Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1011/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-584/2023-37 od 15. srpnja 2025., na sjednici vijeća 17. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-584/2023-37 od 15. srpnja 2025. preinačuje u točki I. izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 11.521,03 EUR-a na ime preplaćene valute u CHF s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-584/2023-37 od 15. srpnja 2025. preinačuje u točki II. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 11.521,03 EUR-a na ime preplaćene valute u CHF s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 15. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 7103342659 od 11. listopada 2006. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i zahtjev za isplatu razlike glavnice, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke dana 12. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno tužitelj i tuženica 11. listopada 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207602225, broj partije 7103342659 (dalje: ugovor o kreditu), kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 76.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB na dan plaćanja,

- da je tuženica tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjala visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

-da su stranke 21. siječnja 2016. (ispravno 12. veljače 2016.) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u valutu EUR-a, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela, te utvrdile da preplata tužitelja iznosi 6.086,83 EUR-a (40.261,88 kn),

- da provedena konverzija i izračun iste nije sporan,

- da iz iskaza tužitelja, detaljno opisanog u točki 8. obrazloženja, u bitnome proizlazi da je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, da su mu u banci ponudili samo kredit u valuti CHF, da mu nisu ništa objašnjavali što znači kredit s valutnom klauzulom, kako se određuje visina rate, da mu je rata kredita dvostruko porasla, da je ugovor o konverziji potpisao radi stabilizacije iznosa rata,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju stana u kojem je živio sa suprugom i djecom, te u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. travnja 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP)

- da tužitelj zbog sklopljenog ugovora o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) nije izgubio pravni interes za podnošenje tužbe radi isplate stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, pa je tužba od 13. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF, a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, pozivajući se na pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj C-452/2018, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, da to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka, te da tužitelj ima pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Prvostupanjski sud, iz nalaza i mišljenja te dopuna nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković, a kojoj je naložio da utvrdi iznos koji je tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, da izračuna razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, da iskaže negativne razlike te da na svaki iznos preplate izračuna zakonsku zateznu kamatu a potom da sukladno čl. 171. i 172. ZOO -a izvrši uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja, utvrđuje:

- da je tužitelju priznata preplata po konverziji na dan 12. veljače 2016. u iznosu od 6.086,83 EUR-a (40.261,88 kn)

- da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi 13.076,33 EUR-a,

- da je tužitelj manje platio zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita (tzv. negativna razlika) iznos od 167,09 EUR-a,

- da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije (12. veljače 2016. – napomena ovog suda) iznose ukupno 4.531,53 EUR,

- da je vještak primjenom čl. 171. ZOO-a izvršio uračunavanje te je preplatu priznatu po konverziji u iznosu od 6.086,83 EUR-a umanjio za iznos od 4.531,53 EUR-a na ime zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije kredita, nakon čega je za preostali iznos preplate priznate po konverziji od 1.555,30 EUR-a umanjio glavnicu na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 13.076,33 EUR-a, te utvrdio da preostali iznos glavnice na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 11.521,03 EUR-a.

8.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s kojim je mišljenjem tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je, primjenom odredbi čl. 1111. u svezi čl. 323. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naložio tuženici isplatiti mu iznos od 11.521,30 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (čl. 1115. ZOO-a) zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

8.2. Vezano za zahtjev tuženice da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, prvostupanjski sud navodi da, a obzirom da tuženica n ije istaknula prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužebni zahtjev, nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a osim toga, da niti ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primi la tuženica, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (čl. 323. ZOO-a), a niti tuženica kao trgovac koja je sama unijela u predmetni ugovor o kreditu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ima pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora (čl. 323. st. 2. ZOO-a).

9. Tuženica u žalbi osporava status potrošača tužitelju tvrdnjom da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja, samo na osnovu uvida u predmetni ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, primijenio odredbe o zaštiti potrošača, jer tužitelj nije dokazao na što su iskorištena sredstva dobivena ugovorom o kreditu.

9.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 6. ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita kupnja stana, a u točki 5. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje kreditor, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno da li je isti korišten za kupnju stana, a kako je to naveo tužitelj u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/03. Osim toga, proveden je i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji u čl. 19.a st. 1. uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača, pa su i iz tog razloga u potpunosti promašeni žalbeni navodi tuženice kojima tužitelju u žalbenom postupku osporava status potrošača.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima tvrdi da je obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za valutnu klauzulu manjkavo, nedostatno i promašeno jer da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da se odredba o valutnoj klauzuli ima smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno odlučujući o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao prethodnom pitanju, zaključio da je ista ništetna, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i nač in njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključivale primjenu presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke ništetne (čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03), što pravilnim prihvaća i ovaj sud. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava u ovom dijelu neosnovani.

