P-2398/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Branki Šolić, u pravnoj stvari tužiteljice MM , OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], zastupana po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10 radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne i usmene glavne rasprave zaključene dana 02.srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika na ročištu za objavu dana 17.kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 1. i članka 6. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012398765, zaključenog 10. travnja 2007.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od JB Jagode Makelja Šuljić, u Splitu, dana 11. travnja 2007.g. pod posl. br. OV-5128/07, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012398765, zaključenog 10. travnja 2007.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od JB Jagode Makelja Šuljić, u Splitu, dana 11.travnja 2007.g. pod posl. br. OV-5128/07u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i u dijelu kojim se tuženik ovlašćuje u slučaju promjene kamatne stope povećati ili sniziti iznos anuiteta.

III. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 11., stavak 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012398765, zaključenog 10. travnja 2007.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od JB Jagode Makelja Šuljić, u Splitu, dana 11. travnja 2007.g. pod posl. br. OV-5128/07, u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5 % iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.696,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 2,59 EUR od 31.1.2008.g.

- na iznos od 1,51 EUR od 29.2.2008.g.

- na iznos od 3,66 EUR od 31.3.2008.g.

- na iznos od 2,29 EUR od 30.4.2008.g.

- na iznos od 3,07 EUR od 31.10.2008.g.

- na iznos od 12,77 EUR od 30.11.2008.g.

- na iznos od 1,96 EUR od 31.12.2008.g.

- na iznos od 14,04 EUR od 31.1.2009.g.

- na iznos od 19,82 EUR od 28.2.2009.g.

- na iznos od 16,23 EUR od 31.3.2009.g.

- na iznos od 17,73 EUR od 30.4.2009.g.

- na iznos od 14,30 EUR od 31.5.2009.g.

- na iznos od 14,27 EUR od 30.6.2009.g.

- na iznos od 11,95 EUR od 31.7.2009.g.

- na iznos od 13,82 EUR od 31.8.2009.g.

- na iznos od 11,40 EUR od 30.9.2009.g.

- na iznos od 13,13 EUR od 31.10.2009.g.

- na iznos od 12,49 EUR od 30.11.2009.g.

- na iznos od 17,74 EUR od 31.12.2009.g.

- na iznos od 20,21 EUR od 31.1.2010.g.

- na iznos od 19,36 EUR od 28.2.2010.g.

- na iznos od 23,02 EUR od 31.3.2010.g.

- na iznos od 27,69 EUR od 30.4.2010.g.

- na iznos od 28,76 EUR od 31.5.2010.g.

- na iznos od 37,30 EUR od 30.6.2010.g.

- na iznos od 35,10 EUR od 31.7.2010.g.

- na iznos od 48,47 EUR od 31.8.2010.g.

- na iznos od 41,08 EUR od 30.9.2010.g.

- na iznos od 42,68 EUR od 31.10.2010.g.

- na iznos od 48,43 EUR od 30.11.2010.g.

- na iznos od 60,70 EUR od 31.12.2010.g.

- na iznos od 48,84 EUR od 31.1.2011.g.

- na iznos od 52,54 EUR od 28.2.2011.g.

- na iznos od 48,38 EUR od 31.3.2011.g.

- na iznos od 50,99 EUR od 30.4.2011.g.

- na iznos od 68,73 EUR od 31.5.2011.g.

- na iznos od 65,16 EUR od 30.6.2011.g.

- na iznos od 82,66 EUR od 31.7.2011.g.

- na iznos od 72,76 EUR od 31.8.2011.g.

- na iznos od 65,15 EUR od 30.9.2011.g.

- na iznos od 66,31 EUR od 31.10.2011.g.

- na iznos od 66,01 EUR od 30.11.2011.g.

- na iznos od 73,21 EUR od 31.12.2011.g.

- na iznos od 74,91 EUR od 31.1.2012.g.

- na iznos od 74,97 EUR od 29.2.2012.g.

- na iznos od 72,80 EUR od 31.3.2012.g.

- na iznos od 75,50 EUR od 30.4.2012.g., pa sve do konačne isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 152,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,teče od 11. travnja 2007.g. pa do konačne isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 667,17 EUR.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.850,00 EUR dok se zahtjev za više zatraženo u iznosu od 60,00 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1.Dana 02.lipnja 2023. tužiteljica je ustala tužbom protiv tuženika tražeći da se utvrde ništetnim odredbe ugovor o kreditu o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita te povrat isplaćenog po osnovi takvih odredbi. U narativnom dijelu tužbe navodi da su stranke dana 10. travnja 2007.g. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012398765, solemniziran od JB Jagode Makelja Šuljić, u Splitu, dana 11. travnja 2007.g. pod posl. br. OV-5128/07, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznos glavnice od 17.010 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja gore navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i u narednom razdoblju je bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato. Dapače, predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF je tužitelju predstavljen kao povoljniji, a CHF (švicarski franak) kao sigurna i stabilna valuta. Ujedno, odredbom članka 4 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom samoga tuženika, a o kojoj odredbi nije pojedinačno pregovarano te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke, nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat o kriterijima o kojima bi ovisilo kretanja kamatne stope. Primjenjujući istu odredbu tuženik je tijekom otplate kredita jednostrano povećao kamatnu stopu s 5,10 % do 7,45 % godišnje. Nadalje, navodi da je odredbom članka 11., stavak 3. (točka 11.3) ugovoreno je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, odnosno koja odredba je također ništetna. Naime, radi se o odredbi koje proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita te upravljanja kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, s obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije predmetnog ugovora platio sam tužitelj, a pri tom o istim odredbama uopće nije pregovarano. Smatra da se radi o ništetnim ugovornim odredbama radi čega smatra osnovanim potraživati ono što je stečeno (isplaćeno) po osnovi takvih odredbi.

1.2.Nakon provedenog vještačenje tužiteljica je smanjila restitucijski zahtjev sa 2.363,66 EUR na 1.696,49 EUR te je povukla tužbu za iznos od 667,17 EUR, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio slijedom čega je sud u točki I.izreke rješenja utvrdio povlačenje djelomično povlačenje tužbe osnovom članka 193.st.2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23; dalje: ZPP). Iznos od 1.696,49 EUR prema izrađenom vještvu predstavlja razliku pretplaćenog po osnovi rasta tečaja CHF uslijed primjene valutne klauzule. Dakle, tužiteljica je zapravo odustala od isplate razlike zbog promjene kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva kao i visinu iz više razloga. Smatra da je ugovaranje valutne klauzule u skladu sa pozitivnim obvezno pravnim propisima. U odnosu na utuženje isplate po osnovi utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi istakao je prigovor zastare navodeći da je zastarni rok istekao sa 13.lipnja 2019. Istakao je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Isto znači da je strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Smatra, a polazeći od činjenice da je predmetni ugovor prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 15.svibnja 2012. i to prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. , da je intencija 19.a st. 3. ZID ZPK/15 isključiti sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili iz prizme ništetnosti neravnopravnost. Smatra i da je tužiteljevo potraživanje povrata stečenog bez osnove zastarjelo za sve anuitete dospjele do 04.travnja 2009. , dakle i prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012. dana 04.travnja 2012. Iznio je stav da u konkretnom slučaju ne bi došla u obzir primjena Direktivu 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g. Navodi i da članak 1.st.2.Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Zaključuje da ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Osporio je i osnovanost zahtjeva glede naknade za obradu kredita ističući da ugovaranje naknade za obradu kredita nije nijednim zakonskim aktom zabranjeno niti bi bilo nepošteno, budući je predmetna odredba jasna i razumljiva te je prezentirana i usuglašena sa Tužiteljem prilikom podizanja kredita.

3.U dokaznom postupku sud je pregledao dokumentaciju koju su stranke priložile : ugovor o kreditu od 10.travnja 2007., otplatni plan, knjigovodstvena kartica, pregled uplata po kreditu, otplatna tablica. Provedeno je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ines Lozić koja je sačinila nalaz i mišljenje. Saslušana je tužiteljica.

4.Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5.Predmet spora jest zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorne odredbe o tzv.ulaznoj naknadi ( naknada za obradu kredita) uz pridruženi kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.696,49 EUR sa pripadajućim kamatama po osnovi razlike između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta zaračunatih po nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 152,96 EUR za nezakonito ugovorenu ulaznu naknadu.

6.Sporno u postupku je utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. ulaznoj naknadi ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužiteljice s osnove razlike pretplate te povrata isplaćene naknade.

7.S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 10.travnja 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 ). Za odluku o zahtjevu za povrat stečenog bez pravne osnove mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, ZOO).

8.Čitanjem ugovora o kreditu od 10.travnja 2007. broj 9012398765 zaključenim između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita proizlazi

– da se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.010,00 CHF po srednjem tečaju za CHF liste banke na dan korištenja kredita ( članak 1.)

– da je kredit odobren za kupnju vozila (članak 2.)

– da je ugovorena otplata kredita kroz 60 mjeseca kroz jednake mjesečne anuitete plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja ( članak 6.)

– da je ugovorena kamatna stopa od 5,10 % promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ( članak 4)

– da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita ( članak 11.st.3.).

9.Saslušana kao parnična stranka tužiteljica je iskazala da je 2007. godine donijela odluku o kupnji auta. Tada su je iz Auto-kuće uputili radi podizanja kredita u PBZ banku gdje su joj ponudili kredit u Švicarcima tvrdeći da se radi o najpovoljnijem kreditu u to vrijeme. Ništa konkretnije joj nije bilo rečeno o samim uvjetima kredita niti ju je itko uputio niti objasnio značaj ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli u Švicarcima kao i da bi se kamatna stopa se mogla toliko promijeniti. Jedino je bila tražila pojašnjenje vezano uz promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na što je dobila odgovor da je Švicarac stabilna valuta i da ne bi trebalo doći do značajnih i većih fluktuacija, međutim nije bilo nikakve mogućnosti da se navedena odredba isključi iz ugovora. Kredit je podignula u iznosu od oko 17.000,00 CHF razdoblje d 5 godina. Početna rata anuiteta iznosila je 1.400,00 kuna da bi narasla na 2.200,00 kuna. Navedeni ugovor je zapravo bio klasični primjer tipiziranog ugovor sa unaprijed pripremljen tekstom u odnosu na koji nije imala nikakvu mogućnost utjecaja pa tako i odnosu na navedene ugovorene odredbe. Jedina njena obveza je bila da navedeni ugovor solemnizira kod j. bilježnika i snosi troškove te solemnizacije. U vrijeme sklapanja ugovor nije bila vlasnica nikakvog obrta, udjeličar odnosno dioničar trgovačkog društva.

10.Navedeni iskaz tužiteljice sud prihvaća kao vjerodostojan i uvjerljiv.

11.Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li utužene ugovorne odredbe ništetne ili ne.

12.Odredbom članka 502.c. ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

14.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

15.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

16.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

19.Kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužiteljce kao uvjerljiv i logičan, u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača, te da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

20.To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a pa su, u smislu odredbe 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne radi čega je je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

21.Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, te je zahtjev i u ovom dijelu valjalo prihvatiti. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

22.U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

23.Slijedom navedenog valjalo je i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli CHF utvrditi ništetnom kako je odlučeno u točki I. izreke presude.

24.Odredbom članka 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute koja odredba Ugovora u ovom postupku je utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

25.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za financije Ines Lozić koja je su nalazu i mišljenju utvrdila da je tužitelj

- zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatio iznos od 1.696,49 EUR

- zbog rasta kamatne stope u odnosu na početnu tužiteljica je preplatila iznos od 626,09 EUR.

26.Kako je već istaknuto tužiteljica je nakon vještva smanjila restitucijski zahtjev na način da potražuje iznos od 1.696,49 EUR dok je u odnosu izvorno potraživani dio koji otpada na pretplatu uslijed promjene kamatne stope zahtjev povukla.

27.Na navedeno vještvo stranke nisu imale primjedbe te ga sud prihvaća kao stručno i objektivno.

28.Slijedom navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i ništetna slijedom čega tužitelja pripada pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa od 1.659,09 EUR pa je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate isplate, kako je određeno u točki III. izreke presude.

29.U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 02.lipnja 2023. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

31.Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja. Uostalom, činjenica da je ugovor ispunjen ne utječe na pravo tražiti utvrđenje ništetnosti jer posljedično stvara i pravo na potraživanje isplate stečenog bez pravne osnove.

32.U odnosu na zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i povratu za istaći je sljedeće.

33.Člankom 11.3. Ugovora ugovoreno je da se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznos kredita.

34.U nalazu i mišljenju vještakinja Lozić utvrdila je da je na ime ove naknade tužitelj uplatio iznos od 152,96 EUR. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj po kreditu iz 2007. tuženoj isplatio ulaznu naknadu u iznosu od 152,96 EUR.

35.Iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu odredbe čl.99 ZZP. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

36.U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

37.Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

38.Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovori ne sadrže konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

39.U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

40.Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno što čini tuženika nesavjesnim stjecateljem.

41.Prema odredbi članka 96.ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe jest ništetnost iste (čl.102.ZZP).

42.Dakle, slijedom navedenog sud utvrđuje da je ugovorna odredba o tzv.ulaznoj naknadi ugovora iz 2007. nepoštena, a time i ništetna što znači da tužitelj ima pravo potraživati povrat iste. Slijedom iznijetog odlučeno je kako je istaknuto u točkama III. I IV. izreke presude.

43.Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF i ulazne naknade ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta te je temeljem odredbe članka 1115.ZOO- dosuđeno kako je određeno u točki III i IV..izreke presude.

44.Odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.

45.Odluka o parničnom trošku nastalom do zaključenja glavne rasprave sadržana je u točki II.izreke rješenja, a temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. i Tbr. 7.t.1, Tbr.8.t.1., Tbr.9.t.1., Tbr. 46. i Tbr.54. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23, 107/25), a obistinjeni trošak tužitelju u ukupnom iznosu od 1.850,00 EUR odnosi se na: :

- trošak odvjetničkog zastupanja : trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 14.svibnja 2026, trošak zastupanja na ročištu od 18.veljače 2026., 20.ožujka 2026. i 02.srpnja 2026.., svaka radnja po 250,00 EUR

- trošak predujma vještačenja u iznosu od 600,00 EUR. Nije priznat više zatraženi iznos od 60,00 EUR budući je uplaćen te i obistinjen trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR.

U Splitu, 17.kolovoza 2026.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA :

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika

- u spis