Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-95/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Velimira Čolovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog FU, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi privatnog tužitelja PU, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K-417/2021- 46 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba privatnog tužitelja PU, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu, poslovni broj: K-417/2021-46 od 4. listopada 2024., na temelju članka 453. stavka 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 36/24 – dalje: ZKP/08) optuženog FU, oslobodio je od optužbe da bi počinio djelo opisno pod točkom 1) presude - kazneno djelo protiv časti i ugleda – uvreda – opisano po članku 147. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 147. stavak 2. KZ11 i kazneno djelo protiv časti i ugleda – kleveta – opisano po članku 149. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11, pod točkom 2) presude - kazneno djelo protiv časti i ugleda – kleveta

– opisano po članku 149. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11, pod točkom 3) presude - kazneno djelo protiv časti i ugleda – kleveta – opisano po članku 149. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 452. stavak 6. ZKP/08, protiv optuženog FU, odbijena je optužba da bi pod točkom 4) presude počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – uvreda – opisano po članku 147. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 147. stavak 2. KZ11, te kazneno djelo protiv časti i ugleda – kleveta – opisano po članku 149. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11.

1.2. Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08, sud je privatnog tužitelja PU obvezao na plaćanje troškova postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08, u iznosu od 250,00 (dvjesto pedeset) eura, u roku od 15 (petnaest) dana, te nužn ih izdatka optuženika i njegova branitelja, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

2. Protiv oslobađajućeg dijela presude pravodobno je podnio žalbu privatni tužitelj RU, po punomoćniku Borni Okroša, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da nadležni drugostupanjski sud usvoji žalbu u cijelosti, te preinači pobijanu presudu na način da optuženika FU proglasi krivim za počinjenje kaznenih djela uvrede iz članka 147. stavak 2. i klevete iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona, koja su počinjena na štetu privatnog tužitelja i izrekne sankciju.

3. Žalba privatnog tužitelja PU, nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti i u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, ovo vijeće nije našlo bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 1., 5., 6., 9., 10. i 11. ZKP/08, niti povredu kaznenog zakona na štetu optuženika.

5. Nije osnovan žalbeni navod privatnog tužitelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, odnosno da se pobijana presuda ne može ispitati zbog nerazumljivosti izreke, proturječnosti izreke samoj sebi ili razlozima presude, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama ili znatne proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao jasne, određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a izreka presude nije nerazumljiva, niti je proturječna sama sebi ili razlozima presude.

6.1. Naime, iz obrazloženja jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije osporio da je optuženik izgovorio, odnosno iznio predmetne izjave opisane u točkama 1., 2. i 3. privatne tužbe. Naprotiv, prvostupanjski sud je tu okolnost izričito utvrdio kao nespornu. Odlučnim je smatrao pitanje jesu li tim izjavama ostvarena obilježja kaznenih djela koja se optuženiku stavljaju na teret, osobito imajući u vidu njihov sadržaj, kontekst u kojem su iznesene, svojstvo osoba koje su u događaju sudjelovale, te subjektivni odnos optuženika prema iznesenim tvrdnjama.

7. Stoga okolnost što privatni tužitelj ne prihvaća zaključke prvostupanjskog suda ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

8. U tom smislu treba razlikovati postojanje razloga o odlučnim činjenicama od pravilnosti tih razloga. Bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 , ostvarena je kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni odnosno u znatnoj mjeri proturječni, kao i kada postoji znatna proturječnost između razloga presude i sadržaja dokaza.

9. Međutim, kada žalitelj polemizira s ocjenom dokaza, zaključcima prvostupanjskog suda i načinom na koji je sud iz pojedinih dokaza izveo zaključak o postojanju odnosno nepostojanju odlučne činjenice, tada se, po svom sadržaju, radi o žalbenim prigovorima zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne o bitnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

10. Privatni tužitelj osobito prigovara tome što se prvostupanjski sud najprije ogradio od utvrđivanja pitanja odgovornosti za osiguravanje kapaciteta za zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, a potom je ipak zaključio da je upravo društvo Čistoća d.o.o., odnosno njegov direktor, imao obvezu poduzimati radnje radi pronalaženja odlagališta.

11. Naime, iz razloga pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije pitanje zakonske odgovornosti za gospodarenje otpadom smatrao samostalnim predmetom odlučivanja, već ga je razmatrao u mjeri u kojoj je to bilo potrebno radi ocjene konteksta u kojem su sporne izjave iznesene i radi ocjene obrane optuženika da je kritizirao način obavljanja javne funkcije, a ne privatnog tužitelja kao osobu .

12. Pritom je pravilno imati u vidu da je u vrijeme predmetnih događaja bio na snazi Zakon o održivom gospodarenju otpadom, prema kojem su određene obveze bile propisane izvršnom tijelu jedinice lokalne samouprave, dok je istodobno davatelj javne usluge imao vlastite zakonske obveze u odnosu na prikupljeni komunalni otpad, uključujući obvezu predaje prikupljenog otpada osobi koja posjeduje odgovarajuću dozvolu, kao i osiguravanje potrebnih resursa za obavljanje propisanih poslova.

13. Nadalje, zakonom je bilo propisano da je direktor davatelja usluge odgovoran za stručno i učinkovito obavljanje poslova i provedbu propisa koji uređuju gospodarenje otpadom. Stoga, nije osnovan žalbeni zaključak privatnog tužitelja prema kojem bi se iz zakonskog uređenja moglo izvesti da je u predmetnom razdoblju isključivo Grad Varaždin, a nikako Čistoća d.o.o., mogao ili morao poduzimati radnje u vezi s osiguravanjem zbrinjavanja prikupljenog otpada. Naprotiv, izvedeni dokazi ukazuju na podijeljenost obveza i praktičnu međuovisnost jedinice lokalne samouprave i davatelja javne usluge, što je prvostupanjski sud osnovano uzeo u obzir prilikom ocjene konteksta predmetnih izjava.

14. Međutim, čak i neovisno o konačnom odgovoru na pitanje koja je od navedenih pravnih osoba ili tijela u pojedinom segmentu imala obvezu osigurati kapacitete za zbrinjavanje otpada, za odluku u ovom kaznenom postupku odlučno je da iz provedenih dokaza nije moguće izvan svake razumne dvojbe zaključiti da je optuženik predmetne izjave iznosio svjestan njihove neistinitosti, odnosno s ciljem da privatnom tužitelju na osobnoj razini naškodi njegovoj časti i ugledu.

15. Naime, kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 1. KZ/11 , pretpostavlja, među ostalim, postojanje neistinite činjenične tvrdnje, te svijest počinitelja o njezinoj neistinitosti. Dakle, za zaključak o postojanju kaznenog djela nije dostatno utvrditi samo da je određena tvrdnja objektivno bila neistinita ili da se privatni tužitelj s njom nije slagao. Potrebno je dokazati i da je optuženik znao da je tvrdnja neistinita. U konkretnom slučaju taj odlučni subjektivni element nije nedvojbeno dokazan.

16. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je u inkriminirano vrijeme u Gradu Varaždinu doista postojao ozbiljan i aktualan problem s odvozom i zbrinjavanjem miješanog komunalnog otpada, da je 5. srpnja 2021., došlo do prestanka sakupljanja miješanog komunalnog otpada, te da je pitanje zbrinjavanja otpada bilo predmet javne rasprave, sastanaka, medijskih objava i političkih istupa.

17. Nadalje, iz dokumentacije proizlazi da je privatni tužitelj prije i u vrijeme predmetnih događaja kontaktirao Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja upravo zbog problema pronalaženja kapaciteta za zbrinjavanje otpada, dok iz iskaza svjedoka AU i KU proizlazi da su u Ministarstvu smatrali da Ministarstvo nije tijelo koje može umjesto jedinice lokalne samouprave, odnosno davatelja javne usluge osigurati takve kapacitete. Istodobno, iz dokumentacije proizlazi da je i sama Čistoća d.o.o. poduzimala radnje radi pronalaženja mogućnosti za odlaganje otpada, obraćala se nadležnim tijelima i pokušavala osigurati odgovarajuće kapacitete. U takvoj činjenično i pravno složenoj situaciji ne može se zaključiti da je optuženik, samo zato što je iznio oštru političku kritiku rada uprave Čistoće d.o.o. i njezina direktora, nužno znao da su njegove tvrdnje neistinite.

18. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio obranu optuženika u dijelu u kojem navodi da je predmetne izjave iznosio u svojstvu gradonačelnika i političara, u kontekstu aktualnog problema neodvoženja otpada, te da su se njegove izjave odnosile na način rada uprave Čistoće d.o.o. i njezina direktora. Takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima. Činjenica da se privatni tužitelj osobno osjetio povrijeđenim, poniženim ili ocrnjenim predmetnim izjavama sama po sebi nije dostatna za zaključak da je optuženik ostvario zakonska obilježja kaznenih djela uvrede ili klevete. Subjektivni osjećaj osobe kojoj je izjava upućena može biti relevantan u ocjeni posljedica izjave, ali ne može zamijeniti dokazivanje svih zakonskih obilježja kaznenog djela.

19. Nije osnovan ni žalbeni navod prema kojem prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio iskaz svjedoka NU. Prvostupanjski sud nije svoj zaključak utemeljio isključivo na iskazu tog svjedoka, već ga je cijenio u vezi s ostalim izvedenim dokazima, osobito iskazima svjedoka KU i AU, te materijalnom dokumentacijom.

20. Okolnost da je svjedok NU nakon predmetnih događaja postao direktor Čistoće d.o.o. sama po sebi ne dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost. Isto vrijedi i za navode privatnog tužitelja o njegovoj eventualnoj političkoj pripadnosti. Naime, vjerodostojnost svjedoka ne može se isključiti samo na temelju političke pripadnosti ili pretpostavljenog političkog interesa, već je potrebno pokazati konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je njegov iskaz neistinit ili motiviran pogodovanjem jednoj od stranaka. Takve okolnosti privatni tužitelj nije dokazao.

21. Jednako tako, ne može se prihvatiti zaključak iz žalbe prema kojem činjenica da je nakon prestanka mandata privatnog tužitelja na mjesto direktora Čistoće d.o.o. imenovan NU sama po sebi dokazuje da je optuženik već u vrijeme predmetnih izjava postupao s ciljem da privatnog tužitelja ukloni s funkcije i na njegovo mjesto dovede politički podobnu osobu. Takav zaključak predstavlja hipotetsku konstrukciju koja nije potkrijepljena neposrednim ili drugim pouzdanim dokazima. Kaznena odgovornost ne može se temeljiti na pretpostavljenom motivu ili naknadnom razvoju događaja, već samo na nedvojbeno utvrđenim činjenicama koje čine zakonska obilježja kaznenog djela.

22. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud predmetne izjave ocjenjivao u njihovu ukupnom kontekstu. Izjava da je određeni direktor „bahat“, „nesposoban“ ili da „ne radi“ svoj posao predstavlja, ovisno o kontekstu, vrijednosni sud odnosno ocjenu načina obavljanja javne funkcije. Takve izjave, same po sebi, nisu činjenične tvrdnje čiju bi se istinitost moglo dokazivati na način karakterističan za konkretne činjenične navode. S druge strane, pojedini dijelovi izjava, primjerice tvrdnje o tome da se „namjerno ugrožava zdravlje stanovnika“ ili da se „radi da preko 120 ljudi ostane bez posla“, mogu imati činjenični sadržaj. Međutim, njihova kaznenopravna ocjena ne može se izdvojiti iz ukupnog konteksta javne rasprave o konkretnom problemu gospodarenja otpadom. Upravo je taj kontekst prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir.

23. Kod ocjene dopuštenih granica slobode izražavanja valja imati na umu da su predmetne izjave iznesene u okviru javne i političke rasprave o pitanju od nesporno javnog interesa – zbrinjavanju komunalnog otpada i funkcioniranju javne komunalne službe. U takvoj raspravi granice dopuštene kritike šire su nego u privatnim odnosima, osobito kada se kritika odnosi na osobe koje obavljaju javne funkcije ili vode društva koja pružaju javne usluge od neposrednog interesa za građane. Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi polaze od toga da sloboda izražavanja obuhvaća i izražavanje koje vrijeđa, šokira ili uznemiruje, a da su granice prihvatljive kritike šire kada je riječ o političarima i drugim javnim osobama , te o pitanjima od javnog interesa.

24. U konkretnom slučaju ne može se prihvatiti žalbeni navod da je prvostupanjski sud zaštitu slobode izražavanja primijenio kao neku vrstu opće dozvole političaru da vrijeđa ili kleveće druge osobe. Prvostupanjski sud je upravo suprotno proveo test razmjernosti između prava privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda i prava optuženika na slobodu izražavanja te je, imajući u vidu cjelokupni kontekst, zaključio da nije dokazano da je optuženik prekoračio granice dopuštenog političkog i javnog komentiranja na način koji bi ostvarivao obilježja kaznenih djela za koja je optužen.

25. Posebno treba naglasiti da okolnost da je privatni tužitelj bio direktor Čistoće d.o.o. ne znači da je izgubio pravo na zaštitu časti i ugleda. Međutim, činjenica da je obavljao javno relevantnu funkciju znači da se njegovo postupanje u vezi s obavljanjem , te funkcije moglo naći pod pojačanim javnim nadzorom i kritikom.

26. U predmetnom slučaju sporne izjave nisu se odnosile na privatni ili obiteljski život privatnog tužitelja, niti na neku njegovu osobnu okolnost nevezanu uz funkciju koju je obavljao, već su bile izravno povezane s radom Čistoće d.o.o. i problemom odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada. Stoga je prvostupanjski sud osnovano zaključio da se izjave moraju prvenstveno promatrati kao kritika načina obavljanja javno relevantne funkcije, a ne kao osobni napad nevezan uz javnu funkciju.

27. U odnosu na kazneno djelo uvrede iz članka 147. KZ/11, valja dodatno imati u vidu odredbu članka 148.a KZ/11, prema kojoj nema kaznenog djela uvrede ako je počinitelj obilježja tog djela ostvario, među ostalim, u obavljanju političke ili druge javne djelatnosti, u javnoj informaciji ili pri obrani nekog prava, ako je to učinio u javnom interesu ili zbog drugih opravdanih razloga.

28. Upravo je predmetna rasprava bila vezana uz javni interes građana za redovito zbrinjavanje komunalnog otpada, a optuženik je izjave iznosio u svojstvu gradonačelnika, dakle osobe čija je javna funkcija neposredno povezana s funkcioniranjem lokalne zajednice.

29. Žalbeni navod da se postupak vodio povodom privatne tužbe privatnog tužitelja kao fizičke osobe, a ne kao direktora Čistoće d.o.o., također nije odlučan. Okolnost da se privatni tužitelj kao fizička osoba štiti od kaznenih djela protiv časti i ugleda ne znači da se prilikom ocjene sadržaja sporne izjave može zanemariti svojstvo u kojem je privatni tužitelj u vrijeme izjave djelovao i kontekst u kojem je izjava iznesena. Upravo su funkcija privatnog tužitelja, predmet javne rasprave i sadržaj njegovih poslovnih aktivnosti relevantne okolnosti za ocjenu je li konkretna izjava bila osobni napad ili kritika obavljanja javno relevantne funkcije.

30. Nije osnovan ni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako privatni tužitelj nije dokazao da ga je optuženik uvrijedio ili oklevetao „na osobnoj razini“. Točno je da izraz „na osobnoj razini“ sam po sebi nije zakonsko obilježje kaznenih djela iz članka 147. i članka 149. KZ/11. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud tim izrazom označio zaključak da se sporne izjave, sagledane u njihovu kontekstu, odnose na način obavljanja funkcije direktora Čistoće d.o.o., a ne na privatni život, osobne karakteristike ili privatne odnose privatnog tužitelja. Dakle, nije riječ o pogrešnom uvođenju novog zakonskog obilježja kaznenog djela, već o načinu na koji je prvostupanjski sud obrazložio svoj zaključak o sadržaju i kontekstu spornih izjava.

31. Suprotno žalbenim navodima, činjenica da su izjave bile oštre, neugodne, pretjerane ili čak uvredljive prema subjektivnom doživljaju privatnog tužitelja ne znači automatski da su dosegnule prag kaznenopravno relevantnog protupravnog ponašanja. U političkoj raspravi o pitanjima od javnog interesa dopušten je viši stupanj pretjerivanja, provokacije i oštrine izražavanja, osobito kada se kritika odnosi na rad osobe koja obavlja javno relevantnu funkciju.

32. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo klevete, privatni tužitelj u žalbi nastoji dokazati da su sporne tvrdnje bile neistinite. Međutim, čak i kada bi se prihvatilo da su pojedine tvrdnje objektivno bile netočne ili pretjerane, to samo po sebi nije dovoljno za osudu. Na privatnom je tužitelju bio teret dokazivanja svih zakonskih obilježja kaznenog djela, uključujući odlučnu činjenicu da je optuženik znao da je tvrdnja neistinita.

33. Iz izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno – optuženik je imao određenu činjeničnu osnovu za svoje zaključke, bio je neposredno uključen u rješavanje problema gospodarenja otpadom kao gradonačelnik, predmet je bio aktualan i javno raspravljan, a postojale su i različite interpretacije nadležnosti i odgovornosti pojedinih subjekata. U takvoj situaciji ne postoji dostatna dokazna osnova za zaključak da je optuženik svjesno iznosio neistinite činjenice. Pri tome nije odlučno ni to što privatni tužitelj smatra da su dokazi koje je predložio trebali biti ocijenjeni drugačije.

34. Prema članku 450. stavku 2. ZKP/08, sud je dužan svaki dokaz ocijeniti pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o tome je li određena činjenica dokazana. Prvostupanjski sud je tu obvezu ispunio. Ocjena dokaza prvostupanjskog suda nije proizvoljna, nelogična niti protivna sadržaju izvedenih dokaza. Naprotiv, zaključci prvostupanjskog suda proizlaze iz ukupnosti provedenog dokaznog postupka.

35. Stoga žalbeni navodi privatnog tužitelja u biti predstavljaju drugačiju ocjenu istih dokaza i drugačije zaključke o motivima optuženika, njegovom odnosu prema privatnom tužitelju i odgovornosti pojedinih subjekata za gospodarenje otpadom. Takvo neslaganje samo po sebi ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske presude.

36. Kod takvog činjeničnog stanja pravilna je odluka prvostupanjskog suda da se optuženik oslobodi optužbe na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. Naime, za donošenje osuđujuće presude potrebno je nedvojbeno utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen, dok se svaka dvojba o činjenicama koje tvore obilježja kaznenog djela mora riješiti u korist optuženika. U ovom predmetu takav stupanj izvjesnosti nije postignut.

37. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi privatnog tužitelja nisu doveli u pitanje ni pravilnost ni zakonitost pobijane presude. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za svoja utvrđenja dao jasne i dostatne razloge, pravilno ocijenio izvedene dokaze, te pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona.

38. Stoga nisu ostvareni razlozi zbog kojih privatni tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti je ovaj drugostupanjski sud našao povrede na koje, prema članku 476. stavku 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

39. Zbog navedenog je, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

Vukovar, 17. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski