosti upravljanja rizikom, nipošto nisu bile ravnopravne. Činjenica da je u određenom ranijim razdoblju tečaj CHF oscilirao u manjim rasponima ne isključuje nepoštenost odredbe, koja se ocjenjuje prema stanju u trenutku sklapanja ugovora i s obzirom na cjelokupan mogući razvoj tečajnih kretanja u dugom roku otplate od 84 mjeseca.

13.7. Neosnovan je prigovor tuženika u pogledu metode izračuna visine tužbenog zahtjeva, prema kojemu eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi automatski značila primjenu fiksne stope. Naime, tužiteljica utužuje razliku nastalu isključivo primjenom valutne klauzule odnosno razliku između iznosa anuiteta koji bi bili plaćeni primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita i stvarno plaćenih anuiteta primjenom tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog obroka. Navedeni izračun potvrđen je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec., od 20.04.2026., a tuženik visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.750,48 EUR nije osporio.

14. Slijedom svega naprijed navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula valjalo je prihvatiti kao osnovan temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19), čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i 323. ZOO-a i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prigovor tuženika da je nastupila zastara po trogodišnjem roku za naknadu štete nije osnovan jer tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe (čl. 1111. ZOO), na koji se primjenjuje opći petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO. Prigovor tuženika da zastarni rok za povrat povremenih davanja iznosi tri godine nije osnovan jer tužiteljica ne potražuje povremena davanja u smislu čl. 227. ZOO, već jednokratni restitucijski zahtjev temeljen na ništetnosti ugovornih odredbi. Prigovor da rok teče od sklapanja ugovora (2006.) nije osnovan jer zastarni rok za restitucijski zahtjev koji se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi utvrđenoj u postupku kolektivne zaštite potrošača ne može početi teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. S obzirom na to da tužiteljica tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 2.750,48 EUR po osnovi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) kada je zastara počela teći ispočetka po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 13. lipnja 2023., to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti i odlučeno je kao u točki IV izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO -a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) te je odlučeno kao pod točkom dva izreke presude.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

17.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to:

trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR,

trošak sastava podneska od 19.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR,

trošak sastava podneska od 27.05.2026. u iznosu od 200,00 EUR,

trošak zastupanja na ročištu dana, 12. ožujka 2025. i 17. srpnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR svako, sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.250,00 EUR.

17.2. Tužiteljici se dosuđuje trošak sudskih pristojbi za tužbu 76,13 EUR i presudu 76, 13 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR.

17.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu 17. kolovoza 2026.

Sudac:

Paulina Buča

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu Županijskom sudu u Zagrebu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u 4 (četiri) istovjetna primjerka.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu 76,13 eur i presudu 76,13 eur

2.Tuženiku

3.Spis