REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-91/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Ulica Stanka Vraza 15, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, VPS: 626,70 EUR, nakon zaključene glavne rasprave na ročištu održanom dana 30. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, bez prisutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146-104/2008, koji je sklopljen dana 11. ožujka 2008. između tužitelja OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i solemniziran dana 13. ožujka 2008. kod javne bilježnice Jasenke Crnčec iz Čakovca pod brojem OV-5232/2008, u dijelu koji glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 (jedancijelihpet posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 626,70 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 26. ožujka 2008. pa do isplate po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 26. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., po stopi od 5,40% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužitelju OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi nastale parnične troškove u ukupnom iznosu od 414,81 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 30. ožujka 2026. ovom sudu podnio tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146-104/2008 u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,5 % od iznosa kredita, te isplatu iznosa od 626,70 EUR s kamatama od dana ustege naknade. Navodi da je s pravnim prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. dana 11. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 146-104/2008, temeljem kojeg je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.800,00 CHF. Naknada za obradu kredita u visini 1,5 % od iznosa odobrenog kredita, što čini 4.721,93 HRK odnosno preračunato 626,70 EUR, naplaćena je tužitelju dana 25. ožujka 2008. Napominje da je pred ovim sudom u predmetu poslovnog broja P-343/2024 između istih stranaka, temeljem istog ugovora o kreditu, vođen postupak radi isplate preplaćenih iznosa s osnove nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji je okončan pravomoćnom presudom poslovnog broja P-343/2024-9 od 12. prosinca 2024., potvrđenom presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Gž-174/2025-2 od 10. veljače 2025.

2. Tuženik je u roku dostavio odgovor na tužbu kojim poriče osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tvrdnjom da je opći petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja Ugovora, tj. od 11. ožujka 2008., te da je stoga tužba podnesena izvan zakonskog roka. Istodobno osporava ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, navodeći da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je s tužiteljem individualno pregovarano o uvjetima ugovora. Osporava i kamatni zahtjev, navodeći da mu zatezne kamate mogu teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.

3. Temeljem navedenog nesporna je među strankama visina tužbenog zahtjeva, dok je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom je postupku sud izvršio uvid u spis (list 1-183), pri čemu upravo i u presude ovog suda i Županijskog suda u Puli kojima je potvrđeno svojstvo tužitelja kao potrošača u ugovor o kreditu koji je predmet i ovog postupka. Stoga je sud odbio kao nepotreban prijedlog tužitelja da se on sasluša u ovom predmetu. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz isprava u spisu utvrđeno je:

(a) Da su tužitelj i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. dana 11. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-104/2008, kojim je korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.800,00 CHF prema tada važećem tečaju banke za CHF, s namjenom kupnje stana i parkirnog mjesta.

(b) Da je odredbom članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu određeno: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 (jedancijelihpet posto) od iznosa kredita." Temeljem navedene odredbe tužitelju su dana 25. ožujka 2008. ustegnute naknade obrade u visini 4.721,93 HRK, što čini 626,70 EUR, što je nesporno između stranaka.

(c) Da je tuženik ADDIKO BANK d.d. pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. te je kao takav pasivno legitimiran.

(d) Da su stranke dana 18. veljače 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

(e) Da je ovaj sud pravomoćnom presudom poslovnog broja P-343/2024-9 od 12. prosinca 2024., potvrđenom presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Gž-174/2025-2 od 10. veljače 2025., utvrdio ništetnost odredbi istog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naložio tuženiku isplatu razlike preplaćenih iznosa.

6. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo neosnovan je. Tužitelj je fizička osoba koja je kredit koristila u svrhu kupnje stana i parkirnog mjesta za osobne potrebe, dakle posve izvan obavljanja bilo kakve poslovne, trgovačke ili profesionalne djelatnosti. Time je ispunjena definicija potrošača prema tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN 79/07 i izmjene; dalje ZZP/07). Neovisno o tome, potrošačko svojstvo tužitelja već je pravomoćno utvrđeno u postupku koji se vodio između istih stranaka pod poslovnim brojem P-343/2024-9, potvrđenom presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Gž-174/2025-2 od 10. veljače 2025., i to primjenom ZZP/07 na isti ugovor o kreditu koji je predmet i ovog postupka. Deklaratorna izreka kojom je utvrđena ništetnost odredbi navedenog ugovora primjenom ZZP/07 sadrži nužni implicitni preduvjet — da se radi o potrošačkom ugovoru i da je tužitelj potrošač — jer ta izreka materijalnopravno ne bi bila moguća bez tog preduvjeta. Između istih stranaka, za isti ugovor, u ovoj parnici tuženik ne može s uspjehom pobijati potrošačko svojstvo tužitelja, jer bi to bilo u izravnoj suprotnosti s pravomoćnom odlukom. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), ako postoje posebne okolnosti koje bi isključivale potrošačko svojstvo na način na koji ga je tužitelj dokazao, teret dokaza leži na banci kao kreditoru, koji ga u ovom postupku nije podnio.

