Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1012/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženice AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa boravkom u [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku u Županji, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-23/2022-55 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-23/2022-55 od 29. svibnja 2025. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke (odluci o trošku).

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbacuje u odnosu na odbijajući dio točke II. izreke (odluke o trošku) presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-23/2022-55 od 29. svibnja 2025. kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

''I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništavnim odredba članka 1. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 28. kolovoza 2017. godine sačinjenog između ĐH i ČH kao primatelja uzdržavanja i tužene AH (OIB: [osobni identifikacijski broj]), a koji se odnose na raspolaganje nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

II. U zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnom odjelu Županja, Općinskog suda u Vinkovcima, i to u z. k. ul. br [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uspostavlja se ranije zemljišno knjižno stanje koje je postojalo prije upisa tužene AH (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao vlasnice temeljem Ugovora navedenoga u toč. 1. ove presude i sva ustupljena imovina navedena u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju ima se smatrati ostavinskom imovinom iza pok. ĐH i pok. ČH, a po pravomoćnosti ove presude.

III. Nalaže se tuženoj AH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] da tužitelju ŠH, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka po odluci suda sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, tekućim od dana presuđenja pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura (slovima: tisuću sedam stotina pedeset eura), u roku 15 dana, dok se tuženik odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za dosudu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 2.187,50 eura.''

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Tuženica je u odgovoru na žalbu u cijelosti osporila sve navode žalbe, te predložila u cijelosti odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužitelja djelomično je neosnovana, a djelomično je nedopuštena.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. kolovoza 2017. sklopljenog između ĐH i ČH kao primatelja uzdržavanja i tuženice AH kao davateljice uzdržavanja (dalje: ugovor o doživotnom uzdržavanju), a koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da je protivno volji darovatelja CH i UH (djeda i bake tužitelja, a roditelja oca tužitelja ĐH) daroprimatelj ĐH raspolagao nekretninama navedenim u izreci presude na način da je polovinu istih darovao svojoj supruzi ČH, a nakon toga su oboje zajedno kao primatelji uzdržavanja sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju sa tuženicom AH kao davateljicom uzdržavanja, te da je pobuda za zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo izigravanje prava na nasljeđivanje zakonskih nasljednika, te da ĐH nije znao što potpisuje u ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih među strankama nespornih činjenica:

- da su dana 28. kolovoza 2017. tuženica AH kao davateljica uzdržavanja te ĐH i ČH kao primatelji uzdržavanja sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se nakon njihove smrti dopušta uknjižba vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (prema identifikaciji mjerničkog vještaka identične nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] navedenim u darovnom ugovoru od 10. ožujka 1992.) u korist davateljice uzdržavanja, te da je ugovor o doživotnom uzdržavanju proveden u zemljišnim knjigama (spis Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Z-255/2021),

- da su Darovnim ugovorom od 10. ožujka 1992. (dalje: darovni ugovor) CH i njegova supruga UH kao darovatelji darovali svom sinu ĐH kao daroprimatelju (primatelj uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju) nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (sada novi zk. ul. br. [broj ZK uloška]), 2681, 2761, 3075, k. o. [katastarska općina], te da je navedeni darovni ugovor u korist daroprimatelja ĐH proveden u Zemljišnoknjižnom odjelu Županja, Općinskog suda u Vinkovcima pod poslovnim brojem Z-91/1992,

- da je člankom 5. (ispravno IV. – napomena ovog suda) darovnog ugovora ugovoreno: ''Po ovom ugovoru u slučaju iznenadne smrti sina ĐH mi darodavci dajemo pravo da može naslijediti pravo vlasništva naša snaja AH, zakonita supruga sina ĐH i njihova djeca (ovdje tužitelj ŠH, DH, Š i suprug tuženice CH – opaska ovog suda).'', pa bi se moglo raditi o tzv. darovanju s nametom,

- da je 7. siječnja 2002. Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Vukovaru (Županji) provodeći postupak preoblikovanja zemljišnih knjiga donio rješenje kojim je ĐH darovao svojoj supruzi ČH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) 1/2 vlasništva nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (sada novi zk. ul. br. [broj ZK uloška]), k. o. [katastarska općina], te je ista u zemljišnim knjigama i upisana kao suvlasnica istih (zapisnik Općinskog suda u Vukovaru, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-2288/2001),

- da je CH (djed tužitelja) umro u studenom 1999., ČH (majka tužitelja) u listopadu 2019., a ĐH (otac tužitelja) u prosincu 2020., odnosno da je ĐH kao daroprimatelj umro nakon CH i UH kao darovatelja,

pozivajući se na odredbe paragrafa 938. do 956. Općeg građanskog zakonika (dalje:

OGZ, koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941., "Narodne novine" broj: 73/1991, obzirom je darovni ugovor sklopljen 10. ožujka 1992.), te primjenjujući odredbe čl. 484. do 487. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) kojima je uređeno darovanje s nametom, jer darovanje s nametom nije bilo regulirano odredbama OGZ-a,

te analizirajući citirani čl. 5. (ispravno IV.) darovnog ugovora, zaključuje da ukoliko bi navedeni članak predstavljao uvjet uz darovanje, da se taj uvjet nije ispunio obzirom da ĐH nije umro iznenada nego je umro 21 godinu nakon CH, radi čega je neosnovana i nedokazana tvrdnja tužitelja da bi to darovanje predstavljalo uvjet koji bi povlačio ništetnost kasnije sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. kolovoza 2017., te da niti u okolnostima kada bi se i radilo o ustanovljenju ''nasljednog prava'', a imajući u vidu da nasljedno pravo nije ugovorno i da se ono ne ustanovljuje odnosno ne prenosi ugovorom već proizlazi iz odredbi Zakona o nasljeđivanju, sporni darovni ugovor nije od utjecaja na valjanost daljnjeg raspolaganja nekretninama koje su bile predmet darovnog ugovora. Prvostupanjski sud, stoga, zaključuje da su neosnovani navodi iz tužbe da bi sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništetan zbog ''mana volje'' koje potiču iz darovnog ugovora, a koje bi uvjetovale ništetnost kasnije sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključivši da je ĐH nadživio darovatelje i da nije umro iznenadno pa je mogao zakonito raspolagati nekretninama koje je stekao na temelju darovnog ugovora (dakle darovati ½ istih supruzi ČH, te zajedno s njom istima raspolagati sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju).

7. Obzirom da je tužitelj u tužbi istaknuo da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav zbog nedopuštene pobude (čl. 273. st. 2. ZOO-a) i zato što ĐH nije znao što potpisuje u ugovoru o doživotnom uzdržavanju, prvostupanjski sud je radi utvrđivanja sporne činjenice radi li se o nedopuštenoj pobudi za zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju proveo dokaz uvidom u sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju, saslušao je tužitelja i tuženicu te svjedoke EH (javnog bilježnika koji je sastavljao sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju, iskaz detaljno opisan u točki 29. obrazloženja), AH (suprugu tužitelja, iskaz detaljno opisan u točki 30. obrazloženja), TH (tetku tužitelja, iskaz detaljno opisan u točki 28. obrazloženja), DH (sestru tužitelja i šogoricu tuženice, iskaz detaljno opisan u točki 31. obrazloženja) i CH (suprug tuženice, iskaz detaljno opisan u točki 32. obrazloženja), analizom kojim zaključuje da je osnovna pobuda za zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila da se primateljima uzdržavanja uplatom ugovorenih novčanih iznosa pomogne u uzdržavanju, jer su njihova primanja (mirovine) bila niska, te da je tuženica kao davateljica uzdržavanja, osim ugovorene uplate određenog iznosa, pružala uzdržavanje i kroz dodatno plaćanje osoba koje su se brinule za ČH i uplate dodanog iznosa od 450,00 EUR-a ČH, kao i kroz plaćanje smještaja ĐH u staračkom domu, a da davateljici uzdržavanja zauzvrat pripadnu nekretnine primatelja uzdržavanja navedene u predmetnom ugovoru, a nikako ne izigravanje prava nasljeđivanja zakonskih nasljednika ĐH i ČH, uključujući i tužitelja, slijedom čega zaključuje da u smislu odredbe čl. 273. st. 1., 2. i 4. ZOO-a niti na jednoj ugovornoj strani nije postojala nedopuštena pobuda – namjera oštećenja tužitelja i ostalih zakonskih nasljednika ĐH i ČH isključenjem iz nasljeđivanja. Također zaključuje da predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju nije protivan niti obiteljskom dogovoru i znanju ĆH, jer iz iskaza svjedokinje MH proizlazi da je ĐH, prije zaključenja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, svoj svojoj djeci ponudio da uzdržavaju njega i majku, ali da na to niti jedno dijete, uključujući i tužitelja, osim sina CH (supruga tuženice) nije pristalo, pa je slijedom svega navedenoga, odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

8. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP), koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da OGZ nije regulirao darovanje s nametom obzirom je darovni ugovor od 15. ožujka 1992. proveden u cijelosti i s nametom i obvezom obdarenika ĐH sadržanim u cijelosti u čl. 4. navedenog ugovora, te je i ĐH na temelju tog istog čl. 4. darovnog ugovora prenio u vlasništvo predmetne nekretnine na zakonitu suprugu ČH koja je i navedena kao nasljednica prava vlasništva u čl. 4. darovnog ugovora, te da je prvostupanjski sud suprotno priloženim dokazima zaključio da čl. 5. (ispravno 4.) darovnog ugovora vrijedi samo u slučaju iznenadne smrti obdarenika ĐH jer nigdje u tom darovnom ugovoru nije navedeno da obdarenik ĐH mora nadživjeti roditelje, pri čemu ističe da je ĐH iznenadno i umro od posljedica zaraze virusom SARS-CoV-2 dana 24. prosinca 2020., pa stoga smatra da je nastupio uvjet iz čl. 5. (ispravno 4.) darovnog ugovora iz 1992. Navodi da je Zakon o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 52/1971, 47/1978 i 56/2000, koji je bio na snazi u vrijeme provedbe darovnog ugovora) propisivao mogućnost ugovornog nasljeđivanja i istim je ustanovljeno nasljedno pravo vlasništva kroz institut ustupanja imovine (čl. 111. st. 1.) i raspodjele imovine za života i ugovora o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. do 128.), pa je i u tom dijelu pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da nasljedno pravo nije ugovorno već da proizlazi iz odredbi Zakona o nasljeđivanju. Tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer ga je onemogućio da osobno kao stranka na glavnoj raspravi 15. travnja 2025. postavlja pitanja tuženici te svjedocima DH i CH. Daljnjim žalbenim navodima navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28. kolovoza 2017. nije sastavljen sukladno odredbi čl. 579. st. 2. ZOO-a. Zaključno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije dokazao mane volje stranaka ugovora o doživotnom uzdržavanju, tvrdnje o volji i namjeri darovatelja CH i UH te pobude ĐH i ČH i tuženice za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju jer je ĐH u ostavinskom spisu O-306/2021 naveo da je u vrijeme izvršavanja ugovora o doživotnom uzdržavanju platio sve dugove i poreze koje su imali tuženica i n jezin suprug CH, pa je nesporno dokazao da je pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila da se tužitelja ostavi bez nasljedstva koje mu je zajamčeno čl. 5. (ispravno 4.) darovnog ugovora od 10. ožujka 1992.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP- a jer je uvidom u zapisnik sa glavne rasprave 15. travnja 2025. utvrdio kako je i punomoćniku tužitelja i tužitelju osobno omogućeno postavljati pitanja tuženici te svjedocima DH i CH, te su se oni koristili tim ovlaštenjem, pri čemu valja naglasiti da punomoćnik tužitelja, prigovarajući iskazima tuženice te svjedoka CH i DH, nije iznosio nikakve prigovore da je tužitelju onemogućeno postavljati pitanja istima, niti je na tom ročištu u smislu odredbe čl. 126. st. 1. ZPP-a iznio ikakve prigovore vezano za navodno onemogućavanje ispitivanja tuženice i svjedoka od strane prvostupanjskog suda (citat žalbenog navoda tužitelja: ''...riječima: ''tužitelju GH vi možete samo tri pitanja postaviti tuženoj AH, svjedocima CH i DH jer se meni ne da ovo dalje slušati.''), niti je za tu svoju žalbenu tvrdnju priložio ikakve dokaze. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tužitelj u žalbi jer je u obrazloženju presude iznio razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporište u provedenom dokaznom postupku, te obrazloženje nije u suprotnosti s izrekom presude i prvostupanjska presuda se može ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti ijednu drugu bitnu povredu, na koje povrede na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava.

11. U žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno je li predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan. Tužitelj je kao osnovu ništetnosti istaknuo raspolaganje ĐH kao daroprimatelja predmetnim nekretninama protivno volji darovatelja CH i UH iz Darovnog ugovora od 10. ožujka 1992. (dalje: darovni ugovor) i nedopuštenost pobude.

12. Prema odredbi čl. 579. i 580. ZOO-a ugovor o doživotnom uzdržavanju je dvostranoobvezujući, strogo formalni ugovor kojim se davatelj uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja do njegove smrti, a primatelj uzdržavanja daje svu ili dio svoje imovine s odgodom stjecanja do smrti primatelja. Obzirom da sudska praksa jasno razlikuje ugovor o doživotnom uzdržavanju od ugovora o darovanju, to ni činjenica da je primatelj uzdržavanja prethodno stekao nekretnine darovanjem niti činjenica da ugovor o doživotnom uzdržavanju onemogućava nasljednike u ostvarivanju prava na nasljedstvo ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetnim niti to predstavlja razlog radi kojeg bi sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, zakonu ili moralu društva odnosno ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

13. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. IV. darovnog ugovora , koja glasi ''Po ovom ugovoru u slučaju iznenadne smrti sina ĐH mi darodavci dajemo pravo da može naslijediti pravo vlasništva naša snaja AH, zakonita supruga sina ĐH i njihova djeca), a protivno pogrešnom tumačenju tužitelja, ne predstavlja pravnu manu volje koja bi automatski dovela do ništetnosti kasnijeg ugovora o doživotnom uzdržavanju niti darovni ugovor od 10. ožujka 1992. s takvom odredbom predstavlja namet (darovanje s nametom kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud) u smislu koji bi utjecao na valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, i ugovor o darovanju i ugovor o doživotnom uzdržavanju su samostalni pravni poslovi s vlastitim pravnim učincima i formalnim zahtjevima. Imajući u vidu da je primatelj uzdržavanja ĐH na temelju valjanog darovnog ugovora od svojih roditelja CH i SH stekao sporne predmetne nekretnine bez nameta, te da je darovni ugovor od 10. ožujka 1992. uredno proveden u zemljišnim knjigama na način da su nekretnine koje su bile predmetom tog ugovora upisane kao vlasništvo ĐH, to je ĐH mogao slobodno raspolagati tim nekretninama, pa ih tako i darovati svojoj supruzi ČH, te zajedno s njom dati ih tuženici u svrhu osiguranja potrebne skrbi na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima ističe manje volje zbog odredbe čl. IV. darovnog ugovora od 10. ožujka 1992.

14. Ovdje valja navesti da odredbu čl. IV. darovnog ugovora se ne može smatrati niti oporučnom izjavom CH i UH, pa da bi se ista mogla tumačiti da su isti u smislu čl. 85. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (''Službeni list'' FNRJ br. 20/1955, ''Službeni list'' SFRJ br. 12/1965, ''Narodne novine'' br. 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003, dalje: ZN) odredili oporukom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njih, ili se odrekne nasljedstva, ili bude nedostojan da naslijedi, a niti su CH i UH tom odredbom mogli odrediti svom sinu ĐH nasljednike, kako to pogrešno tumači tužitelj u žalbi, jer je stavkom 3. istog članka propisano da oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni zapisovniku.

15. Protivno žalbenim navodima tužitelja, a obzirom na činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila uzdržavanje sada pok. ĐH i ČH. Naime, i prema ocjeni ovog suda kod sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju primarna pobuda primatelja uzdržavanja sada pok. ĐH i ČH je bila da im se osigura pomoć i potrebna skrb (radi zdravstvenih problema) i život u nj ihovim godinama (ĐH 71 godina i ČH 69 godina) učini lakšim i ugodnijim, a davateljica uzdržavanja da pružanjem primateljima uzdržavanja takve skrbi (a iz provedenih dokaza proizlazi da je davateljica uzdržavanja u potpunosti ispunila sve svoje obveze ugovorene predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju) osigura da joj nakon smrti primatelja uzdržavanja pripadne imovina primatelja uzdržavanja navedena u ugovoru o doživotnom uzdržavanju, dok je s druge strane tužitelj (koji zahtijeva utvrđenje ništetnosti) odbio sklopiti takav ugovor s pok. ĐH i ČH, a kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje DH (sestre tužitelja) koja je u svom iskazu navela da su roditelji pitali svu svoju djecu, uključujući i tužitelja, za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju te da je samo brat CH sa suprugom (ovdje tuženicom) odlučio preuzeti brigu i skrb o roditeljima, nakon čega je i sklopljen predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju.

16. Stoga, kraj utvrđenja da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju, a obzirom na životnu dob i zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja, sklopljen s ciljem uzdržavanja i zbrinjavanja pok. ĐH i pok. ČH te da je sklopljen suglasnom voljom ugovornih stranaka (iz rezultata dokaznog postupka jasno proizlazi da su pok. ĐH i ČH i tuženica željeli sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, takav su ugovor i sklopili te je u konačnici takav ugovor u cijelosti i izvršen), nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 273. (nedopuštena pobuda) ZOO-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, što pravilnim prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

17. Također, u odnosu na žalbene navode tužitelja da je ugovor ništetan zbog nedopuštene pobude valja navesti da prema odredbi čl. 273. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka, posljedica sklapanja takvog ugovora nije ništetnost, već da je ugovor među ugovornim strankama bez učinka, pa je i po toj osnovi tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja.

18. U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja kojima, pozivajući se na čl. 122. do 128. ZN-a, kojima je uređen ugovor o doživotnom uzdržavanju, valja odgovoriti da je samim čl. 122. st. 1. ZN-a propisano da ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio u nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, ili određenog dijela tih stvari, čija je predaja davaocu uzdržavanja odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju), pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je tim odredbama propisana mogućnost ugovornog nasljeđivanja i ustanovljeno nasljedno pravo vlasništva kroz institut ustupanja i raspodjele imovine za života (ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života ima određena nasljednopravna obilježja ali je isti valjan samo ako je sklopljen na način propisan odredbama čl. 112. do 121. ZN, time da tužitelj u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da bi IH sa svim svojim zakonskim nasljednicima sklopio ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života) i ugovora o doživotnom uzdržavanju (suprotno tvrdnjama tužitelja, to je ugovor obveznog prava, a ne ugovor o nasljeđivanju ).

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 579. st. 2. ZOO-a jer da ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28. kolovoza 2017. nema sadržaj uzdržavanja propisan tom odredbom, obzirom da predmetni ugovor ima sadržaj propisan odredbom čl. 579. ZOO-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora, a koja je odredba izmijenjena čl. 2. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 155/2023) te je odredbom čl. 25. tog zakona propisano da se odredbe tog Zakona neće primjenjivati na ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na snagu ovoga Zakona, osim odredbe članka 1. tog Zakona.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke (odluci o trošku), primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (dosuđujući dio točke II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tužitelj u žalbi sadržajno uopće nije pobijao odluku o troškovima.

21. Obzirom da je odbijajućim dijelom točke II. izreke tuženica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, to tuž itelj nema pravni interes za podnošenje žalbe u odnosu tu navedenu točku, jer je u tom dijelu uspio u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tužitelja kao nedopuštenu.

22. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 17. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun