REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-1823/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐL , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grošeta & Glamuzina u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 320 -50-2998331 od dana 16.08.2005. godine sklopljenog između tužitelja VERA KONTAK, [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, solemniziranog od strane javnog bilježnika NL iz [adresa] pod posl.br. OU-1181/2005-1 dana 17.08.2005. godine koja u čl. 7. glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VERA KONTAK, [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.318,33 EUR / 9.932,97 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 0,59 EUR od 20.09.2005. do isplate,

- 0,61 EUR od 21.10.2005. do isplate,

- 0,95 EUR od 03.12.2005. do isplate,

- 3,19 EUR od 19.11.2005. do isplate,

- 5,58 EUR od 15.01.2005. do isplate,

- 7,30 EUR od 14.02.2005. do isplate,

- 8,08 EUR od 14.03.2005. do isplate,

- 6,04 EUR od 16.04.2005. do isplate,

- 6,45 EUR od 13.05.2005. do isplate,

- 3,12 EUR od 13.06.2005. do isplate,

- 0,66 EUR od 14.07.2005. do isplate,

- 1,31 EUR od 18.08.2009. do isplate,

- 2,61 EUR od 16.09.2009. do isplate,

- 2,50 EUR od 14.10.2009. do isplate,

- 1,19 EUR od 12.11.2009. do isplate,

- 3,64 EUR od 12.12.2009. do isplate,

- 5,61 EUR od 13.01.2010. do isplate,

- 8,41 EUR od 13.02.2010. do isplate,

- 7,77 EUR od 13.03.2010. do isplate,

- 11,58 EUR od 12.04.2010. do isplate,

- 10,85 EUR od 12.05.2010. do isplate,

- 12,66 EUR od 16.06.2010.. do isplate,

- 24,43 EUR od 11.07.2010. do isplate,

- 21,93 EUR od 13.08.2010. do isplate,

- 29,58 EUR od 14.09.2010. do isplate,

- 26,93 EUR od 14.10.2010. do isplate,

- 22,68 EUR od 12.11.2010. do isplate,

- 31,66 EUR od 14.12.2010. do isplate,

- 43,07 EUR od 14.01.2011. do isplate,

- 34,99 EUR od 12.02.2011. do isplate,

- 37,82 EUR od 12.03.2011. do isplate,

- 34,22 EUR od 12.03.2011. do isplate,

- 37,87 EUR od 16.04.2011. do isplate,

- 50,17 EUR od 14.05.2011. do isplate,

- 51,66 EUR od 14.06.2011. do isplate,

- 64,35 EUR od 21.07.2011. do isplate,

- 57,79 EUR od 23.08.2011. do isplate,

- 50,61 EUR od 13.09.2011. do isplate,

- 49,66 EUR od 29.10.2011. do isplate,

- 49,11 EUR od 24.11.2011. do isplate,

- 52,52 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- 55,49 EUR od 20.01.2012. do isplate,

- 55,89 EUR od 29.02.2012. do isplate,

- 53,83 EUR od 24.03.2012. do isplate,

- 55,22 EUR od 12.05.2012. do isplate,

- 56,17 EUR od 14.06.2012. do isplate,

- 54,58 EUR od 11.07.2012. do isplate,

- 55,00 EUR od 09.08.2012. do isplate,

- 53,80 EUR od 12.09.2012. do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VERA KONTAK, [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. kolovoza 2026. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br, 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio 14. lipnja 2023. tužbu u kojoj navodi su tužitelj i tuženik16.08.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-2998331, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.390,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno predmetnom Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Navedeni iznos kredita tužitelj se obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Nadalje navodi da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Isto tako navodi da je razvidno kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, te da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. , odluku Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019., odluku Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019., čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79 /09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13). Navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Tuženik je Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1. ZOO -a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Navodi da nije bio u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer nije raspolagao potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja. Dana 13. lipnja 2023. je od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 320-50-2998331, a koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena, slijedom čega tužitelj nije bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Predložio je sudu sukladno članku 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a da pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju.

2. Tužitelj je podneskom od 28.08.2023. (list 15) nakon zaprimanje dokumentacije od tuženika proveo financijsko vještačenje i precizirao tužbeni zahtjev te potražuje 1.318,33 eura sa kamatama na pojedine specificirane iznose i troškovima postupka te svoje potraživanje temelji na čl. 323. ZOO-a , čl. 1111. st. 1.

ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a.

3. U odgovoru na tužbu (list 28) tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor preinake tužbe, prigovor ništetnosti valutne klauzule i prigovor zastare. Ističe da se radi o preinaci tužbe jer stupnjevita tužba nije bila dopuštena. Navedeno je osobito značajno u kontekstu prigovora zastare. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP -a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tužitelj je 13.6.2023. je putem pošte tuženiku uputio zahtjev za dostavu dokumentacije, a tužbu je podnio već 14.6.2023. Stoga tuženiku nije ostavljen razuman rok za dostavu dokumentacije. Da tuženik tužitelju nije odbio dostaviti dokumentaciju vidljivo je već iz činjenice da je ista tužitelju dostavljena prije nego što je tuženik uopće saznao za pokrenuti postupak. Stoga tuženik smatra da stupnjevita tužba nije bila dopuštena i da je tužitelj podneskom od 6.9.2023. preinačio tužbu. Protivi se primjeni sudske prakse iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se u tom sporu nisu izvodili nikakvi dokazi na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. Tužitelj je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila a navedene sudske odluke ne mogu primijeniti na auto kredite, kako to proizlazi iz navoda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je predložio tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

4. Sud smatra da tužitelj da podneskom 6.9.2023. nije preinačio tužbu. Tužitelj je 13. lipnja 2023. od tuženika zatražio dokumentaciju, u tužbi od 14.06.2023. poziva se na članak 186 b Zakona o parničnom postupku, a nakon što mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju tužitelj je podneskom 6.9.2023. je precizirao tužbeni zahtjev. Tužba od 14.06.2023. i podnesak 06.09.2023. dostavljeni su tuženiku na odgovor rješenjem 09.rujna 2024. (list 26).

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao zahtjev za dostavom dokumentacije, Ugovor o kreditu između stranaka od 16.08.2005. s potvrdom javnog bilježnika, otplatni plan, presudu VSRH posl.br. Rev-2245/17, izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004., presudu suda (treće vijeće) od 03.listopada 201,rješenje Žs u Splitu Gž-633-2021-2 od 14. srpnja 2021. Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1562/2021-2 od 05.listopada 2021., Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1748/2021-4 od 27.svibnja 2021., Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11.listopada 2022., te saslušao tužitelja kao stranku.

6. Nije proveden dokazni prijedlog provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja jer je tužitelj odustao od istog jer je tuženik visinu potraživanja učinio nespornim i tuženik je odustao od saslušanja svjedoka NL.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti sud usvojio na način kako je odlučeno u izreci.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu br. 320-50-2998331 od dana 16.08.2005 koja u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa 1.318,55 eura/9.932.97 kuna, sa kamatama po osnovi stjecanja bez osnove.

9. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 320- 50-2998331, (list 38-39) solemniziran 17.08.2005. koji je odobren tužitelju za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti 18.390,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u visini određenoj sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje te da je kredit u cijelosti isplaćen.

10. . Nije sporna visina jer tuženik istu nije činio spornim.

11. Tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik je mijenjao kamatne stope, što je vidljivo iz pregleda promjena kamatnih stopa.

12. Sporno je među parničnim strankama jesu li ugovorne slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužiteljici isplaćene

13. Sporno je, je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna odreda o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i time povrijeđeno pravo tužitelja kao korisnika kredita slijedom čega bi tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi.

14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

15. Tužba je podnesena 14.06.2023.

16. Člankom 225 Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Predmetna tužba podnesena 01.06.2023..

17. Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude rok zastare od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023.godine. Budući da je tužitelj tužbu podnio 14.6.2023. razvidno je kako zastara za povrat stečenog bez osnove nije nastupila. Slijedom navedenog prigovor tuženika u odnosu na zastaru nije osnovan.

