- 1 -

Broj: Ppž-9215/2023

 

                           

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

           Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Miroslava Malacka i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika R.C., zastupanog po braniteljima odvjetničkog društva V. i suradnici d.o.o. iz Z., zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu (NN 62/17, 14/19, 30/23), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču od 16. listopada 2023., broj: Pp-544/2023, na sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika R.C., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenik R.C. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 60,00 eura (šezdeset eura) u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču okrivljenik R.C. je proglašen krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.620,00 eura, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

 

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 70,00 eura.

 

              3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno, putem branitelja, podnio žalbu iz svih zakonskih razloga.

 

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

 

              5. Žalba je neosnovana.

 

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da prvostupanjskom presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela.

 

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to iskaza svjedoka V.M., te uvida u priloženu dokumentaciju, osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu.

 

8. Nadalje, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neutemeljeno ističe žalitelj navodeći da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

9. Pogrešno smatra žalitelj da Naslovni sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku te optužni prijedlog nije izdao ovlašteni tužitelj, s obzirom da je radnja počinjena na teritoriju Republike Slovenije. Naime, odredbom članka 12. Prekršajnog zakona propisana je primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu, te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području, a iz provedenih dokaza proizlazi da je prekršaj počinjen na teritoriju Republike Hrvatske, tako da je prekršajni nalog izdalo stvarno nadležno tijelo, a prekršajni postupak po prigovoru okrivljenika zbog poricanja prekršaja proveo nadležan sud.

 

10. Nadalje, žalitelj ističe i povredu odredaba prekršajnog materijalnog prava te iznosi svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno, međutim obrazloženje prvostupanjskog suda je u skladu s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

 

11. Neosnovano žalitelj ističe da je Arbitražni sud donošenjem uravnotežene Arbitražne odluke u lipnju 2017. konačno odredio granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije  i time okončao dugogodišnji spor između dvije prijateljske države, te iako je tužitelj pogrešno i neprecizno utvrdio koordinate na kojima se plovilo nalazilo u spornom trenutku, jasno je da se čak i koordinate koje su navedene u prekršajnom nalogu nalaze na području teritorijalnog mora Republike Slovenije, te je okvir Arbitražne odluke u potpunosti u skladu s propisima međunarodnog prava, pa u skladu s odredbom članka 134. Ustava RH sudovi su bili dužni primijeniti izravno odredbe Arbitražne odluke koje jedino valjano određuju spornu morsku granicu između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.

 

12. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se, naime, neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

 

13. Nadalje, odredbama Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske (NN 5/11), donesenog na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu (NN 56/10, 127/10), preuzetim i novim Zakonom o morskom ribarstvu (NN 62/17, 14/19), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

 

              14. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa, ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas. 

 

15. Također, relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se pozivaju prekršajne odredbe članka 77. i 78. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojima su propisani prekršaji za koji se u ovom postupku tereti okrivljenik, navedena je u izreci odnosno u obrazloženju pobijane presude, te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetnu odredbu navedene Uredbe. S tim u vezi se ističe kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

 

16. Nadalje, u vezi s time neprihvatljivo žalitelj nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Vlada je tako provela odluku Sabora koji je, dan ranije jednoglasno izglasao izlazak iz arbitraže. Vlada je tako, prema odluci, pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010. zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. ove Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te da od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. ove Odluke, te takva Odluka Vlade obvezuje i ovaj Sud.

 

17. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrešno navodi žalitelj da nije mogao znati da su djela zabranjena, budući je isti, kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske.

 

              18. Također, navodi žalitelja da kao fizička osoba obrtnik ima izdanu povlasticu Republike Slovenije, te poriče da bi u vrijeme inkriminiranog događaja bio na plovilu, nisu od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika, kao i neutemeljeno ističe da nije postupao suprotno mjerama za očuvanje i upravljanje koje se primjenjuju na dotičnom ribolovnom području, niti je lovio u razdoblju zabrane ribolova, niti nakon iscrpljene kvote, niti u nedopuštenim dubinama.

19. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor. Također, ističe se da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici propisan pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje na način da je 12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Republike Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana), pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota da gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009. Kako se, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote, prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, to proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala odgovarajuća obalna država, u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu.

 

20. Neosnovano ističe žalitelj da smatra da sud zauzima stav koji nije propisan niti jednim pravnim pravilom, a prema kojem okrivljeni kao fizička osoba – obrtnik, odgovara po pravilima objektivne odgovornosti, te sukladno Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika, policijski službenik provjerava identitet osobe traženjem na uvid njene osobe iskaznice, vozačke dozvole, putne ili druge javne isprave s fotografijom, izdane od nadležnog službenog tijela, međutim, okrivljenika nitko nije identificirao.

 

21. Naime, okrivljenik ima status fizičke osobe obrtnika, što znači osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritičnih zgoda u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, te na području zabrane ribolova, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Nadalje, ističe se da je odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, te da je člankom 4. Zakona o obrtu (NN 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano da je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovora vlasnik obrta.

 

22. S obzirom na naprijed navedeno djelatnici policije su poduzeli sve potrebne radnje za utvrđenje identiteta obrta u okviru kojeg je počinjen prekršaj, a okrivljenik inzistiranjem na nebitnim činjenicama pokušava bezuspješno otkloniti svoju prekršajnu odgovornost.

 

23. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj Sud je našao da je izrečena novčana kazna okrivljeniku za navedena djela u granicama zakona i da je primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te ista nije prestroga, time više što su novčane kazne utvrđene blizu zakonom propisanih minimuma jer je za prekršaj iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu za fizičku osobu obrtnika propisana novčana kazna u rasponu od 1.320,00 do 1.990,00 eura, te je za prekršaj iz članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu za fizičku osobu obrtnika propisana novčana kazna u rasponu od 260,00 do 530,00 eura, a kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, to nema zakonske osnove za ublažavanje utvrđenih novčanih kazni, što neosnovano traži žalitelj.

 

24. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

25. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

U Zagrebu 14. veljače 2024.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.