Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-815/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja RG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 80 A, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB: 87939104217) iz Zagreba, Ulica V. Škorpika 21, zastupanog po odvjetnicima u STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P- 155/2025-8 od 17. lipnja 2025., 17. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-155/2025-8 od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženik je prilikom isticanja prigovora mjesne nenadležnosti obrazložio da je odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, no sud je pogrešno utvrdio da je takva odredba nepoštena, a samim time i ništetna. Sud je bez provođenja dokaza, utvrdio da se o spomenutoj odredbi predmetnog Ugovora nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo . Sud je propustio primijeniti čl. 99. ZZP-a, kojom je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe Ugovora poštene, ako su jasne, lako razumljive i uoč ljive, pa nisu ispunjeni ni osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovorne odredbe. Tuženik tvrdi da čl. 11.3. Općih uvjeta nije i ne može biti prorogacijska klauzula, iz razloga što se njome ne prorogira mjesna nadležnost suda, obzirom da je stvarno i mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Osim što je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno je utvrdio činjenično stanje jer nije ni provodio dokazni postupak u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja . Sud je bez uvida u Ugovor utvrdio da je pojedina odredba ništetna. Predlaže se preinačiti pobijano rješenje na način da se usvaja prigovor mjesne nenadležnosti te predmet ustupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, podredno ukinuti rješenje te predmet vratiti na ponovno postupanje, uz nalog da se tuženiku naknadi trošak žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U obrazloženju pobijanog rješenja je između ostalog navedeno:

- da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate

- da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu radi financiranja troškova kupnje osobnog vozila

- da je ugovorom tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 16.311,09 CHF

- da tužitelju nitko nije detaljnije objasnio uvjete zaključenja kreditnog aranžmana, odnosno kakvi rizici mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF ili promjenjive kamatne stope

- da je predmetni ugovor o kreditu očiti primjer tipskog ugovora prilikom sklapanja kojeg tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi niti je o njima mogao pregovarati s tuženikom

- da odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja isključivo odlukom jednog ugovaratelja te odredba o valutnoj klauzuli u CHF nisu razumljive

- da je uslijed ugovaranja navedenih ugovornih odredbi nastupila značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici pozivom na odredbu čl. 11.3. uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu kojom su stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu

- da je uvidom u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 18679 od 14. travnja 2006. utvrđeno da su stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

7. Prvostupanjski sud navodi je čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Uvidom u čl. 11.3. Ugovora o kreditu utvrđeno je da su stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

8. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19; dalje ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i Direktiva Vijeća 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

9. Prvostupanjski sud nalazi da je odredba čl. 11.3. uvjeta Ugovora o kreditu broj 18679 od 14. travnja 2006. ugovorna klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i financijsku neravnotežu na štetu tužitelja, koji bi na navedeni način bio izložen snositi trošak putovanja u Zagreb i natrag, dok tuženik taj trošak ne bi imao. Tužitelj bi za razliku od tuženika, imao stanovite troškove eventualnog pronalaska i angažiranja odvjetnika sa sjedištem ureda u Zagrebu, možebitno korištenje dana godišnjeg odmora radi izostanka s posla i pristupa na ročište pred sudom u Zagrebu, trošak smještaja u Zagrebu ukoliko bi sudsko ročište bilo zakazano u ranim jutarnjim satima, što sve znatno utječe na ostvarivanje prava na pristup sudu.

10. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika je jasan i razumljiv.

11. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

12. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

13. Konkretno tužitelju čije je prebivalište u [adresa], a sjedište tuženika se nalazi u [adresa], nastali bi veliki financijski troškovi, cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, te bi utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud mogli utjecati na inicijativu tužitelja za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti od ostvarivanja prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

14. Zbog navedenog ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može se smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

15. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru.

16. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom te uz navode prvostupanjskog suda treba dodati.

17. U ovom predmetu mjerodavno pravo je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007. dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora (14. travnja 2006.). Iz sadržaja spornog ugovora o kreditu za koji nije osporeno da je potrošački, niti išta u spisu predmeta ukazuje na to da tužitelj predmetni ugovor nije sklopio kao potrošač, proizlazi da je ugovorna odredba o sporazumu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu dio primjenjivih unaprijed formuliranih općih uvjeta poslovanja tuženika pa vrijedi zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Radi se o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda u Zagrebu nikad nije niti postojala.

18. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 17. kolovoza 2026.

Sudac

Vitomir Boić