REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1567/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., OIB: 69693144506, Ulica kneza Branimira 1, Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1780/2024-19 od 12. siječnja 2026., 14. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1780/2024-19 od 12. siječnja 2026. u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude presudio:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 809,61 eur, sa zateznim kamatama obračunatim od 23. studenog 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 409,73 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 12. siječnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“ 2. U obrazloženju je naveo kako nije sporno da je osigurano vozilo oštećeno naletom na srnu koji se dogodio 31. kolovoza 2021., u mjestu Voćin, na način da je srna na prometnicu istrčala iz državnog lovišta X/9, kojim gospodari tuženik (šumarija Slatina) te da je, uslijed udarca, uginula u neposrednoj blizini mjesta naleta. Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18., 32/19. i 32/20.; dalje: ZL) koji predstavlja specijalni propis, predmet kojeg je uređenja gospodarenja lovištem i divljači (čl. 1. st. 1. ZL-a), nisu uređene sve situacije u kojima može doći do nastanka štete naletom vozila na divljač, a divljač je, između ostalih i srna (obična) (čl. 9. točka a ZL-a). Stoga, po shvaćanju suda, na slučajeve nastanka štete kao posljedice naleta vozila na divljač valja primijeniti i druge mjerodavne propise. Naime, u skladu s odredbom čl. 80. st. 6. ZL-a, ovim su zakon predviđena pravila o odgovornosti za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako je šteta posljedica postupanja vozača prilikom upravljanja vozila protivno odredbama kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, kada za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač; odnosno ako je šteta posljedica provođenja lova, kada za štetu odgovara lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta. Međutim, u skladu s odredbom čl. 76. st. 2. ZL -a, u pogledu uzroka odgovornosti za štetu koju divljač može prouzročiti važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ovaj Zakon ne propisuje drugačije. U konkretnom slučaju nije sporno da šteta naletom vozila na divljač nije nastala kao posljedica provođenja lova. Po shvaćanju suda, divljač koja se kreće po cesti jest opasna stvar pa stoga, kada je šteta nastala kao posljedica naleta vozila na divljač, a ne radi se o šteti kao posljedici provođenja lova jer se lov nije provodio, lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u skladu s odredbom čl. 76. st. 2. ZL -a i čl. 1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Nije stoga od utjecaja okolnost na koju upire umješač, da je odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika isključena jer šteta nije nastala u lovištu, već na prometnici u naselju na kojoj, u skladu s odredbom čl. 11. st. 2. ZL-a, ustanovljavanje lovišta nije dozvoljeno. Naime, po shvaćanju suda, iz odredaba mjerodavnih propisa, kako Zakonom o lovstvu tako i Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi odgovornost lovoovlaštenika bila ograničena samo na štete nastale od divljači isključivo na području lovišta. U prilog navedenom upućuju i odredbe Zakona o lovstvu prema kojima gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (čl. 1. st. 2. ZL-a), kao i mjere koje je, radi sprječavanja nastanke štete od divljači, dužan provoditi lovoovlaštenik (čl. 77. st. 1. ZL-a). S obzirom da među strankama nije sporno da je divljač istrčala na cestu s područja državnog lovišta X/9, kojim gospodari tuženik, to nisu osnovani prigovori umješač kojima odgovornost tuženika osporava. Ovo stoga što tuženik, u konkretnom slučaju, za štetu nastalu naletom vozila na srnu, koja je na kolnik istrčala iz lovišta upravo odgovara kao lovoovlaštenik s područja lovišta kojeg je divljač istrčala na cestu, a kojim gospodari. S obzirom da je divljač na cestu istrčala upravo s područja na kojem je lovište ustanovljeno i kojim kao lovoovlaštenik gospodari tuženik te se ne radi o pravnoj situaciji u kojoj bi šteta nastala na području na kojem ustanovljavanje lovišta ne bi bilo dozvoljeno, u smislu odredbe čl. 11. st. 2. ZL -a niti je zbog ove okolnosti isključena odgovornost tuženika. Za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari se smatra da potječe od te stvari, osim ako se ne dokaže da ona nije bila uzrok štete (čl. 1063. ZOO-a). Za štetu od opasne stvari odgovora njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), a umjesto njega, i isto kao i on, osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna nadgledati stvar, a nije kod vlasnika na radu (čl. 1066. st. 1. ZOO-a). Stoga okolnost na koju upire umješač, da je divljač vlasništvo Republike Hrvatske, ne isključuje odgovornost tuženika koji, po ovlaštenju vlasnika, gospodari državnim lovištem iz kojeg je divljač istrčala na cestu.

3. Tuženik u žalbi navodi da je štetni događaj nastao na državnoj cesti D69, razvrstanoj kao državna cesta sukladno Odluci o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“ broj 86/24.), koja je u vrijeme nastanka štetnog događaja bila razvrstana kao državna cesta („Narodne novine“ broj 18/21 .). Sukladno propisima o cestama državnim cestama upravlja trgovačko društvo Hrvatske ceste d.o.o., dok tuženik nema nikakve zakonske ovlasti glede održavanja ceste, sigurnosti prometa niti poduzimanja mjera sprječavanja naleta divljači, pa ne može biti pasivno legitimiran za štetu nastalu na vozilu. Odgovornost za održavanje i sigurnost prometa na javnoj cesti, uključujući poduzimanje mjera radi sprječavanja prometnih nesreća, snosi isključivo pravna osoba koja upravlja cestom sukladno posebnim propisima o cestama, a ne lovoovlaštenik. Zaključak prvostupanjskog suda kojim se odgovornost za štetu prebacuje na tuženika u potpunosti je suprotan zakonskom uređenju i predstavlja grubo proširenje odgovornosti izvan zakonskih okvira. Izrada Plana programa zaštite divljači za nelovne površine (uključivo zone naselja i javne površine) dodatno upućuje da se radi o površinama izvan lovišta. Međutim, postojanje programa ne uspostavlja odgovornost tuženika za štetu nastalu na državnoj cesti D69 niti mu daje ovlasti postupanja u pogledu održavanja ceste i sigurnosti prometa. Zaključak prvostupanjskog suda da divljač u pokretu predstavlja opasnu stvar u smislu Zakona o obveznim odnosima pravno je neodrživ u okolnostima konkretnog slučaja. Čak i kada bi se apstraktno razmatrala primjena tog instituta, ona je isključena postojanjem posebnog zakonskog uređenja u Zakonu o lovstvu. Prihvaćanjem stajališta o opasnoj stvari, prvostupanjski sud u potpunosti derogira čl. 80. st. 6. ZL-a, jer bi u tom slučaju lovoovlaštenik odgovarao za štetu neovisno o tome je li ona nastala provođenjem lova, čime bi navedena zakonska odredba izgubila svaki pravni smisao. Takvo tumačenje ne može se prihvatiti, jer sud nije ovlašten mijenjati jasnu volju zakonodavca. Upravo odredbom čl. 80. st. 6. ZL -a, propisana je situacija kada je moguće primijeniti načelo objektivne odgovornosti, odnosno propisan je samo jedan slučaj kada lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti (provođenje lova) pa stoga nije moguće primijeniti odredbe o objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari iz Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da Zakon o lovstvu, propisuje drugačije odnosno izrijekom propisuje kada postoji objektivna odgovornost lovoovlaštenika. Citira praksu ovoga suda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91 ., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev radi isplate 809,61 eura jer tvrdi da su, isplatom naknade iz osiguranja, prešla na njega, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Smatra da je za štetu odgovoran tuženik, koji da gospodari lovištem s područja kojeg je na cestu izašla divlja životinja, udarcem u koju je oštećeno vozilo njegovog osiguranika.

7. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

8. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima obrazlaže svoje pravno shvaćanje da kao osoba koja gospodari lovištem s područja kojeg je na cestu izašla divlja životinja, ne odgovora za štetu koja je nastala na cesti, jer da za tu štetu odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom. Ovaj sud prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda citirana u točki 2. ovoga obrazloženja koja su u skladu s ustaljenom sudskom praksom, a da tuženik odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti posredno proizlazi i iz odredaba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 4/23., 133/23. i 156/25.) koje glase:

„(1) Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje.

(2) Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.“

9. Neosnovani su i tuženikovi žalbeni navodi kojima obrazlaže svoje pravno shvaćanje da, nakon stupanja na snagu Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18.), lovoovlaštenik odgovara samo za štetu nastalu naletom vozila na divljač zbog provođenja lova.

10. Naime, na to da tuženik, primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima, odgovara za štetu i ako se nije provodio lov, upućuje i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 166/2024-2 od 24. rujna 2024. kojega prihvaća i ovaj sud i u kojemu je navedeno:

„Budući da odredbama ZOL kao lex specialis nije regulirana situacija kada do štete dođe naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZOL valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23 - dalje: ZOO) kojima se određuje odgovornost za štetu.

(…)

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Na odgovornost lovoovlaštenika za štetu na vozilu nastalu naletom vozila na divljač ne primjenjuje se isključivo čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu već se na njegovu odgovornost primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima kao lex generalis u skladu s čl. 76. stavka 2. Zakona o lovstvu, u slučajevima u kojima je do naleta vozilom na divljač došlo uslijed istrčavanja divljači na kolnik ceste ako u to vrijeme nije provođen lov te divljači.“

11. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz novijih odluka ovoga suda (npr. Pž-1600/25, Pž-5013/25) u odnosu na one na koje se tuženik poziva u žalbi.

12. Dakle, prvostupanjski sud je, sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama, pravilno ocijenio da „za štetu nastalu u vezi s naletom vozila na divljač (srnu), koja iznenada istrči na cestu, a koja se smatra opasnom stvari, odgovara ovlaštenik prava lova na području s kojeg je životinja iskočila na prometnicu, jer gospodari lovištem i divljači u njemu, i to prema pravilima objektivne odgovornosti“, te je stoga pravilno prihvatio predmetni tužbeni zahtjev.

13. Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, odlučeno kao u izreci, s čim u vezi tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 14. kolovoza 2026.

Sudac

Radovan Raduka