REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-1035/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika ... [adresa] [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3767/2023-24 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika ... [adresa] protiv presude ..., poslovni broj: P-3767/2023-24 od 27. rujna 2024. odbija se kao neosnovana te se presuda potvrđuje u pobijanoj točki I i II izreke,

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika ... [adresa] protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3767/2023-24 od 27. rujna 2024. odbija se kao neosnovana, a žalba tužitelja MR iz [adresa] uvažava se kao osnovana te se isto rješenje:

- potvrđuje u pobijanoj točki III izreke,

- preinačuje u pobijanoj točki II izreke tako da se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.656,81 eura, umjesto iznosa od 2.094,31 eura.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura, u roku od 15 dana.

III Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2 i čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 06. studenog 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Ivana Malekovića pod br. OV-23298/07 dana 07. studenog 2007., sklopljenog između tužitelja MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika ..., [adresa], kao kreditora te TR, [adresa], kao sudužnik i ..., [adresa], kao založni dužnik.

II Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 25.068,38 eur sa zateznom kamatom tekućom: na iznos od 1,02 EUR od dana 1.3.2008. godine do isplate,

na iznos od 11,24 EUR od dana 1.4.2008. godine do isplate,

na iznos od 3,66 EUR od dana 1.5.2008. godine do isplate,

na iznos od 1,28 EUR od dana 1.6.2008. godine do isplate,

na iznos od 0,74 EUR od dana 1.7.2008. godine do isplate,

na iznos od 0,40 EUR od dana 1.8.2008. godine do isplate,

na iznos od 0,54 EUR od dana 1.10.2008. godine do isplate,

na iznos od 29,86 EUR od dana 1.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 11,75 EUR od dana 1.12.2008. godine do isplate,

na iznos od 28,70 EUR od dana 1.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 37,37 EUR od dana 1.2.2009. godine do isplate,

na iznos od 35,43 EUR od dana 2.3.2009. godine do isplate,

na iznos od 26,13 EUR od dana 1.4.2009. godine do isplate,

na iznos od 30,94 EUR od dana 1.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 26,24 EUR od dana 1.6.2009. godine do isplate,

na iznos od 21,70 EUR od dana 1.7.2009. godine do isplate,

na iznos od 23,61 EUR od dana 7.8.2009. godine do isplate,

na iznos od 25,32 EUR od dana 1.9.2009. godine do isplate,

na iznos od 24,21 EUR od dana 1.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 22,03 EUR od dana 1.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 27,11 EUR od dana 1.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 30,62 EUR od dana 1.1.2010. godine do isplate,

na iznos od 33,50 EUR od dana 1.2.2010. godine do isplate,

na iznos od 34,40 EUR od dana 1.3.2010. godine do isplate,

na iznos od 41,68 EUR od dana 1.4.2010. godine do isplate,

na iznos od 40,12 EUR od dana 1.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 41,98 EUR od dana 1.6.2010. godine do isplate,

na iznos od 64,79 EUR od dana 1.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 53,13 EUR od dana 1.8.2010. godine do isplate,

na iznos od 74,10 EUR od dana 1.9.2010. godine do isplate,

na iznos od 71,77 EUR od dana 1.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 64,97 EUR od dana 1.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 66,29 EUR od dana 1.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 99,03 EUR od dana 1.1.2011. godine do isplate,

na iznos od 83,05 EUR od dana 1.2.2011. godine do isplate,

na iznos od 78,79 EUR od dana 1.3.2011. godine do isplate,

na iznos od 83,44 EUR od dana 1.4.2011. godine do isplate,

na iznos od 83,36 EUR od dana 1.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 95,86 EUR od dana 1.6.2011. godine do isplate,

na iznos od 105,36 EUR od dana 4.7.2011. godine do isplate,

na iznos od 131,49 EUR od dana 1.8.2011. godine do isplate,

na iznos od 119,06 EUR od dana 7.9.2011. godine do isplate,

na iznos od 114,71 EUR od dana 5.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 110,12 EUR od dana 1.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 111,76 EUR od dana 1.12.2011. godine do isplate,

na iznos od 117,01 EUR od dana 3.1.2012. godine do isplate,

na iznos od 123,70 EUR od dana 6.2.2012. godine do isplate,

na iznos od 119,22 EUR od dana 16.3.2012. godine do isplate,

na iznos od 119,33 EUR od dana 12.4.2012. godine do isplate,

na iznos od 120,69 EUR od dana 8.5.2012. godine do isplate,

na iznos od 124,76 EUR od dana 1.6.2012. godine do isplate,

na iznos od 22.121,01 EUR od dana 1.6.2012. godine do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 35,43 eur za dan 1.3.2009., na dosuđeni iznos od 23,61 eur za razdoblje od 1.8.2009. do 6.8.2009., na dosuđeni iznos od 105,36 eur za razdoblje od 1.7.2011. do 3.7.2011., na dosuđeni iznos od 119,06 eur za razdoblje od 1.7.2011. do 3.7.2011., na dosuđeni iznos od 114,71 eur za razdoblje od 1.10.2011. do 4.10.2011., na dosuđeni iznos od 117,01 eur za razdoblje od 1.1.2012. do 2.1.2012., na dosuđeni iznos od 123,70 eur za razdoblje od 1.2.2012. do 5.2.2012., na dosuđeni iznos od 119,22 eur za razdoblje od 1.3.2012. do 15.3.2012., na dosuđeni iznos od 119,33 eur za razdoblje od 1.4.2012. do 11.4.2012., na dosuđeni iznos od 120,69 eur za razdoblje od 1.5.2012. do 7.5.2012.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Tužba je djelomično povučena u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate za iznos od 761,02 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.094,31 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. rujna 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen i prvostupanjskog rješenja u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjska odluka nije zakonita jer tužitelj nije dokazao da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti na njega, budući da je tužitelj iskazao da prije potpisivanja ugovora nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja ekonomskih pojmova, a da pravo na zaštitu potrošača ima samo prosječni potrošač koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, zatim da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare i da je tumačenje prvostupanjskog suda u suprotnosti sa člankom 241. Zakona o obveznim odnosima, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku te da je shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., neprimjenjivo jer se ne odnosi na ništetnost ugovornih odredbi, već ništetnost ugovora.

2.2. Dalje navodi da, prilikom odluke o visini potraživanja, prvostupanjski sud nije vodio računa o manje plaćenim iznosima i da ugovor o kreditu treba promatrati kao cjelinu pa s obzirom na odredbu članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prvostupanjski sud je trebao uzeti u obzir i manje plaćene iznose. Ističe da se prvostupanjska odluka ne može ispitati ni u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate budući da je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem, što je propušteno učiniti, a da zakonske zatezne kamate ne pripadaju tužitelju od svakog dana od kojeg je tuženik stekao uplaćene iznose proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje iako se izrijekom odnosi na ugovore o zajmu, potvrđuje da bi u slučaju utvrđene ništetnosti, stjecatelju zakonske zatezne kamate trebale pripasti od dana podnošenja zahtjeva.

2.3. Osim toga navodi da je prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja ugovor o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja pa da je postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te da se na način kako je presudio prvostupanjski sud potrošači favoriziraju u odnosu na one koji su s bankama sklopili kredite s fiksnom kamatnom stopom, kredite s valutnom klauzulom u eurima i drugim valutama.

2.4. U odnosu na prvostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka tuženik ističe relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 193. stavka 4. Zakona o parničnom postupku, budući da je tužitelj djelomično povukao tužbu, sukladno čemu je prvostupanjski sud tuženiku trebao dosuditi razmjerni trošak postupka. Pri tome se poziva na odluke Vrhovnog suda Rev 1426/2010 i Rev 885/2006-2.

2.5. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a podredno predlaže da se prvostupanjska odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku, ispravljenu rješenjem poslovni broj P-3767/2023-28 od 23. listopada 2024.

4. Tužitelj je protiv prvostupanjskog rješenja o troškovima postupka podnio prijedlog za ispravak rješenja, a podredno žalbu.

4.1. Prvostupanjski sud je rješenjem od 23. listopada 2024., poslovni broj P- 3767/2023-28, ispravio rješenje o troškovima postupka. Navedeno rješenje o ispravku preinačeno je odlukom ovog drugostupanjskog suda, poslovni broj: Gž- 1035/2024-7 od 17. kolovoza 2026., slijedom čega je prijedlog tužitelja za ispravak rješenja o troškovima postupka odbijen kao neosnovan.

4.2. Budući da je prijedlog tužitelja za ispravak rješenja o troškovima postupka odbijen, valja odlučiti o njegovoj podredno izjavljenoj žalbi protiv rješenja o troškovima postupka.

4.3. Tužitelj žalbom pobija točku II izreke prvostupanjskog rješenja u dijelu u kojem se tužitelju dosuđuje manji trošak od onog kojeg je zahtijevao troškovnikom, iz svih žalbenih razloga.

4.4. U žalbi navodi da je prvostupanjska odluka ne sadrži razloge odbijanja tužitelja sa razlikom zahtijevanog i dosuđenog troška te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da obrazloženje točke 26.1. prvostupanjske odluke nije u skladu sa člankom 155. stavkom 2. ZPP-a te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika na koju se sud poziva jer je prvostupanjski sud računao vrijednost radnje po vrijednosti boda pri tome zanemarujući da se vrijednost radnje određuje na način da se vrijednost boda množi sa 2,00 eura.

4.5. Predlaže preinačiti točku II prvostupanjskog rješenja na način da se tužitelju prizna ukupni iznos troškova od 3.656,81 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a koji se sastoji od zastupanja tužitelja po odvjetniku u iznosu od 250 bodova, što iznosi 500,00 eura po izvršenoj radnji, odnosno sveukupno 2.500,00 eura i PDV u iznosu od 625,00 eura te troškova vještačenja u iznosu od 200,00 eura i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura.

5. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

6. Žalba tužitelja je osnovana.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da takve povrede nisu počinjene. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP- a, koja proizlazi iz žalbe tužitelja. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 193. stavka 4. ZPP-a, na koju se poziva tuženik

8.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te u odnosu na glavno potraživanje pravilno primijenio materijalno pravo. Žalbenim navodima tuženika, pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije dovedena u sumnju, a nije osnovan ni žalbeni navod tuženika kojim pobija odluku o parničnom trošku.

8.2. Osnovana je međutim podredno izjavljena žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi članaka 2. i 4. Ugovora o kreditu broj: 156-69/2007 od 6. studenog 2007., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF te restitucijski zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 25.068,38 eura.

10. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika ... [adresa], kao davatelj kredita, zaključili 6. studenog 2007. Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 95.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;

- da je ugovoreni rok otplate kredita 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, u mjesečnim anuitetima, plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja;

- da je ugovorena redovna kamata od 5,25% godišnje, te da se tužitelj obvezao platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je kredit otplaćen u cijelosti 31. svibnja 2012. u ukupnom iznosu od 735.907,80 kuna.

11. Sporno je pitanje jesu li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne, ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa po tom osnovu i u kojem iznosu, sporne su negativne tečajne razlike, kao i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate te je li nastupila zastara potraživanja. Također je sporno može li se na ovaj spor direktno primijeniti intervencijski efekt presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12. O žalbi tuženika

12.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tuženik od 1. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i članka 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje, tako da se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno pozvao i na odredbu članka 502.c ZPP-a.

12.2. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.3. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu te je saslušao tužitelja, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 te primjenjujući odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07; dalje ZZP/07), u vezi sa člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno članku 102. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

12.4. Nadalje, suprotno navodima istaknutim u žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi odredba iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je za cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, a u ovom slučaju potrošača.

12.5. Imajući vidu da je u postupku utvrđeno da je tuženik unaprijed pripremio sadržaj ugovora o kojem nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ima za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno da je tuženik na navedeni način povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka koje je regulirano člankom 11. ZOO-a, kao i odredbom članka 3. ZOO-a, a kojim odredbama je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

12.6. S obzirom da je u postupku utvrđeno da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Darka Prpića, kojeg je prihvatio kao stručan i objektivan, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio tuženiku iznos od ukupno 25.068,38 eura.

12.7. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužitelja, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Osim toga, upravo je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti posljedica su tečajne razlike CHF iz odredbe koja je ništetna i koja nije bila jasno predočena, pa tuženik ne može imati koristi iz svog nezakonitog postupanja, a manje plaćeni iznosi nisu ni predmet tužbenog zahtjeva jer tužitelj plaćanjem anuiteta nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza uračunavanja takvih iznosa.

12.8. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

12.9. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenog u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.10. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. svibnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu na restitucijske zahtjeve na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije nastupila.

12.11. Slijedom navedenoga žalba tuženika je odbijena kao neosnovana u odnosu na glavni tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke) te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

12.12. Neosnovana je i žalba tuženika u odnosu na parnični trošak.

12.13. Tužitelj je u tužbi tužbeni zahtjev postavio u iznosu od 25.829,40 eura. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao na iznos od 25.068,38 eura, čime je djelomično povukao tužbu za iznos od 761,02 eura.

12.14. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-39/2025-2, od 5. ožujka 2025. izraženo je slijedeće pravno stajalište: „Prilikom odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka konačno postavljenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog, konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako ovaj sud u odlukama broj Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010., broj Rev-402/2004-2 od 21. rujna 2005. i broj Rev 2603/2011 od 19. veljače 2013.). U ovom predmetu smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po punomoćnicima odvjetnicima, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja nižestupanjskih odluka, kao i prema sada važećoj Tarifi ("Narodne novine" broj 138/23), visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 19.000,00 kuna/2.521,73 EUR je ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 63.700,00 kuna/8.454,44 EUR jer oba iznosa ulaze u isti razred Tarife. “

12.15. S obzirom na to da ranije istaknuti tužbeni zahtjev u iznosu od 25.829,40 eura i naknadno smanjeni tužbeni zahtjev u iznosu od 25.068,38 eura, ulaze u isti tarifni razred, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka primjenom odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a u svezi članka 155. ZPP-a i nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 193. stavka 4. ZPP-a. Slijedom navedenog, na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka, koja je sadržana u točkama II i III izreke prvostupanjskog rješenja.

13. O žalbi tužitelja

13.1. Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II prvostupanjskog rješenja, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naknadu troškova zastupanja odmjerio prema vrijednosti boda od 1,00 eura, zanemarujući da prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

13.2. Prema odredbi članka 155. stavka 2. ZPP-a, sud pri odlučivanju o naknadi troškova postupka uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, a o visini troškova odlučuje primjenom Tarife. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je obračunao trošak zastupanja tužitelja primjenom vrijednosti boda od 1,00 eura, iako je prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, vrijednost boda određena u iznosu od 2,00 eura. Slijedom toga, prvostupanjski sud je pogrešno obračunao visinu naknade troškova zastupanja tužitelja, zbog čega je i odluka o troškovima postupka u tom dijelu pogrešna.

13.3. Stoga je pravilnom primjenom Tarife, tužitelju valjalo priznati troškove zastupanja, koje je priznao i prvostupanjski sud, ali u visini obračunatoj prema vrijednosti boda od 2,00 eura i to u ukupnom iznosu od 3.656,81 eura.

13.4. Iz navedenih razloga, na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, žalba tužitelja prihvaćena je kao osnovana te je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki II izreke prvostupanjskog rješenja, na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske odluke.

14. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa žabom, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, pripadaju mu troškovi prema vrijednosti predmeta spora žalbenog postupka i prema Tbr. 10. točka 4. Tarife u iznosu od 93,75 eura (za žalbu iznos od 75,00 eura i za PDV iznos od 18,75 eura).

15. Prvostupanjska odluka, u dijelu koji nije pobijan žalbom (točka III izreke presude i točka I izreke rješenja), ostaje neizmijenjena.

16. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

17. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila potrebna za žalbeni postupak.

18. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 17. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić