Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2425/2023-2
Poslovni broj: Usž-2425/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Borisa Markovića, članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. S. iz R., zastupanog po opunomoćenici B. J. B., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1404/2022-9 od 14. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1404/2022-9 od 14. travnja 2023.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/56, urbroj: 513-04-22-5 od 9. studenog 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/21-01/249, urbroj: 513-07-08-21-1 od 21. prosinca 2021. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora (točka II. Izreke).
2. Rješenjem tuženika od 9. studenog 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 21. prosinca 2021., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 23. veljače 2021., u iznosima koji su pobliže navedeni u izreci tog rješenja.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga. U žalbi je u bitnome naveo da je dostavio relevantnu dokumentaciju koju prvostupanjski sud nije valjano sagledao te je svoju odluku donio na temelju paušalnih zaključaka i utvrđenja. Ističe da javnopravna tijela i prvostupanjski sud neutemeljeno smatraju da je žalitelj utajio iznos na temlju kojega ga se u ovom predmetu porezno obvezuje jer se protiv njega nikada nije vodila istraga niti se pokrenuo kazneni postupak. Tvrdi da svi ugovori koje je tužitelj dostavio u predmetni spis, a kojima potkrijepljuje svoje tvrdnje o izvorima stečene imovine, ispunjavaju zakonom propisane pretpostavke za njihovu valjanost. Navodi da je sud odbijanjem tužiteljevog dokaznog prijedloga za saslušanjem stranaka spornih ugovora dostavljenih u predmetni spis počinio povrede prava na pošteno suđenje. Posebno podcrtava da je prvostupanjski sud nekreitčki sagledao ugovor o zajmu, sklopljen između tužitelja i S. D., i to iz razloga što je ispunjenje tog ugovora potkrijepljeno bankovnim potvrdama o isplati. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da poništi porezna rješenja javnopravnih tijela te obveže tuženika na snošenje troška upravnog spora.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
8. Uvidom u spis prvostupanjskog suda i obrazloženje presude kao i spis upravnog postupka vidljivo je da je za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 23. veljače 2021. kod tužitelja izvršen porezni nadzor poreza na dohodak, u kojem je utvrđen nerazmjer između stečene imovine i izvora sredstava i o kojem je sačinjen zapisnik 15. studenog 2021.
9. Članak 88. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22. i 114/23.; dalje: ZPD) propisuje da je radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, porezna uprava dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje, a u stavku 2. toga članka je propisano da je porezna uprava dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Stavak 3. toga članka propisuje da ako porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. toga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. toga zakona.
10. Člankom 76. stavkom 1. ZPD-a propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužitelj nije dokazao izvore sredstava za ukupan iznos od 2.394.151,03 kuna, odnosno u tom iznosu je došlo do utvrđene razlike između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Na temelju na taj način utvrđenih činjenica utvrđena je porezna osnovica.
11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj u tijeku postupka nije dostavio niti vjerodostojne materijalne dokaze o izvorima stjecanja svoje imovine. Ovaj Sud se slaže s utvrđenjima prvostupanjskog suda da je na tužitelju bio teret dokaza o činjenicama koje umanjuju njegovu poreznu obvezu te je svoje tvrdnje bio dužan potkrijepiti odgovarajućim ispravama, što on nije učinio.
12. U članku 11. stavku 1. ZPD-a propisano je da su primici sva dobra koja su poreznom obvezniku pritekla u poreznom razdoblju, a u stavku 2. toga članka da su izdaci odljevi dobara s novčanom vrijednošću izvršeni radi ostvarivanja ili osiguranja primitaka. Tužitelj nije dokazao podrijetlo spornog iznosa niti priložio adekvatnu, pouzdanu i nedvojbenu materijalnu dokumentaciju kojom bi se s apsolutnom sigurnošću utvrdilo podrijetlo utvrđenog iznosa. Dokazi kojima tužitelj nastoji potkrijepiti svoje tužbene navode, kao i žalbene razloge, jesu isprave koje zbog ranije navedenih razloga nemaju potrebnu vjerodostojnost te ih se stoga ne može prihvatiti kao relevantnu dokumentaciju kojom bi tužitelj dokazao podrijetlo nerazmjernog iznosa primitaka i izdataka.
13. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, a imajući u vidu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
14. Na takvo ispravno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
15. Ovaj sud smatra da su prigovori tužitelja istaknuti u žalbi neosnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, osobito iz razloga što se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.
16. Budući da je ovaj Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio kao neosnovanu i presudu potvrdio.
17. Odluka o žalbenom trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu 14. veljače 2024.
Sanja Štefan, v.r.