10.1. Presuda Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, u kojima je Sud Europske unije izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju iz razloga što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (''Narodne novine'' broj 53/2020) i Odluke o produženju posebnih okolnosti (''Narodne novine'' broj 83/2020) nisu odlučni obzirom je citiranim Zakonom uređeno postupanje suda u ovršnim postupcima, a ne u parničnim postupcima.

13. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud u odnosu na glavnicu na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) odnosno i u prijelaznom razdoblju do sklapanja Dodatka, plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. Naime, u žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 12. veljače 2016. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavao da je predmetni Dodatak sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

16. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u gore navedenog odluci, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

17. Stranke su sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) odnosno do dana sklapanja Dodatka 12. veljače 2016. iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a koje sada tužitelj traži u ovom parničnom postupku, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, što ne osporava niti sam tužitelj, a isto proizlazi i iz čl. 5. i 6. Dodatka.

18. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze u valuti EUR-a, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljevu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelja kao potrošača konzumirano njegovo restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, pa stoga iznos preplate zbog tečajne razlike od 11.521.03 EUR-a nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove , radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat tih preplaćenih iznosa primjenom instituta stjecanja bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

20. Tužitelj je tužbom zahtijevao i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od dana plaćanja pojedinačnih iznosa do isplate.

21. Prošireno vijeće od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. na pitanje: ''Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora? '' odgovorilo je: ''Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.''

22. Prihvaćajući citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je stava da tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na plaćene pojedinačne novčane iznose. Naime, iako je tuženica na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije propisan ZID ZPK/2015 unijela glavne iznose na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a koji su iznosi doista na temelju te nepoštene ugovorne odredbe sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu bez osnove bili prešli u njezinu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja anuiteta u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženica držala bez pravne osnove od dana kada su joj plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), dok je iznose koji su plaćeni u prijelaznom razdoblju do sklapanja Dodatka 12. veljače 2016. tuženica držala bez osnove do dana dospijeća prvog sljedećeg anuiteta u kunama s valutom klauzulom u EUR novog otplatnog plana, a prema stanju spisa to je 1. ožujka 2016. Obzirom da u skladu sa čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženica je na dan obračuna konverzije (30. rujna 2015.) dugova la tužitelju zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu tekle od dana kada ih je primila do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom tom ugovoru, dok su uplate izvršene nakon 30. rujna 2015. izvršene u skladu sa zakonskom odredbom čl. 19.f. st. 1. ZPK- a prema kojoj je potrošač dužan nastaviti plaćati obroke odnosno anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF do dana sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te se u skladu sa čl. 19f. st. 2. ZPK-a te uplate izvršene u prijelaznom razdoblju smatraju preplatom iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. tog Zakona ukoliko su veće od anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-ima ili manjem uplaćenim iznosom iz članka 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona ukoliko su manje od anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-ima. Stoga su te uplate nakon 30. rujna 2015. odraz prisilne zakonske odredbe, a ne odraz nepoštenih odredbi iz ugovora o kreditu na koje bi tuženica bila u obvezi platiti zateznu kamatu.

23. Međutim, tužitelj konačno postavljenim zahtjevom ne zahtijeva te zatezne kamate. Naime, tužitelj je preplatom utvrđenom u postupku konverzije umanjio svoje potraživanje prema tuženici s osnova zateznih kamata na pojedine iznose plaćene na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju do konverzije 30. rujna 2015. pa isplatu tih zateznih kamata tužbom ne zahtijeva. Kako u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je postavljen (čl. 2. st. 1. ZPP -a), a tužitelj ne zahtijeva isplatu zatezne kamate, to nije bilo moguće tužitelju pružiti potrošačku zaštitu na koju bi imao pravo.

24. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP -a prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke te odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 11.521,03 EUR-a na ime preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, a posljedično tome iz zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos od 1. listopada 2015.

25. Stranke su uspjele u sporu djelomično – tužitelj u odnosu na osnovu zahtjeva, a tuženica u odnosu na isplatu. Imajući na umu kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem bi nalog tužitelju da tuženici nakadi razmjerni dio troškova postupka, osim vlastitih troškova postupka koje sam snosi, predstavljalo miješanje u njegovo pravo na pristup sudu (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009.) koje se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021. O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravno na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo, te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj naloga za plaćanje troškova stranci koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Zbog toga bi nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo miješnje u njegovo pravo na pristup sudu koje ne odražava poštenu ravnotežu između tog prava i legitimnom cilja izbjegavanja neopravdanog parničenja.

26. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a, pa je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačio točku II. izreke na način da svaka stranka snosi svoj trošak.

27. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za trošak žalbenog postupka (trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu), pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu,17. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun