Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4889/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja DRVO LUX d.o.o., Zagreb, Dubravica 3, OIB: 23145144773, zastupano po opunomoćenici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, Horvaćanska cesta 168, OIB: [osobni identifikacijski broj] , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/II, OIB 18683136487, radi utvrđivanja zastare prava na povrat poreza na dodanu vrijednost, 7. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23-01/114, URBROJ: 513-04-24-2 od 7. listopada 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/23-01/114, URBROJ: 513- 04-24-2 od 7. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Susedgrad, KLASA: UP/I-410-19/23-02/129, URBROJ: 513-07-01-09-23-1 od 20. listopada 2023. kojom je utvrđena zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost za 2016. godinu u iznosu od 54.450,46 EUR (točka I . izreke), a danom izvršnosti rješenja u poreznim evidencijama poreznog obveznika provest će se pripis preplate poreza na dodanu vrijednost u iznosu iz točke I. izreke za koji je nastupila zastara prava na povrat (točka II. izreke), te žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (točka III. izreke).
2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama , a razlozi navedeni u obrazloženju tuženika su proturječni. Osim toga, tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo i nije proveo ispitni postupak. Ukazuje sudu na knjigovodstvenu karticu, detaljnu karticu, bilancu, bruto bilancu i stanje računa poreznog obveznika iz kojih proizlazi da se prijava za 2016. godinu podnosi do kraja siječnja 2017. godine radi čega smatra da je zastara počela teći 1. siječnja 2018. Prema tome, zahtjev tužitelja podnesen tijekom 2023. godine nije bio u zastari u vrijeme podnošenja. Navodi i da je porezna uprava izknjižila preplatu PDV-a bez ikakvog rješenja unatoč evidenciji i podnesenom zahtjevu unutar zakonskog roka , za koji tvrdi da ga je stranka sama podnijela vjerojatno tijekom 2023. godine. Sudu predlaže poništiti rješenje tuženika, ili ga oglasiti ništavim, uz naknadu troškova postupka tužitelju.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da riješi spor bez rasprave te odbije tužbeni zahtjev.
4. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u sve isprave koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu. Sud je odgovor na tužbu tuženika dostavio tužitelju te je održao rasprave 24. rujna 2025. i 15. srpnja 2026., a kojim radnjama je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženik osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 20. listopada 2023. uz obrazloženje kako je zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost po PDV obrascima podnesenim u 2016. godini primjenom članka 108. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22., dalje: OPZ) nastupila 1. siječnja 2023 .
7. Odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.
8. Imajući na umu mjerodavno materijalno pravo, kao i utvrđeno činjenično stanje koje je u upravnom postupku pravilno utvrđeno, u konkretnom slučaju zastara prava na povrat pretplaćenog poreza na dodanu u 2016. godini nedvojbeno je počela teći 1. siječnja 2017. jer je obveznik stekao pravo na povrat tog poreza nakon što ga je platio, odnosno u 2016. godini. Stoga, a budući da tužitelj nesporno nije podnio zahtjev za povrat PDV-a prije 1. siječnja 2023., zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost nastupila 1. siječnja 2023., a kao što su to utvrdila javnopravna tijela.
9. Pritom treba reći da dostavom prijava PDV obrazaca za pojedina razdoblja oporezivanja u kojima se iskazuje pretplaćeni PDV, te se on prenosi u sljedeća obračunska razdoblja, porezni obveznik ispun io svoje obveze propisane zakonom kojim je uređeno oporezivanje PDV-a, ali to nema značenje podnošenja zahtjeva za povrat više pretplaćenog PDV-a budući da takav zahtjev mora izrijekom biti postavljen poreznom tijelu. Sud smatra i da se knjigovodstveni uvid u informacijski sustav porezne uprave o stanju na računu pretplaćenog PDV-a iz kojeg proizlazi da porezni obveznik ima pretplatu, nema utjecaj na nastup zastare u konkretnom slučaju jer se navedeno ne može smatrati priznanjem zastarjele porezne obveze jer za to nema uporišta u odredbama Općeg poreznog zakona. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3046/2020-2 od 25. studenoga 2021.
10. Prema tome, sud nalazi kako je tuženik zakonito potvrdio odluku prvostupanjskog poreznog tijela koje je utvrdilo zastaru prava na povrat pretplaćenog PDV-a za sporno razdoblje bez da su pritom učinjene bitne procesne povrede koje bi utjecale na rješavanje porezne stvari.
11. Ujedno treba reći da je tužitelj predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost evidencije pretplate poreza na dodanu vrijednost i priznanja tog stanja u evidencijama Porezne uprave, što je sud odbio jer je provedba tog dokaza nepotrebna s obzirom na shvaćanje suda navedeno u obrazloženju ove presude.
12. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tužitelja, sud nalazi da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na njegovu štetu, radi čega je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.
13. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora odbijen je točkom II izreke ove presude pozivom na članak 147. stavak 1. ZUS -a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Zagrebu 7. kolovoza 2026.
Sutkinja
Dijana Filipčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Tužitelju po opunomoćenici
2. Tuženiku
3. U spis