7. Tuženik ističe da je petogodišnji zastarni rok za restitucijski zahtjev počeo teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, to jest 11. ožujka 2008., pa je zahtjev, prema tuženikovu mišljenju, zastario 11. ožujka 2013. Sud ovaj prigovor ocjenjuje neosnovanim iz sljedećih razloga. U ovom postupku tužbenim je zahtjevom traženo utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi (deklaratorni zahtjev) i isplata iznosa koji je s osnove takve ništetne odredbe naplaćen (kondemnatorni restitucijski zahtjev). Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi članka 110. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i izmjene; dalje ZOO) — na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba bez vremenskog ograničenja. Što se tiče restitucijskog (kondemnatornog) zahtjeva za povrat iznosa naplaćenog po ništetnoj odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok za restitucijski zahtjev iz ništetnog ugovora odnosno ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. U konkretnom slučaju odredba o ulaznoj naknadi do donošenja ove presude nije bila predmetom posebne sudske odluke kojom je utvrđena njezina ništetnost, pa zastarni rok za restitucijski zahtjev u ovom predmetu počinje teći tek pravomoćnošću ove presude. Stoga prigovor zastare nije osnovan.

8. Sud je ispitivao je li odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,5 % od iznosa odobrenog kredita, nepoštena u smislu odredbi ZZP/07. Radi se o tipskom ugovoru banke koji je u cijelosti unaprijed formuliran. Odredba o ulaznoj naknadi standardna je odredba kreditnih ugovora banke kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na sadržaj ni na visinu. Prema odredbi članka 96. stavka 2. ZZP/07, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Prema odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07, teret dokazivanja da se o odredbi pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik u ovom predmetu nije predložio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je s tužiteljem individualno pregovarano o visini ili sadržaju naknade za obradu kredita — nije predložio saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, niti predočio internu kreditnu dokumentaciju iz koje bi to proizlazilo. Sud utvrđuje da o spornoj odredbi nije bilo individualnih pregovora.

9. Odredba članka 5. stavka 2. Ugovora određuje jednokratne troškove obrade u visini 1,5 % od iznosa kredita, pri čemu ne navodi ni svrhu naknade, ni koje konkretne usluge ili troškove banke ona pokriva. Visina je određena isključivo u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu koji bi odgovarao stvarnim troškovima banke. Tužitelju pri sklapanju ugovora nisu pojašnjene usluge za koje se naknada naplaćuje. Sukladno praksi Suda Europske unije (presuda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13), načelo transparentnosti zahtijeva da potrošač može razumjeti ne samo gramatički sadržaj odredbe, nego i njezine ekonomske posljedice

— dakle da zna koje usluge i troškove plaća. Tuženik nije dokazao da je tužitelju pojašnjena svrha i struktura naknade prije sklapanja ugovora. Odredba stoga nije transparentna u materijalnom smislu koji zahtijeva Direktiva 93/13/EEZ implementirana u ZZP/07, pa je podložna ispitivanju poštenosti.

10. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07, nepoštenom se smatra ugovorna odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu (čl. 1022. i dalje ZOO) nije predviđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao zakonska obveza korisnika kredita. Time što je tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, pravni položaj tužitelja nepovoljniji je od onog koji bi mu inače bio zajamčen mjerodavnim pravom.

11. Odgovor na pitanje uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom toga bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava — zahtjev za kredit, sadržaj ugovora o kreditu ili nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade. U konkretnom slučaju ugovor je pripremio tuženik, dok je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete morao pristati da bi uopće mogao ishoditi kredit.

12. Tuženik nije dokazao da naknada od 626,70 EUR odgovara stvarno pruženim uslugama ili stvarno nastalim troškovima u okviru obrade kreditnog zahtjeva — za kredit u kunskoj protuvrijednosti od 67.800,00 CHF naknada iznosi 1,5 % od ukupnog iznosa, pri čemu postotak ostaje isti neovisno o složenosti zahtjeva ili stvarnom opsegu rada banke, što upućuje na to da naknada nije ekvivalent za konkretno pruženu uslugu, nego nametnuto dodatno financijsko opterećenje potrošača. Test nepoštenosti ne može se temeljiti isključivo na činjenici izostanka pregovora, već sud mora sagledati sve okolnosti: je li odredba jasna i lako razumljiva (zahtjev transparentnosti), ostale ugovorne odredbe, te narav usluge koja je predmet ugovora — u smislu čl. 96. st. 1. u svezi čl. 97. i 98. ZZP/07. Upravo ovaj sveobuhvatni test potvrđuje nepoštenost sporne odredbe: odredba čl. 5. st. 2. Ugovora ne opisuje nikakve konkretne usluge ni troškove koji se podmiruju naknadom, tužitelju pri sklapanju ugovora te okolnosti nisu bile pojašnjene, a na sam sadržaj odredbe nije imao nikakav utjecaj. Sukladno presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može uzrokovati znatniju neravnotežu na štetu potrošača kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Kako se o spornoj odredbi nije individualno pregovaralo, ona nije transparentna u materijalnom smislu i uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik nije dokazao da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama, sud utvrđuje da je odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146-104/2008 u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita od 1,5 % od iznosa kredita nepoštena i ništetna sukladno odredbi članka 97. stavka 1. ZZP/07. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, koji može opstati bez nje sukladno odredbi članka 97. stavka 2. ZZP/07 u svezi članka 105. stavka 1. ZOO-a.

13. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu od 18. veljače 2016., kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR sukladno ZID ZPK/15, stranke su uredile međusobne odnose za buduće razdoblje i izvršile obračun preplate s osnove nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naknada za obradu kredita iz članka 5. stavka 2. Ugovora nije bila predmet tog obračuna — u Aneksu je navedena preplata od 13.994,65 HRK koja se odnosi isključivo na preplaćena sredstva s osnove odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Stoga sklapanje Aneksa ne isključuje niti ograničava pravo tužitelja na povrat iznosa naplaćenog po ništetnoj odredbi o ulaznoj naknadi. Ovo je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovnog broja Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., prema kojemu sklapanjem aneksa kojim je izvršena konverzija po ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, što je obrazložio i Županijski sud u Puli-Pola u presudi Gž-174/2025-2 od 10. veljače 2025. donesene između istih stranaka u predmetu P-343/2024.

14. Tuženik je naknadu za obradu kredita u iznosu od 626,70 EUR naplatio na osnovi ništetne ugovorne odredbe, što čini stjecanje bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a. Tuženik je kao nesavjesni stjecatelj dužan naplaćeni iznos vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. S obzirom na to da je tuženik banka, koja je ništetnu odredbu sama formulirala i uvrstila u standardni potrošački ugovor te je na temelju te odredbe stjecala naknadu bez odgovarajuće protučinidbe, smatrat će se nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO-a. Kao takav, tuženik je dužan platiti zatezne kamate na primljeni iznos od dana stjecanja — to jest od 26. ožujka 2008., od dana nakon dana kada je naknada ustegnuta, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Tuženikov prigovor da mu zatezne kamate mogu teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude nije osnovan, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi zatezne kamate nesavjesnom stjecatelju teku od dana stjecanja, a ne od dana donošenja sudske odluke.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi potrebne troškove postupka. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, tuženik je dužan naknaditi tužitelju sve potrebne troškove. Sud je tužitelju priznao troškove u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25; dalje Tarifa), prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), kako slijedi:

1. Sastav tužbe (VPS 626,70 EUR → 50 bodova × 2,00 = 100 EUR + PDV 25%)

— Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife

125,00

2. Podnesak tužitelja od 8.5.2026. (obrazloženi podnesak, Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 46.)

125,00

3. Zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi dana 30.6.2026. (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46.)

125,00

4. Sudska pristojba na tužbu (50 %), sukladno ZSP (NN 118/18 i 51/23) i Uredbi o

Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26)

13,27

5. Sudska pristojba na presudu (50 %), sukladno ZSP i Uredbi

26,54

UKUPNO

414,81

O trošku je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

U Čakovcu 17. kolovoza 2026.

Sutkinja: Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda, u pisanom obliku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Žalba se može predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

DNA:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.