REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-480/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Mordušan, odvjetnici u Puli protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 40 P-357/2021-18 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika ... djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, od 7. ožujka 2024., poslovni broj: 40 P-357/2021-18, potvrđuje u pobijanoj točki I i III izreke.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika ... djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, od 7. ožujka 2024., poslovni broj: 40 P-357/2021-18, ukida u pobijanoj točki II, IV, V i VI izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja od 7. ožujka 2024., poslovni broj: 40 P-357/2021-18 presuđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. studenog 2005., a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno." pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8.2. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. studenog 2005., a koja glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama ..."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 245,55 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. studenog 2005. do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 128,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 7. kolovoza 2014. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 959,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. ožujka 2024. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv prvostupanjske presude pravodobno se žali tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o parničnom trošku, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te da se tužiteljica obveže na naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškova žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U žalbi prvenstveno navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), budući da nije proveden test transparentnosti spornih odredbi propisan u članku 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 125/07) niti je obrazložio razloge zbog kojih taj test nije proveo. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije valjano obrazložio razloge zbog kojih je utvrdio da je sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, zbog čega prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a, smatrajući da mu je odbijanjem dokaznih prijedloga onemogućeno ispuniti teret dokazivanja iz članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača te da mu nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa da je stoga i činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. U tom smislu ističe da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja te saslušanje LP i ŠP, na okolnosti visine štete koja tuženiku nastaje prijevremenom konačnom otplatom kredita, pri čemu u obrazloženju presude nije naveo razloge za odbijanje navedenih dokaznih prijedloga niti je ocijenio materijalne dokaze koje je tuženik dostavio zbog čega smatra da pobijanu presudu nije moguće ispitati.

2.2. U daljnjem dijelu žalbe, u odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navodi da su financijsko vještačenje i saslušanje svjedoka predloženi radi utvrđivanja činjenice da između ugovornih stranaka nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama, zbog čega je, prema njegovom stajalištu, u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tuženik ima pravo naplatiti štetu nastalu prijevremenom otplatom kredita te da bi se predloženim vještačenjem utvrdile odlučne činjenice važne za ocjenu ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita, kao i činjenica da tuženiku nastaje dodatna šteta, osim u vidu izmakle dobiti glede nenaplaćenih kamata za zajam. Dodaje da u naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu uključeni iznosi koje bi stekao po osnovi kamata da je potrošač kredit otplaćivao ugovorenom dinamikom.

2.3. Dalje navodi da se prvostupanjski sud nije obrazložio uzrokuje li ugovorna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da činjenica što je tuženik sastavio Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, budući da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora pregovarale i postignute suglasnost o svim elementima ugovora. Nadalje navodi da se naknada za prijevremenu otplatu određuje Odlukom o naknadama za predstojeći period, koja se javno objavljuje, zbog čega je u svakom trenutku bila odrediva. Ističe da prijevremenom otplatom kredita ostvaruje priljev na koji plaća negativne kamate te da naknada uzima u obzir rizike poslovanja povezane s promjenama aktive i pasive kamatnih stopa. Smatra da je na navedene okolnosti pretrpljene štete dostavio materijalnu dokumentaciju i predložio dokaze koje je prvostupanjski sud neosnovano odbio, pri čemu se poziva na odluke Županijskih sudova i na članak 16. stavak 4. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008.

2.4. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik se poziva na odredbu članka 2. stavka 1. točka 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističući da se navedena naknada, sukladno toj zakonskoj odredbi, smatra cijenom kredita te da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, budući da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora mogla točno procijeniti sve ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe. Nadalje navodi da iz iskaza svjedoka proizlazi kako se oko naknadi za obradu kredita moglo pregovarati te da su ugovorne stranke pregovarale i postigle suglasnost o sadržaju ugovornih odredaba, pri čemu ističe da je upravo tužiteljica bitno odredila sadržaj ugovora o kreditu, koji je tuženik nakon toga sastavio, zbog čega smatra da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.5. Osim toga navodi da je predmetna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako je u ugovoru trebao razraditi struktura troškova. Smatra da načelo transparentnosti, kako ga uređuje Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s pojedinim uslugama pa tako ni s uslugom obrade kredita, prikazuju na način kako to tumači prvostupanjski sud te da Direktiva 2008/48 EZ od 23. travnja 2008. , propisuje obvezu informiranja potrošača o ukupnom iznosu koji plaća potrošač, dok naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom u koji su implementirane odredbe navedene Direktive.

2.6. Zaključno tuženik osporava odluku o zakonskim zateznim kamatama te ponavlja prigovor zastare koji je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, navodeći da je zastarni rok počeo teći od dana kada je naplatio sporne iznose pa smatra da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara svih tražbina, protekom petogodišnjeg zastarnog roka od izvršenog plaćanja.

2.7. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, slijedom čega smatra mu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredaba članka 5. i 8.2. Ugovora o [broj kredita], od 15. studenog 2005., koje se odnose na troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% i troškove prijevremene konačne otplate kredita prema Odluci o naknadama banke, kao i zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužiteljica po tom osnovu platila.

6. Prvostupanjski sud je, nakon uvida u materijalne dokaze te saslušanja tužiteljice i svjedoka NP, osobnog bankara, utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, odnosno ništetna, budući da tužiteljici nije bilo objašnjeno iz kojeg razloga plaća predmetnu naknadu, na što se ona odnosi niti koji su troškovi kredita njome obuhvaćeni. Nadalje utvrđuje da je navedena naknada bila uvjet za sklapanje ugovora, da je riječ o generalnoj naknadi te da tuženik nije dokazao da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 te odredbu članka 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalj ZZP/03). Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da u ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, koji su konkretni troškovi tom naknadom pokriveni niti zbog čega je određena u visini od 1,25% od iznosa kredita, slijedom čega ocjenjuje da je predmetna odredba netransparentna i apstraktna jer se iz nje nije moguće zaključiti zbog čega je tužiteljica bila dužna platiti navedenu naknadu. Također utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru na koji je tužiteljica morala pristati, kako bi ostvarila kredit, zbog čega da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

6.1. U svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud zaključuje da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj ili visinu naknade, već da se naknada određivala Tarifom banke važećom u godini u kojoj je kredit plaćen te da je i tu odredbu unaprijed formulirano tuženik, čime je prouzročena znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Nadalje zaključuje da iz navoda tuženika iznesenih tijekom postupka proizlazi kako predmetna naknada u svojoj biti predstavlja naknadu dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala ostvariti do isteka ugovorenog roka otplate kredita, na što banka nema pravo jer je to protivno kogentnoj odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 125/11, 78/15 i 29/18). Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik imao pravo na naknadu štete zbog prijevremene otplate kredita, ali odbija dokazne prijedloge za financijsko vještačenje i saslušanje LP i EP, na okolnosti postojanja i visine takve štete, smatrajući da je već iz sadržaja ugovorne odredbe vidljivo da nije riječ o naknadi štete, već o troškovima prijevremene otplate kredita.

6.2. Budući da visina plaćenih naknada među strankama nije sporna, prvostupanjski sud u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da takve povrede nisu počinjene. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva i nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, kao niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a, budući da pravo na raspravljanje obuhvaća obaviještenost stranke o zahtjevima i dokazima protivne stranke te mogućnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza pa odbijanjem dokaznih prijedloga tuženika nije počinjena navedena procesna povreda.

7.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Međutim, osnovano tuženik, u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenog, zbog čega se pravilnost materijalnog prava u tom dijelu za sada ne može ispitati.

8. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužiteljice, od 15. studenog 2005. kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužiteljici, kao korisnici kredita, kredit u iznosu od 31.000 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenim rokom trajanja kredita do 30. studenog 2015. te da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% kredita jednokratno, a odredbom članka 8. stavak 2. Ugovora naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, sukladno Odluci o naknadama banke. Isto tako nije sporno da je tužiteljica platila predmetne naknade i nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na navedene naknade ništetne i ima li tužiteljica ima pravo na isplatu navedenih iznosa.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, niti je tuženik, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazao da se o naknadi za obradu kredita pregovaralo s tužiteljicom pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 5. Ugovora ništetna. Prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, a te utvrđene činjenice, suprotno žalbenim navodima, proizlaze i iz iskaza tužiteljice i iz iskaza svjedoka NP.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav:

„ Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

10.1. Dalje Vrhovni sud zaključuje: „Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

11. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebno u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,25% iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovom naknadom. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo što predstavlja naknada za obradu kredita te nije tužiteljici omogućio pregovaranje o predmetnoj odredbi. Osim toga tuženik nije dokazao kakve je stvarne troškove imao zbog sklopljenog ugovora o kreditu, kao niti visinu istih niti je u samom Ugovoru ili kroz predugovorne informacije jasno i transparentno predočio koje konkretno stvarne usluge i troškove predmetna ulazna naknada pokriva.

12. Direktiva 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. polazi se od toga da je potrošač u odnosu na trgovca u podređenom položaju, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i razine obaviještenosti, zbog čega u pravilu nema mogućnost pregovarati o općim uvjetima poslovanja koje je unaprijed sastavio trgovac. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kojim se iz testa poštenosti isključuju ugovorne odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora ili primjerenost cijene, pod uvjetom da su sastavljene jasno i razumljivo, valja tumačiti na način da zahtjev transparentnosti ne znači samo da ugovorna odredba potrošaču mora biti samo gramatički razumljiva. Potrošaču moraju biti jasno i razumljivo objašnjeni razlozi ugovaranja predmetne naknade, njezina svrha i način određivanja, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorene naknade za obradu kredita.

13. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024., što konačno znači da je predmetna odredba ništetna u smislu članak 87. stavka 1. ZZP-a. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženice neosnovane.

14. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i da je u pitanju ništetna ugovorna odredba, tuženik je u obvezi vraćanja plaćenog iznosa od 245,55 eura, koja visina naknade među strankama nije sporna.

15. Prvostupanjski sud je, osim navedenog, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja."

15.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi pa tako i ništetne ugovorne odredbe, ništetni su od trenutka njihova sklapanja, zbog čega se pretpostavke za valjanost pravnog posla ocjenjuju prema vremenu njegova nastanaka. Slijedom toga neosnovano tuženik prigovara da u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredne, zakonska zatezna kamata ne može teći dana plaćanja naknade.

16. Budući da je ugovorna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a, a slijedom toga i ništetnu u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a te da je na temelju te ništetne ugovorne odredbe tužiteljica tuženiku platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 245,55 eura, prvostupanjski sud je u tom dijelu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pa je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu u točkama I i III izreke.

17. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik imao pravo na naknadu pretrpljene štete i objektivno nastalih troškova prouzročenih prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu koja bi predstavljala izgubljenu ugovorenu kamatu. Međutim, unatoč takvom pravnom stajalištu prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge tuženika za provođenje financijskog vještačenja te saslušanje svjedoka LP i EP, predložene radi utvrđenja odlučnih činjenica o tome je li prilikom obračuna naknade tuženik uračunao kamatu koju bi ostvario da je ugovor izvršen do ugovorenog roka te jesu li u obračun uključeni isključivo objektivno nastali troškovi i eventualno pretrpljena šteta. Time je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

17.1. Slijedom navedenog, odbijanjem predloženih dokaza, prvostupanjski sud nije u odnosu na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita potpuno utvrdio navedene odlučne činjenice pa je na temelju članka 370. ZPP-a pobijanu presudu u točkama II i IV izreke valjalo ukinuti i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da odluka o parničnom trošku ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, ukinuta je i odluka o troškovima sadržana u točki V i VI izreke, o kojima će prvostupanjski sud ponovno odlučiti nakon donošenja nove odluke o glavnoj stvari.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će izvesti dokaz financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedoka koje je predložio tuženik, na okolnosti nastanka i visine eventualno pretrpljene štete uslijed prijevremene konačne otplate kredita, kao i činjenice je li tuženik prilikom obračuna prijevremene naknade uračunao kamatu koju bi ostvario da je kredit bio otplaćen u ugovorenom roku. Nakon provedbe navedenih dokaza, prvostupanjski sud će na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti sukladno članku 338. stavku 4. ZPP-a, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove nastale u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

19. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 17. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić