REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1482/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika VODOOPSKRBA I ODVODNJA d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB: 83416546499, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Zagrebu, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2566/2024-7 od 6. veljače 2025., 14. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2566/2024-7 od 6. veljače 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem u točki I. njegove izreke odbačena je tužba u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da između njega i tuženika nikada nije zasnovan pravni odnos na temelju kojeg bi tužitelj mogao biti uveden u matičnu evidenciju kao korisnik usluga, kao i u dijelu kojim je zahtijevao naknadu imovinske i neimovinske štete te izmakle dobiti i naknadu troškova postupka.

2. U točki II. izreke ovog rješenja prvostupanjski sud oglasio se apsolutno nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je tuženik narušavao tržišno natjecanje i povrijedio njegovo pravo na tržišno natjecanje te mu time nezakonitim i nepravilnim radom prouzročio štetu.

3. Prvostupanjski sud odluku je u odnosu na zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa utemeljio na odredbama čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj: 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90. i 35/91. te „Narodne novine“ broj : 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP). Ocijenio je da tužitelj nema pravni interes za traženo utvrđenje jer je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15 od 12. travnja 2022. već utvrđeno da tuženik nije imao valjanu osnovu za upis tužitelja kao korisnika svojih usluga.

4. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja prvostupanjski sud pozvao se na odredbu čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja („Narodne novine“ broj 69/17.), prema kojoj se povreda prava tržišnog natjecanja utvrđena pravomoćnom odlukom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja ili odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske donesenom u upravnom sporu protiv rješenja Agencije smatra nepobitno dokazanom za potrebe postupka naknade štete. Pozvao se i na čl. 3. st. 1. t. 11. tog Zakona te na čl. 69.a st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine“ broj: 79/09., 80/13., 41/21. i 155/23.).

5. Polazeći od navedenih odredbi, prvostupanjski sud zaključio je da je za utvrđivanje povrede prava tržišnog natjecanja nadležna Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, zbog čega se, primjenom čl. 16. st. 2. ZPP -a, oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu u tom dijelu. Nadalje, ocijenio je da sud o zahtjevu za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja može odlučivati tek nakon što Agencija utvrdi takvu povredu te je, utvrdivši da tužitelj prije podnošenja tužbe nije proveo postupak pred Agencijom, primjenom čl. 282. st. 1. ZPP-a odbacio tužbu i u odnosu na zahtjev za naknadu štete.

6. Protiv ovog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz određivanje drugog suca.

7. U žalbi u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije iznio niti ocijenio činjenice i dokaze na kojima je on utemeljio svoje zahtjeve te da je pogrešno odbacio tužbu. Osporio je zaključak prvostupanjskog suda da nema pravni interes za utvrđenje da između stranaka nije zasnovan pravni odnos. Smatra da pravomoćna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15 od 12. travnja 2022., na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne predstavlja presudu kojom je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa između stranaka, zbog čega tvrdi da i dalje ima pravni interes za takvo utvrđenje.

8. Nadalje osporava odluku o apsolutnoj nenadležnosti suda u odnosu na zahtjev povezan s povredom prava tržišnog natjecanja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 16. st. 2. ZPP-a te se pozvao na čl. 17. ZPP-a, navodeći da se prvostupanjski sud u stadiju postupka u kojem je donio pobijano rješenje više nije mogao oglasiti nenadležnim.

9. Tužitelj osporava i tumačenje čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja. Navodi da iz te odredbe ne proizlazi da jedino Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja može utvrditi povredu prava tržišnog natjecanja, već da se njome uređuje učinak pravomoćne odluke Agencije odnosno odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku naknade štete. Smatra da prethodno utvrđenje povrede prava tržišnog natjecanja u postupku pred Agencijom nije pretpostavka za pokretanje postupka pred sudom te da sud može sam utvrđivati postojanje takve povrede.

10. S tim u vezi pozvao se i na čl. 69.a Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, ističući da je prema st. 1. te odredbe za odlučivanje o naknadi štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja nadležan trgovački sud, dok je prema st. 5. istog članka sud dužan bez odgađanja obavijestiti Agenciju o podnesenoj tužbi radi utvrđivanja prava na naknadu štete. Smatra da prvostupanjski sud nije mogao odbaciti tužbu zbog toga što se tužitelj prethodno nije obratio Agenciji, već da je sam sud bio dužan obavijestiti Agenciju o podnesenoj tužbi.

11. Tužitelj je osporio i primjenu čl. 282. st. 1. ZPP-a, smatrajući da za podnošenje predmetne tužbe nije bilo propisano prethodno provođenje postupka pred Agencijom. Posebno navodi da njegov zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete nije u cijelosti vezan uz zahtjev za utvrđenje povrede prava tržišnog natjecanja, već ga temelji i na tvrdnjama o nezakonitom upisu u matičnu evidenciju korisnika usluga i naplati bez pravne osnove. Zbog toga smatra da prvostupanjski sud nije imao osnovu odbaciti tužbu ni u dijelu zahtjeva za naknadu štete.

12. U dopuni žalbe tužitelj iznosi dodatne činjenične tvrdnje i predlaže nove dokaze koji se, između ostalog, odnose na kaznene i druge postupke koje je pokretao, postupanje Hrvatske pošte d.d., državnih tijela i drugih osoba te na okolnosti za koje smatra da potvrđuju dugotrajno nezakonito postupanje prema njemu i povrede njegovih prava. Navodi da te činjenice i dokazi potvrđuju osnovanost zahtjeva za naknadu imovinske i neimovinske štete te predlaže da ih drugostupanjski sud uzme u obzir pri odlučivanju o žalbi.

13. Tužitelj je u žalbi i njezinoj dopuni predložio da drugostupanjski sud uvaži žalbu, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz određivanje drugog suca, odnosno da sam odluči o tužbenim zahtjevima.

14. Tužiteljeva žalba je osnovana.

15. Nakon što je pobijano rješenje ispitano u granicama žalbenih razloga (čl. 365. st. 1. ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. ZPP), ovaj sud je utvrdio da ono nije pravilno i zakonito.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje da između stranaka nije zasnovan pravni odnos pošao od odredbe čl. 187. st. 1. ZPP -a, prema kojoj tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, te odredbe st. 2. tog članka, prema kojoj se takva tužba može podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes za traženo utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada za to ima drugi pravni interes.

17. Uvidom u aplikaciju e-Spis prvostupanjski sud utvrdio je da je između ovih stranaka vođen postupak u kojem je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15 od 12. travnja 2022., ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića poslovni broj Ovrv-1850/15 od 7. kolovoza 2015. i tužbeni zahtjev Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja te presude prvostupanjski sud utvrdio je da je prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije jer Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. nije pribavila osnovu predviđenu Općim uvjetima na temelju koje bi ŽU bio obveznik plaćanja usluge u spornom razdoblju niti valjanu osnovu za njegov upis kao korisnika. Ta je presuda postala pravomoćna 25. siječnja 2023.

18. Na temelju toga prvostupanjski sud zaključio je da tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje da između njega i tuženika nije zasnovan pravni odnos, jer je navedenom pravomoćnom presudom već odlučeno da tuženik nije imao valjanu osnovu za upis tužitelja kao korisnika usluga.

19. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povredu prava tržišnog natjecanja i naknadu štete prvostupanjski sud pozvao se na čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja, kojim je propisano da se povreda prava tržišnog natjecanja utvrđena pravomoćnom odlukom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja ili odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske donesenom u upravnom sporu protiv rješenja Agencije smatra nepobitno dokazanom za potrebe postupka naknade štete pokrenutog pred sudom. Pozvao se i na čl. 3. st. 1. t. 11. tog Zakona, kojim je određeno značenje pojma Agencije.

20. Prvostupanjski sud se pozvao i na čl. 69.a st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, prema kojem o naknadama štete zbog povreda tog Zakona ili čl. 101. ili 102. Ugovora o funkcioniranju Europske unije odlučuju nadležni trgovački sudovi u smislu propisa kojima se uređuju postupci naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja.

21. Polazeći od navedenih odredbi, prvostupanjski sud je zaključio da je jedino Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ima ovlast utvrditi postojanje povrede prava tržišnog natjecanja. Zbog toga je, primjenom čl. 16. st. 2. ZPP -a, prema kojem će se sud, ako utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugo domaće tijelo, oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu, odlučio kao u točki II. izreke pobijanog rješenja.