18. Tužitelj ĐL iskazala je da je trebala kupiti osobni automobil za osobne potrebe. Otišla je u auto kuću, oni su joj sve sredili i nije morala ići u banku. Sve je potpisala u auto kući. Ugovor je pročitala, rata joj je u početku bila prihvatljiva, pa su rate počele rasti svaki mjesec, i jedva je isplatila taj kredit. Kredit je bio u švicarcima. Da je znala da će ta valuta rasti ne bi se za nju odlučila Nije joj ponuđena druga valuta. Rekli su joj da je franak stabilan. Bila je kod javnog bilježnika. Pročitala je ugovor, i to uglavnom ono što ju je zanimalo, i to kolika je rata, i za naknadu su joj rekli da to mora ići u kredit.

19. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio, jer je njezin iskaz jasan i uvjerljiv i logično je iskazivala o činjenicama o kojima ima neposrednog saznanja i to posebno o načinu sklapanja ugovora o kreditu za kupnju auta.

20. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 16.08.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-2998331, temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.390,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora, te da je tužitelj u cijelosti ispunio ugovornu obvezu.

21. Iskazom tužitelja utvrđeno je da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja te da mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom.

Sud smatra da tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

22. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovor i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita bila kupovina osobni automobil za osobne potrebe. Ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.). Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji je priložen tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju stana koji tužitelj nije koristio u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Napominje se da je tuženik vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.

23. Odlučujući o ništetnosti odredbe ugovora kojima je određeno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak tzv. valutna klauzula nepoštenosti sud je imao u vidu da su u ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da, ne bi preuzela takvu obavezu te da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da je kredit jedva isplaćen.

24. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P - 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

25. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

26. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine izraženo je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

28. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

29. U predmetnom ugovoru radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

30. Tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

32. Tužitelj osnovano potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

33. Obzirom da je naprijed navedenim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO -a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

34. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Tužitelj se u ovom postupku poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 OD 14.06.2018. i Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12, OD 04. SRPNJA 2013. kojima je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita od strane tuženika.

36. Tuženik tvrdi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije relevantna niti u pogledu činjeničnih, niti u pogledu pravnih pitanja, jer nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupu zaštite kolektivnih interesa potrošača, i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenim s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati.

37. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( list spisa 2 ).

Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018-2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništenosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

38. Stoga ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.

39. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje je sadržavao ugovor o kreditu koji su stranke sklopile, proglašene ništetnima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti .

40. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

41. Sud je provedenim dokazima utvrdio da je tužitelj dokazao osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva te da je dokazao, da valutna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.

42. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništavnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO -a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO -a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a.

43. U odnosu na visinu potraživanja, utvrđeno je, da je tužitelj 13. lipnja 2023.g. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 320-50-2998331 te je nakon zaprimanje dokumentacije od tuženika proveo financijsko vještačenje i precizirao tužbeni zahtjev te potražuje 1.318,33 eura sa kamatama na pojedine specificirane iznose i troškovima postupka.

44. Tijekom postupka tuženik je na ročištu 01. listopada 2025. (list 53) učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

45. Visinu tužbenog zahtjeva u utuženom iznosu 1.318,33 eura / 9.932,97 kn sa specificiranim pojedinačnim iznosima kako je navedeno pod tč. 2. izreke, sud je utvrdio temeljem uvida u materijalnu dokumentaciju u spisu i temeljem činjenice da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva.

46. Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci pod točkom I. (čl. 1111., 1112., 1115. i 1116. Zakona o obveznim odnosima).

47. Čl. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

48. U odnosu na tijek kamata, sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništave odredbe.

49. Sud smatra da zakonske zatezne kamate teku na specificirane mjesečne iznose od datuma isplaćenih odnosno preplaćenih iznosa anuiteta na način kako su navedeni pod tč. 2. izreke te su tako i dosuđene.

50. Člankom. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

51. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), i to za razdoblje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05), a od 01.01.2023. pa do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

52. Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.

53. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe 14.06.2023., sastav podneska od 28.08.2023., 16.12.2024., te pristup ročištu 01.10.2023. i 17.12.2025., 5 x 200,00 eura što ukupno iznosi 1.000,00 eura uvećano za pdv 25% u iznosu od 250,00 eura što sveukupno iznosi 1250,00 eura. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 03. srpnja 2026. pa do isplate.

54. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom 3. izreke.

U Jastrebarskom, 17. kolovoza 2026.

Sudac:

Silvana Godrijan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika