Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-377/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Mušnjak – Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan rasprave, 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5102564325 od dana 11. kolovoza 2005. godine između tuženika ERSTE&STEEIERMARKISCHE BANK d.d. kao kreditora i tužiteljice IŽ (sada UŽ) kao korisnika kredita, solemniziranog kod Javnog bilježnika Marine Augustinović pod brojem ovjere Ov - 11744/2005 od dana 12. kolovoza 2005. godine u dijelu koji glasi:

''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. ''

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a isplatiti tužiteljici UŽ, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplatiti iznos od 121,94 EUR (slovima: stodvadesetjedan EUR i devedesetčetiri centa), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. kolovoza 2005. godine, pa do isplate; a koje kamate teku sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a naknaditi tužiteljici UŽ, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 92,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presuda pa do isplate, time da kamate teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5102564325 od 11. kolovoza 2005., kojim je podigla kredit u iznosu od 5.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U tužbi između ostalog iznosi kako je odredbom čl. 10. id. ugovora ugovoreno plaćanje naknade „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita“, koju je Korisnik kredita bio dužan platiti prije korištenja kredita u visini „02,500 % (dva cijelih pedeset posto) obračunato s datumom Ugovora“ i nastavno da je korisnik kredita bio suglasan „da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“. Potom obrazlaže da je predmetna odredba iz članka 10. unijeta u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je kako navodi protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu i u vrijeme njegovog izvršavanja. No, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP -a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost. Nadalje navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 96. st. 1. ZZP- a smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Isto tako iznosi kako se sukladno st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik je prema tužiteljici predmetnu ugovornu odredbu ugradio u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je njemu tužitelju predočen po principu „uzmi ili ostavi“ i na istu tužitelj nije mogao utjecati, odnosno o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao s tuženom, a istom je došlo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka jer je navedeni iznos naplaćen od tužitelja bez ikakva objašnjenja. Također tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a da bi ih on bio dužan snositi, tim više što je tužena institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu i kojoj je obrada ugovora o kreditu jedna od osnovnih djelatnosti. Stoga tužitelj, smatra da navedena odredba čl. 10. (odnosno lapsus calami navodi čl. 13.st. 2. id. Ugovora) nije jasna i određena, jer iz iste nije vidljivo ni razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi, te tvrdi da je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja kao potrošača očigledno prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom je temeljem takve odredbe tužena s osnova „odobrenog kredita“ naplatila od tužiteljice dana 11.08.2005.g. iznos od 918,75 kuna, što preračunatu u EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 121,94 EUR , pa tužiteljica podnosi tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku u odnosu na glavno potraživanje donese presudu kao u točki I i II izreke ove odluke. Uz to potražuje troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan dostaviti odgovor na tužbu u roku 30 dana. U pozivu za dostavu odgovora tuženik je upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.

3. Međutim, nakon što tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu, a niti je to učinio do pisanja ove odluke, za utvrditi je da tuženik zapravo nije ni na koji način osporio navode u tužbi i potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, pa su se već u tom smislu ispunili uvjeti za donošenje presude temeljem ogluhe. Pored toga se utvrđuje da osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5102564325 od 11.08.2005.g., Obračuna naknade z bankarske usluge, Plana otplate za kredit koji se naplaćuje u anuitetima, Otplatne tablice, Obavijesti tuženika od 11.08.2005.g. upućenoj poslodavcu tužiteljice, Izjave o suglasnosti o zapljeni, Potvrde javnog bilježnika od 12.08.2005.g., Izvatka iz matice rođenih za tužiteljicu, sve dostavljeno uz tužbu i naknadno potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu na listu 18 spisa, pa se imajući u vidu postojanje zakonske osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje da je osnovano u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku donijeti presuda kao u točki I i II izreke ove odluke.

4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014. – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 96. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 102. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio takve troškove kod banke i za pretpostaviti je da je snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da je naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u visini 02,500 % od iznosa kredita, obračunato prilikom isplate plasmana.

7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su dakle glavnica i ugovorene kamate, pa je slijedom toga ujedno razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja bilo kakvu naknadu koja se evidentno odnosi na obradu kredita. To posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl.1021. ZOO-a odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO-a.

8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.

9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 102. id. ZZP-a, te potrebu povrata onog iznosa koji je plaćen na osnovu ništetne odredbe predmetnog članka 10. id. Ugovora o kreditu. Stoga je slijedom navedenog donesena odluka kao u točki I.i II. izreke ove presude, s time da je u točki III. pridodan rok za izvršenje tražbine koji se prvenstveno odnosi na dosuđeno potraživanje iz točke II. Izreke ove odluka. Naime, glede roka za ispunjenje činidbe odnosno plaćanja dosuđenog iznosa mjerodavna je odredba članka 328. stavka 2. i 3. ZPP-a, prema kojoj rok iznosi 15 dana, ako posebnim propisima nije drukčije određeno, a počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje. Stoga je u točki III. izreke kao rok izvršenja tražbine iz ove odluke naznačen rok od 15 dana.

10. U točki III. izreke sadržana je odluka o troškovima postupka, koja je donesena u korist tužitelja t.j. tužiteljice jer je ista uspjela u postupku. U tužbi je tužiteljica samo načelno potraživala troškove postupka, ali ih nije precizirala. Međutim, razvidno je da je tužiteljica imala trošak za sastav tužbe i trošak plaćanja sudske pristojbe za tužbu i imat će trošak plaćanja sudske pristojbe za presudu. Stoga je takav trošak priznat tužiteljici prema vrijednosti predmeta spora (121,94 eur) a sukladno Odvjetničkoj tarifi i odredbama Zakona o sudskim pristojbama. Istoj je za sastav tužbe priznat trošak od ukupno 62,50 eur računajući pripadajući PDV-om, te po 15,00 eur na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu. Za tužbu je uostalom platila sudsku pristojbu u id. iznosu, a jednako toliko treba platiti i na ime sudske pristojbe na presudu jer se pristojba za presudu zbog ogluhe plaća u polovičnom iznosu. Slijedom navedenog tužiteljici je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 92,50 eur-a, sa zakonskim zateznim kamatama kako je određeno u točki III. izreke ove odluke.

U Karlovcu 17. kolovoza 2026.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Tamari Mušnjak-Špišić, odvjetnici iz Karlovca.

2. Tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a.