Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Poslovni broj: Kž-105/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Velimira Čolovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika UJ, zbog kaznenog djela protiv imovine – iznude u pokušaju iz članka 243. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. članka 243. i člankom 34. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Puli- Pola i oštećenika HJ, izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj: K-458/2028 od 21. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana, 17. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
r i j e š i o j e
II. Odbacuje se žalba oštećenika HJ, kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinski sud u Puli-Pola, poslovni broj: K-458/2028 od 21. studenoga 2024., temeljem članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj; 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP/08), okrivljenika UJ oslobodio je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – iznude u pokušaju iz članka 243. stavka 3. u svezi s člankom 243. stavkom
1. i člankom 34. KZ/11.
1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08, oštećenik HJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) upućen je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 40.000,00 kn/5.308,91 eura, u parnicu.
1.2. Temeljem članka 149. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08, te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja okrivljenika padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude pravodobno je podnijelo žalbu Općinsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točka 3. ZKP/08, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu ukine predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu oštećenik po punomoćniku Pavlu Perišiću, odvjetniku iz Pule, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu ukine.
4. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni Županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.
5. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Puli - Pola, nije osnovana, a žalba oštećenika nije dopuštena.
U odnosu na žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Puli – Pola.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu okrivljenika bio povrijeđen kazneni zakon.
7. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice , te je izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 450. stavku 2. ZKP/08. Za svoju ocjenu iznio je jasne, određene i međusobno neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
8. Bit žalbenih navoda svodi se na tvrdnju da je prvostupanjski sud neopravdano poklonio vjeru obrani okrivljenika i iskazima svjedokinja SJ i CJ, dok je iskaz oštećenika HJ bez dostatnog razloga ocijenio nevjerodostojnim. Međutim, takvim navodima državni odvjetnik u suštini iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i na temelju iste nudi drugačiji zaključak o činjeničnom stanju, pri čemu ne ukazuje na nelogičnosti ili proturječnosti u razlozima pobijane presude koje bi dovele u pitanje njezinu pravilnost.
9. Naime, ocjena vjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka prvenstveno je u domeni prvostupanjskog suda koji je te osobe neposredno saslušao, imao mogućnost pratiti način njihova iskazivanja, spontanu reakciju na postavljena pitanja, međusobnu usklađenost njihovih navoda, te ih usporediti s ostalim provedenim dokazima.
10. Prvostupanjski sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na obrani okrivljenika, već ju je doveo u vezu s nizom drugih provedenih dokaza. Pri tome je osobitu važnost dao činjenici da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno kako je između okrivljenika i oštećenika postojao dugogodišnji profesionalni odnos, da je oštećenik u ime okrivljenika vodio više sudskih postupaka, da je vlastoručno sastavio, potpisao i ovjerio pisanu izjavu kojom potvrđuje postojanje obveze naknade štete pod određenim uvjetima, te da sadržaj takve izjave nije nastao kao posljedica neposredne fizičke prisile koja bi bila objektivno utvrđena drugim dokazima.
10.1. Upravo je navedena pisana izjava predstavljala okolnost koju je prvostupanjski sud, zajedno s ostalim dokazima, smatrao odlučnom pri ocjeni postoji li razumna sumnja u to da je događaj tekao isključivo na način kako ga opisuje oštećenik. Takav zaključak nije proizvoljan, niti protivan pravilima logike, budući da postojanje vlastoručno sastavljenog i ovjerenog dokumenta, čiji sadržaj odgovara obrani okrivljenika, objektivno predstavlja dokaz koji zahtijeva posebno pažljivu ocjenu.
11. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud uzeo u obzir iskaze svjedokinja SJ i CJ koje su, svaka iz vlastitih saznanja i neovisno jedna o drugoj, iskazivale da im je okrivljenik više godina prije inkriminiranog događaja govorio kako postoji dogovor prema kojem će mu odvjetnik naknaditi štetu ako sporovi budu izgubljeni. Činjenica da su obje svjedokinje bile u određenom razdoblju u emotivnoj vezi s okrivljenikom sama po sebi ne predstavlja razlog za odbacivanje njihovih iskaza, nego okolnost koju je sud pravilno imao u vidu prilikom njihove ocjene. Međutim, žalitelj ne ukazuje ni na jednu konkretnu okolnost iz koje bi proizlazilo da su njihove iskaze prilagodile obrani okrivljenika ili da bi njihovi navodi bili u očitoj suprotnos ti s ostalim dokazima.
12. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima državni odvjetnik osporava vjerodostojnost iskaza svjedokinja SJ i CJ isključivo zbog toga što ih okrivljenik nije predložio već prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenika , niti tijekom istrage.
12.1. Naime, niti jednom odredbom Zakona o kaznenom postupku nije propisano da je okrivljenik dužan već prilikom prvog ispitivanja iznijeti sve činjenice svoje obrane ili navesti sve dokaze kojima raspolaže. Obrana okrivljenika predstavlja njegovo pravo, a ne obvezu, pa okolnost da određene svjedoke nije odmah predložio sama za sebe ne može biti dokaz njihove nevjerodostojnosti, niti razlog za odbacivanje njihovih iskaza.
13. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio objašnjenje okrivljenika zbog čega u ranijoj fazi postupka nije spominjao navedene osobe, a žalitelj svojim navodima ne ukazuje na postojanje objektivnih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je takvo obrazloženje nemoguće ili očito neistinito. Drugostupanjski sud pritom posebno ističe da se vjerodostojnost svjedoka ne procjenjuje prema trenutku u kojem je predložen kao dokaz, već prema sadržaju njegova iskaza, njegovoj logičnosti, uvjerljivosti i usklađenosti s ostalim dokazima.
14. Jednako tako nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se pokušava dokazati da iskaz svjedokinje KJ nije vjerodostojan zbog određenih vremenskih nepreciznosti vezanih uz godinu davanja pozajmice ili trenutak kada joj je okrivljenik spominjao spor s odvjetnikom.
14.1. Naime, svjedokinja je iskazivala o događajima koji su se odvijali prije više od deset godina. Sasvim je uobičajeno da svjedoci nakon proteka tako dugog vremenskog razdoblja nisu u stanju s potpunom sigurnošću odrediti točne datume pojedinih razgovora ili godinu kada su se oni vodili. Takve okolnosti same po sebi ne čine iskaz nevjerodostojnim, ako je u njegovom bitnom dijelu logičan i dosljedan.
14.2. Pri tome valja imati na umu da odlučna činjenica nije bila točna godina kada je svjedokinja prvi put čula za navodni dogovor između okrivljenika i odvjetnika, nego okolnost da je za postojanje takvog dogovora znala znatno prije događaja od 18. siječnja 2018., odnosno prije nego što je protiv okrivljenika pokrenut ovaj kazneni postupak.
15. Isto vrijedi i za iskaz svjedokinje SJ. Činjenica da je bila bivša partnerica okrivljenika ne predstavlja razlog za automatsko odbacivanje njezina iskaza, kako to u biti sugerira žalitelj. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da njezin iskaz nije ostao usamljen, nego da ga u bitnim dijelovima potvrđuje iskaz druge svjedokinje koja međusobno nije bila povezana s njom, kao i sama pisana izjava koju je sastavio oštećenik.
16. Neosnovano državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud zaključak o postojanju prijave Hrvatskoj odvjetničkoj komori donio bez odgovarajuće dokazne osnove.
16.1. Naime, iz obrane okrivljenika tijekom cijelog postupka proizlazi da je protiv odvjetnika podnio prijavu Hrvatskoj odvjetničkoj komori, dok ni sam oštećenik nije osporavao da je došlo do ozbiljnog narušavanja njihova profesionalnog odnosa neposredno prije predmetnog događaja. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio na činjenici da je disciplinski postupak doista vođen, niti je pitanje postojanja takvog postupka smatrao odlučnim.
16.2. Sud je tu okolnost koristio isključivo kao jedan od elemenata pri ocjeni međusobnih odnosa između stranaka i mogućih motiva njihovog postupanja.
16.3. Stoga nije od odlučnog značaja jesu li pribavljeni podaci o vremenu zaprimanja prijave, sadržaju eventualnog disciplinskog postupka ili njegovom ishodu, budući da nijedna od tih okolnosti nije odlučna za postojanje obilježja kaznenog djela koje je predmet ovog postupka.
17. Jednako tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima državni odvjetnik osporava zaključke prvostupanjskog suda u vezi kasnijeg ponašanja oštećenika. Točno je da je prvostupanjski sud u jednom dijelu obrazloženja naveo kako oštećenik nije tražio zaštitu policije, iako iz spisa proizlazi da je odmah nakon događaja nazvao policiju i podnio kaznenu prijavu. Međutim, ta netočnost sama za sebe nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.
17.1. Naime, iz cjelokupnog obrazloženja jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije dvojio oko činjenice da je policija bila obaviještena o događaju, nego je ocjenjivao kasnije ponašanje oštećenika, odnosno okolnost da je svega nekoliko dana nakon događaja telefonski kontaktirao okrivljenika, dogovarao novi sastanak s njim i bio spreman ponovno ga primiti u svoj ured.
17.2. Dakle, smisao obrazloženja nije bio u tome da oštećenik nije prijavio događaj policiji, već da njegovo kasnije ponašanje nije u potpunosti sukladno intenzitetu straha koji opisuje tijekom postupka. Radi se o činjeničnoj ocjeni koju je prvostupanjski sud bio ovlašten dati, a žalitelj svojim navodima nije pokazao da je takva ocjena očito nelogična ili protivna sadržaju spisa.
18. Na isto se odnose i žalbeni navodi o angažiranju privatnih zaštitara. Državni odvjetnik iznosi vlastitu ocjenu kako angažiranje zaštitara potvrđuje ozbiljnost prijetnje. Međutim, jednako je dopušten i zaključak prvostupanjskog suda da takvo ponašanje, promatrano zajedno s činjenicom da je sastanak ponovno organiziran u istom uredu i uz prethodnu telefonsku komunikaciju s okrivljenikom, ne predstavlja okolnost koja sama po sebi potvrđuje postojanje prijetnje bombom.
19. Drugostupanjski sud pritom naglašava da nije njegova zadaća zamijeniti jednu razumnu činjeničnu ocjenu drugom, nego ispitati postoji li očita nelogičnost ili proizvoljnost u zaključivanju prvostupanjskog suda. Takvi nedostaci u konkretnom slučaju nisu utvrđeni.
U odnosu na žalbu oštećenika.
20. Odredbom članka 464. stavka 4. ZKP/08, propisano je da oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati.
21. Obzirom da u konkretnom slučaju državni odvjetnik nije preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik ne može pobijati presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga je valjalo žalbu oštećenog odbaciti kao nedopuštenu, sukladno odredbi članka 481. stavak 2. ZKP/08.
22. Slijedom svega iznesenog presuđeno je i riješeno kao u izreci ove odluke.
Vukovar, 17. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Nikola Bešenski
