REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-663/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa] protiv tužene ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 8. lipnja 2026., poslovni broj: P-4116/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 17. kolovza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene ... [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, od 8. lipnja 2026., poslovni broj: P- 4116/2024-10.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012271715 od 8. veljače 2007. godine zaključenog između tužitelja KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 128,61 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 10.veljače 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8.lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) te zbog odluke o parničnom trošku. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev odbio uz primjenu članka 82. točke 11. ZZP/2003, imajući na umu da činjeničnu osnovu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita ne predstavljaju tvrdnje o jednostranoj promjeni ugovornih odredbi, zatim da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda ne sadrži dostatne razloge o odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji, da sama činjenica što o pojedinoj ugovornoj odredbi nisu vođeni pojedinačni pregovori ne znači, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, da je riječ o očito nepoštenoj ugovornoj odredbi i da pobijana presuda ne sadrži nikakvu pojedinačnu procjenu načela savjesnosti i poštenja tuženice prilikom unošenja u ugovor unaprijed pripremljenih ugovornih odredi o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, kao niti o neravnoteži koju te odredbe unose u predmetni ugovorni odnos pa da se zaključak o njihovoj ništetnosti ne može ispitati. Dalje navodi da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije primijenio niti prosječnu pažnju potrošača koja se u pravnom prometu zahtijeva, imajući u vidu da je jasno izjavio da nije tražio nikakvo posebno obrazloženje vezano za nerazumljive odredbe ugovora o kreditu.

2.2. U odnosu na zastaru ističe da je prvostupanjski sud propustio pravilno odlučiti o tom prigovoru budući da se u obrazloženju odluke poziva na postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te da je o prigovoru odlučeno na temelju stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je doneseno bez ikakvog obrazloženja i na način koji je suprotan standardima odlučivanja unutar Europske unije. Pri tome se poziva na presudu suda u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024., prema kojoj je moguće dokazati da je potrošač mogao postati svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe i prije donošenja presude o ništetnosti, kao i na odluku [obrt] broj Cp 62/2023 od 31. lipnja 2023., koja potvrđuje stajalište da zastarijevanje kondicijskog zahtjeva, koji je posljedica ništetnosti ugovora, počinje teći od trenutka kada postoji svijest da je ugovorena odredba ništetna. S tim u vezi navodi da iz iskaza tužitelja nesporno proizlazi da je kao potrošač imao svijest o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze, i to ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po kolektivnoj tužbi a CHF kredite postao pravomoćan, a budući da je riječ o istim standardima koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Osim toga, tuženica osporava navode prvostupanjskog suda da nije dokazala namjenu navedenog iznosa naknade te navodi da je iznos kredita tužitelju bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koju je tužitelj potpisom ugovora prihvatio, da sam iznos naknade u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 21.317,00 CHF nije bio takve visine da bi opravdao sudsko ispitivanje zakonitosti i transparentnosti postupka ugovaranja.

2.4. Zaključno navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio reviziju u predmetu Revd 1040/2024, međutim o pravnom pitanju valjano ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, Vrhovni sud još nije donio odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da takve bitne povrede nisu počinjene. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a obrazloženje sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud proveo sve dokaze bitne za odluku o tužbenom zahtjevu, a ocjena provedenih dokaza nije dovedena u sumnju žalbenim razlozima. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012271715, od 8. veljače 2007., koje se odnose na troškove obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 128,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2007. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da sklopile predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku, kredit za kupnju vozila, u iznosu od 21.317,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i na rok otplate od 84 mjeseca te da je odredbom članka 11.3. ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa kredita i da je predmetna naknada naplaćena prilikom isplate kredita u iznosu od 128,61 eura.

7.1. U predmetu je sporno je li odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja.

8. Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza tužitelja i materijalnih dokaza, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju tog teksta, već je dobio gotov obrazac ugovora, bez mogućnosti pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, da tuženica nije dokazala da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da u ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi i koji troškovi su podmireni iz te naknade, da je tužitelju isplaćeno 1% manje kredita, a obračunavanje anuiteta i kamata ja izvršeno kao da mu je kredit isplaćen u punom iznosu, čime je stvorena značajna neravnoteža na strani tužitelja kao ugovorne strane pa se na temelju članka 81. stavka 1., 2. i 4. te članka 87. stavak 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj, odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi.

8.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., kao i revizijsku odluku broj Rev-2245/2017 te zaključuje da zastara za potraživanje s osnova naknade za obradu kredita nije nastupila jer se tek prvostupanjskom presudom utvrđuje ništetnost te odredbe, a ta odredba nije bila predmet ranije kolektivne parnice. U svezi dosuđene zakonske zatezne kamate, prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) te kamatu dosuđuje od 10. veljače 2007., kao prvog dana nakon dana stjecanja jer je tog dana tuženica kao nepošteni stjecatelj naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

8.2. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a,, dokazala da je o ulaznoj naknadi pregovarala s tužiteljem. Prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav:

„ Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

10.1. Dalje Vrhovni sud zaključuje: „Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

11. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebno u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,00% iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da ugovorna odredba nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela što predstavlja naknada za obradu kredita te nije tužitelju omogućila pregovaranje o predmetnoj odredbi niti joj je dala obavijesti koje bi svrhu naknade za obradu kredita učinile razumljivom. Osim toga tuženica kao banka nije dokazala kakve je stvarne troškove imala zbog sklopljenog ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja predmetnog Ugovora.

12. Suprotno žalbenim navodima da tužitelj nije primijenio niti prosječnu pažnju potrošača koja se u pravnom prometu zahtijeva, imajući u vidu da je jasno izjavio da nije tražio nikakvo posebno obrazloženje vezano za nerazumljive odredbe ugovora o kreditu, valja reći tužitelj je dobio na potpis gotovi obrazac ugovora o kreditu, bez mogućnosti pregovaranja i uz uputu osobnog bankara da se naknada mora platiti, slijedom čega nije imao drugi mogućnosti, nego ugovor potpisati. Osim toga banka je dužna u samom Ugovoru ili kroz predugovorne informacije jasno i transparentno predočiti koje konkretno stvarne usluge i troškove predmetna ulazna naknada pokriva i potrošaču omogućiti jasan i potpun uvid u stvarnu uslugu koja se za plaćeni iznos daje.

13. Direktiva 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. polazi se od toga da je potrošač u odnosu na trgovca u podređenom položaju, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i razine obaviještenosti, zbog čega u pravilu nema mogućnost pregovarati o općim uvjetima poslovanja koje je unaprijed sastavio trgovac. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kojim se iz testa poštenosti isključuju ugovorne odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora ili primjerenost cijene, pod uvjetom da su sastavljene jasno i razumljivo, valja tumačiti na način da zahtjev transparentnosti ne znači samo da ugovorna odredba potrošaču mora biti samo gramatički razumljiva. Potrošaču moraju biti jasno i razumljivo objašnjeni razlozi ugovaranja predmetne naknade, njezina svrha i način određivanja, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorene naknade za obradu kredita.

14. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da, iako je sporna odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Stoga se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024., što konačno znači da je predmetna odredba ništetna u smislu članka 102. stavka 1. ZZP-a. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženice neosnovane.

15. S obzirom na to da tužitelj, kao potrošač, nije bio u mogućnosti pojedinačno pregovarati sa tuženicom o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, tuženica je dužna vratiti tužitelju plaćeni iznos od 128,61 eura. Visina tog iznosa nije bila sporna ni u prvostupanjskom niti u žalbenom postupku. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pri čemu, protivno žalbenim navodima, svoju odluku nije utemeljio na odredbi članka 82. točke 11. ZZP/03, već na pravilnoj primjeni odredabe članka 81. stavka 1., 2. i 4. te članka 87. stavak 1. ZZP/03.

16. Prvostupanjski sud je, osim navedenog, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom, koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja."

16.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi pa tako i ništetne ugovorne odredbe, ništetni su od trenutka njihova sklapanja, zbog čega se pretpostavke za valjanost pravnog posla ocjenjuju prema vremenu njegova nastanaka. Slijedom toga neosnovano tuženica prigovara da u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredne, zakonska zatezna kamata ne može teći dana plaćanja naknade. Jednako su tako neosnovani i žalbeni navodi prema kojima je tužitelj postao svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe već pravomoćnošću presude donesene u postupku povodom kolektivne tužbe, budući da tuženica takve tvrdnje nije dokazala.

17. Budući da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 11.3 Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom.

19. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

20. Iz navedenih razloga,na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić