REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1563/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja CROSSCHEM, družba za proizvodnjo, storitve in trgovino, d.o.o., Maribor, Zagrebška cesta 20, Slovenija, OIB: 16656876224, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Petrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o., Varaždin, Anina ulica 2/III, protiv tuženika JĐ, vl. obrta [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. Antun Šagovac, odvjetnik iz Velike Gorice, Zagrebačka 17, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-440/2025 od 3. prosinca 2025., 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-440/2025 od 3. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I/ Platni nalog sadržan u rješenju javnog bilježnika Marka Jurline iz Velike Gorice, Ulica kralja Dmitra Zvonimira 10, poslovni broj Ovrv-7714/2024 od 17. veljače 2024. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 594,09 eur , zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena kao i nadoknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 180,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 18. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana, ukida se u cijelosti te se tužbeni zahtjev odbija.

II/ Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.“

2. U obrazloženju je naveo kako prvenstveno valja istaknuti kako je vrijednost predmeta ovog spora 594,09 eur što ga svrstava u postupke male vrijednosti, a koji su u pravilu pisani postupci. Sud napominje da iznimno, u skladu s odredbom čl . 461.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05,. 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud održava ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Napominje se da je sud i u slučaju prijedloga stranke za održavanjem ročišta, koji u predmetnom slučaju nije uslijedio, u smislu odredbe čl. 461.a st. 4. ZPP-a ovlašten rješenjem odbiti takav prijedlog ako smatra, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, a protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je sud slobodan u postupanju i da se pri svojoj odluci vodi okolnostima svakog pojedinog slučaja te da ima pravo diskrecijske ocjene. Sud je rješenjem od 28. travnja 2025. upozorio stranke da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak te da će održati ročište ako to bude smatrao potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Prvenstveno valja naglasiti da stranke nisu izričito predložile održavanje ročišta, a tužitelj je predložio sudu saslušanje svjedoka HĐ i KĐ te tužitelja na okolnost isporuke sporne robe. Tuženik je predložio saslušanje svjedoka CĐ, čiji pisani iskaz je priložio u sudski spis u skladu s odredbom čl. 492.c ZPP-a. Kako tužitelj spisu nije privio pisane iskaze predloženih svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja, unatoč tome što je propisno upozoren, a nije sudu dostavio dokaze da to ne može učiniti bez svoje krivnje, sud je te dokazne prijedloge odbio rješenjem u izreci, budući da se usmena rasprava nije održala. Sud je svoje diskrecijsko pravo da odluči koju vrstu postupka će provesti, temeljio na pravilima o prekluzijama u ovoj vrsti postupaka, pravovremenim davanjem upozorenja koja su brana ograničenju stranaka na pravo na pristup sudu te imperativnom ekonomičnosti postupanja (čl. 10. ZPP-a). Odredbom čl. 461. ZPP-a propisano je da se u postupku u sporovima male vrijednosti postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u razumnom roku, a svakako u roku kraćem od godine dana od podnošenja tužbe. Uvidom u prijedlog za ovrhu, sud utvrđuje da je podnesen 22. studenoga 2024., pa bi provođenjem dokaza predloženih po tužitelju, sud prekoračio zakonom propisan rok. Nadalje, sud smatra da se personalnim dokazima, u pravilu ne dokazuje isporuka robe. U ovom predmetu utužena su tri računa, od kojih je tuženik nakon podnošenja prijedloga za ovrhu podmirio dva, uplatom od 30. siječnja 2025., a nije podmirio račun broj RAAB – 24004783 od 24. rujna 2024. u iznosu 525,25 eur. U skladu s odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U ovom predmetu nesporno je da su stranke bile u trajnom poslovnom odnosu koji u svojoj naravi predstavlja ugovor o kupoprodaji iz odredbe čl. 376 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje ZOO). Nesporno je i to da je tuženik od utužena tri, podmirio dva utužena računa, dok je između stranaka sporno je li tuženik zaprimio robu u odnosu na koju mu je isporučen navedeni neplaćeni račun. Prvenstveno se ističe da tužitelj nije osporio tvrdnju tuženika da nije knjižio predmetni račun te nije osporio pisani iskaz svjedoka CĐ iz kojeg sud utvrđuje da roba po navedenom računu nije zaprimljena. Tuženik ne spori postojanje dotadašnje poslovne prakse među strankama, no tvrdi da u predmetnom slučaju robu nije zaprimio. Sud nalazi da tužitelj nije dokazao navedenu isporuku robe, a potpisivanje otpremnice od strane vozača, unatoč ustaljenoj praksi, nije dostatan dokaz na kojem sud može zasnovati zaključak o isporuci nesporno naručene robe. Kako tužitelj nije pravovremeno spisu predmeta priložio dokaze o isporuci robe po nepodmirenom računu, niti je pravovremeno priložio spisu odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u dijelu koji je meritorno sporan, neosnovan. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. Tužitelj u žalbi navodi kako zaključak suda da tužitelj nije osporio izjavu svjedokinje CĐ, zaposlenice tuženika, u kojoj ona tvrdi da tuženik nije zaprimio predmetnu robu, nije točan. Tužitelju je predmetna izjava svjedokinje dostavljena uz podnesak tuženika od 16. lipnja 2025., kojemu je bila priložena kao dokaz. Suprotno navodu prvostupanjskog suda, tužitelj je podneskom od 16. rujna 2025. u cijelosti osporio podnesak tuženika od 16. lipnja 2025., odnosno osporio je sve njegove navode u dijelu u kojem su suprotni tužiteljevim navodima i dokazima. Time je tužitelj osporio i sadržaj predmetne izjave svjedokinje na kojoj tuženik temelji tvrdnju o neisporuci. Već samom činjenicom da su navodi iz pisane izjave svjedokinje bili osporeni, nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 492.c st. 3. ZPP-a i odluku suda da presudu u predmetnom postupku donese isključivo temeljem pisane dokumentacije u spisu. U takvim okolnostima sud je bio dužan zakazati ročište i omogućiti tužitelju da ispita svjedokinju, kao i provesti ostale predložene dokaze relevantne za utvrđenje relevantnih činjenica. Štoviše, sve i da je sud smatrao da osporavanje nije bilo dovoljno određeno, sud je bio dužan pisanu izjavu svjedokinje ocijeniti u vezi s ostalim dokazima u spisu, uključujući i pisane dokaze dostavljene od strane tužitelja, koji su predmetnoj izjavi suprotni. Naime, tužitelj je u prilog svojim tvrdnjama da je predmetna roba isporučena, osim dostavnice, priložio i dodatne pisane dokaze koji potvrđuju narudžbu i tijek isporuke. Uz pripremni podnesak od 19. svibnja 2025., tužitelj je dostavio dokaze o narudžbi te potvrdi narudžbe, sadržane u elektroničkoj komunikaciji stranaka od 24. rujna 2024. godine (A005). U spomenutoj korespondenciji tuženik je u 7:20 sati tužitelju uputio poruku sadržaja: „poštovani moze dva konterena ad lua ovaj tjedan“, na što je tužitelj u 9:49 sati odgovorio: „Pozdrav. Dolazi za nekoliko minuta.“ Povrh navedenog, tužitelj je u spis dostavio i GPS zapis kretanja vozila tužitelja za dan 24. rujna 2024., koji dodatno potvrđuje tijek predmetne isporuke. Polazeći od pravila logike i životnog iskustva, da sporna narudžba dana 24. rujna 2024. doista nije bila isporučena, razumno je očekivati da bi se tuženik bez odgađanja, istoga ili u narednim danima, obratio tužitelju radi provjere gdje se naručena roba nalazi i zašto nije dostavljena. Međutim, tuženik niti u jednom trenutku tijekom prvostupanjskog postupka nije tvrdio da bi na bilo koji način reagirao zbog navodne neisporuke, niti je predočio ijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tražio ispunjenje narudžbe ili reklamirao izostanak isporuke. Tuženik mjesecima ne dovodi u pitanje predmetnu isporuku koju je naručio 24. rujna 2024., već je počinje osporavati tek nekoliko dana nakon što mu je, putem Financijske agencije, naplaćeno dugovanje s osnove zakonskih zateznih kamata prema sestrinskom društvu tužitelja. Međutim, prvostupanjski sud se na prethodno navedene pisane dokaze u obrazloženju pobijane presude uopće ne osvrće, niti ih na bilo koji način ocjenjuje. Sud uopće ne navodi prihvaća li ih ili ne prihvaća i koji su razlozi za takvu odluku. Sud izostavlja obrazloženje o tome kakvu dokaznu snagu pridaje narudžbi i potvrdi narudžbe, GPS zapisu te dokumentaciji povezanoj s postupcima prisilne naplate koje je sestrinsko društvo vodilo protiv tuženika, a istodobno bez valjanog obrazloženja kao istinite prihvaća navode iz pisane izjave svjedokinje CĐ, iako su pisani dokazi dostavljeni od strane tužitelja toj izjavi potpuno suprotni. Zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama, kao i zbog neusklađenosti zaključaka s dokumentacijom koja prileži spisu, pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 214,04 eura sa zateznim kamatama.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. ZPP -a, u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate kupoprodajne cijene u iznosu od 594,09 eura za, prema njegovim navodima, isporučenu robu tuženiku, s tim da je tuženik nesporno tijekom ovoga postupka podmirio dva utužena računa u ukupnom iznosu od 68,84 eura (nakon čega je tužitelj djelomično povukao tužbu, ali se tuženik tome protivio), pa je preostao neplaćen treći utuženi račun u iznosu od 525,25 eura.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo dokaze koje je priložio i predložio izvesti tužitelj, pa tako i narudžbu i potvrdu narudžbe sadržane u e-mailovima od 24. rujna 2024., GPS zapis kretanja vozila tužitelja od 24. rujna 2024., otpremnicu broj 212, potpisanu od strane tužiteljevog vozača KĐ, saslušanje svjedoka HĐ i KĐ i tužitelja na okolnost isporuke sporne robe, te, prema potrebi, financijsko knjigovodstveno vještačenje. Nadalje je naveo da je tuženik predložio saslušanje svjedoka CĐ, čiji pisani iskaz je priložio u sudski spis u skladu s odredbom čl. 492.c ZPP-a.

10. Na koji način je utvrdio odlučno činjenično stanje prvostupanjski sud je obrazložio u točkama 27. i 29. obrazloženja pobijane presude koje glase: „27. U ovom predmetu teret dokaza o isporuci predmetne robe je na tužitelju. Prvenstveno se ističe da tužitelj nije osporio tvrdnju tuženika da nije knjižio predmetni račun te nije osporio pisani iskaz svjedoka CĐ iz kojeg sud utvrđuje da roba po navedenom računu nije zaprimljena. Tuženik ne spori postojanje dotadašnje poslovne prakse među strankama, no tvrdi da u predmetnom slučaju robu nije zaprimio. Sud nalazi da tužitelj nije dokazao navedenu isporuku robe, a potpisivanje otpremnice od strane vozača, unatoč ustaljenoj praksi nije dostatan dokaz na kojem sud može zasnovati zaključak o isporuci nesporno naručene robe.“

„29. Kako tužitelj nije pravovremeno spisu predmeta priložio dokaze o isporuci robe po nepodmirenom računu, niti je pravovremeno priložio spisu odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u dijelu koji je meritorno sporan, neosnovan.“

11. Stoga, iako se prvostupanjski sud, kao na dokazno sredstvo, pozvao i na pisani iskaz svjedokinje CĐ, iz citiranih dijelova obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u konačnici o postojanju ovdje odlučne činjenice – isporuci nesporno naručene robe za koju je tužitelj izdao račun od 4. listopada 2024. na iznos od 525,25 eura, zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP -a i pritom kao presudno naveo „da tužitelj nije dokazao navedenu isporuku robe, a potpisivanje otpremnice od strane vozača, unatoč ustaljenoj praksi, nije dostatan dokaz na kojem sud može zasnovati zaključak o isporuci nesporno naručene robe“.

12. Zato nisu odlučni za ocjenu pravilnosti pobijane presude tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud neosnovano ocijenio da tužitelj nije osporio iskaz svjedokinje CĐ i da je u takvim okolnostima sud bio dužan zakazati ročište i omogućiti tužitelju da ispita navedenu svjedokinju, jer bi i bez toga iskaza, primjena pravila o teretu dokazivanja dovela do jednake odluke o tužbenom zahtjevu.

13. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao detaljnije ocijeniti narudžbu i potvrdu narudžbe sadržane u e-mailovima od 24. rujna 2024., te GPS zapis kretanja vozila tužitelja od 24. rujna 2024. Međutim, ovdje se radi o sporu male vrijednosti u kojem su ograničeni žalbeni razlozi, a, osim toga, prvostupanjski sud je naveo da je roba nesporno naručena, dok se iz isprave o GPS zapisu kretanja vozila uopće ne vidi o kojem se vozilu radi, pa se ovdje zbog toga što prvostupanjski sud nije ocijenio izostanak tuženikove reakcije na neisporuku robe, ne može raditi o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U parničnom postupku vrijedi i prevladava načelo slobodne ocjene dokaza, a prvostupanjski sud je dostatno obrazložio pobijanu presudu.

14. Naime, tužitelj je trebao voditi račune o tome da raspolaže s valjanom otpremnicom o isporuci sporne robe, jer to otpremnica koju je potpisao njegov vozač, svakako nije, unatoč (navodnoj) ustaljenoj praksi, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude pravilno naveo da je, rješenjem od 28. travnja 2025., upozorio stranke da:

- je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak (čl. 461.a st. 3. ZPP-a),

- će sud u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba

(čl. 461.a st. 4. ZPP-a),

- će sud, u pravilu, utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava (čl. 492.a ZPP-a).

Tim rješenjem je prvostupanjski sud i naložio strankama priložiti pisane iskaze stranaka ili svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika i da će se eventualno saslušanje stranaka ili svjedoka svesti na postavljanje pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz tih iskaza. Posljedice davanja lažnog pisanog iskaza svjedoka odgovaraju posljedicama davanja lažnog iskaza svjedoka pred sudom (čl. 492.c st. 1. i 2. ZPP-a).

16. Zbog svega navedenog, tužitelj je morao uzeti u obzir da prvostupanjski sud ima diskrecijsko pravo u ovom sporu male vrijednosti, i to radi isplate 525,25 eura, provesti pisani postupak i ne održati ročište, s čim u vezi tužitelj u žalbi pogrešno smatra da je prvostupanjski sud morao održati ročište već zbog toga jer je tužitelj osporio pisani iskaz svjedokinje CĐ. Prvostupanjski sud to nije ni morao niti trebao učiniti, jer se ovdje radi o sporu male vrijednosti, jer kod primjene pravila o teretu dokazivanja taj dokaz nije bio odlučan i jer ga, i u slučaju izostanka saslušanja, sukladno odredbi čl. 492.c st. 4. ZPP-a, ne treba uzeti u obzir.

17. Pozivanje u točki 21. obrazloženja pobijane presude na rok iz čl. 461. ZPP-a nije mogao biti opravdani razlog za okončanje ovoga postupka, ali ni to, kao niti to da prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, suvišan prijedlog za izvođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem, nije formalno odbio, pored svega prethodno navedenog, nema utjecaja na ocjenu pravilnosti pobijane presude.

18. Pogrešno žalitelj smatra i da mu je prvostupanjski sud zbog ekonomičnosti postupka onemogućio pravo na pristup sudu i obrazloženu presudu. To iz razloga jer su obje stranke u provedenom pisanom postupku podnijele po dva podneska, jer je tužitelj zaprimio zadnji, sumarni tuženikov podnesak mjesec i pol dana prije donošenja pobijane presude i jer ovaj sud smatra da je provedba takvog postupka bila primjerena ovom sporu male vrijednosti radi isplate iznosa manjeg od 600,00 eura.

19. Zato je prvostupanjski sud, na utvrđeno činjenično stanje prema kojem tužitelj nije isporučio spornu robu tuženiku, pravilnom primjenom čl. 376. st. 1. ZOO -a u vezi s čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

20. Stoga je, primjenom čl. 368. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, odlučeno kao u izreci, s čim u vezi tužitelj u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 17. kolovoza 2026.

Sudac

Radovan Raduka