22. Nadalje, prvostupanjski sud jer zaključio da iz čl. 69.a st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja proizlazi da sud o zahtjevu za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja može odlučivati tek nakon što Agencija utvrdi takvu povredu. Budući da tužitelj prije podnošenja tužbe nije proveo postupak pred Agencijom, prvostupanjski sud ocijenio je da nije ispunjena pretpostavka za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete te je, primjenom čl. 282. st. 1. ZPP -a, tužbu odbacio i u tom dijelu.

23. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da iz čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja proizlazi da je za utvrđivanje povrede prava tržišnog natjecanja isključivo nadležna Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja te da sud o zahtjevu za naknadu štete može odlučivati tek nakon što Agencija utvrdi postojanje takve povrede.

24. Prema čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja, povreda prava tržišnog natjecanja koja je utvrđena pravomoćnom odlukom Agencije ili odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske donesenom u upravnom sporu protiv rješenja Agencije smatra se nepobitno dokazanom za potrebe postupka naknade štete pokrenutog pred sudom u smislu tog Zakona.

25. Navedena odredba, prema ocjeni ovog suda, ne propisuje prethodno utvrđenje povrede prava tržišnog natjecanja od strane Agencije kao procesnu pretpostavku za pokretanje i vođenje postupka za naknadu štete pred sudom. Njome se uređuje učinak pravomoćne odluke Agencije, odnosno odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ako takva odluka postoji, na dokazivanje povrede prava tržišnog natjecanja u postupku za naknadu štete.

26. Stoga iz činjenice da povreda prava tržišnog natjecanja nije prethodno utvrđena pravomoćnom odlukom Agencije ne proizlazi da sud nije nadležan odlučivati o zahtjevu za naknadu štete zbog takve povrede niti da tužitelj prije podnošenja tužbe mora provesti postupak pred Agencijom. Nepostojanje takve odluke znači samo da tužitelj u postupku pred sudom ne može koristiti učinak nepobitne dokazanosti povrede propisan čl. 11. st. 1. navedenog Zakona.

27. Takav zaključak proizlazi i iz čl. 69.a st. 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, prema kojem o naknadama štete zbog povreda tog Zakona ili čl. 101. ili 102. Ugovora o funkcioniranju Europske unije odlučuju nadležni trgovački sudovi u smislu propisa kojima se uređuju postupci naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja. Na tu se odredbu pozvao i prvostupanjski sud.

28. Prema tome, prvostupanjski sud nije imao zakonsku osnovu zaključiti da odlučivanje o predmetnom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost samo zato što Agencija prethodno nije utvrdila povredu prava tržišnog natjecanja. Zbog toga nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 16. st. 2. ZPP-a, prema kojem će se sud oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu ako utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugo domaće tijelo.

29. Iz istih razloga nije bilo osnove ni za odbacivanje tužbe primjenom čl. 282. st. 1. ZPP-a zbog toga što tužitelj prije podnošenja tužbe nije proveo postupak pred Agencijom. Ta odredba omogućuje odbacivanje tužbe zbog prethodno neprovedenog postupka mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava samo kada je takav postupak predviđen zakonom i kada je zakonom propisano da će se zbog njegova neprovođenja tužba odbaciti ili da se bez njegova provođenja ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

30. Osim toga, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevima za naknadu štete nije razlučio različite činjenične i pravne osnove na kojima je tužitelj te zahtjeve utemeljio. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj zahtjeve za naknadu imovinske i neimovinske štete te izmakle dobiti nije temeljio isključivo na tvrdnji o povredi prava tržišnog natjecanja, već i na tvrdnjama o nepostojanju pravne osnove za njegov upis u matičnu evidenciju korisnika usluga i postupanju tuženika koje je, prema njegovim navodima, iz toga proizašlo. Stoga se zahtjevi za naknadu štete nisu mogli odbaciti samo na temelju zaključka da tužitelj prije podnošenja tužbe nije proveo postupak pred Agencijom za zaštitu tržišnog natjecanja, već je bilo potrebno ispitati činjeničnu i pravnu osnovu svakog od tih zahtjeva.

31. Nije pravilan ni zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje da između njega i tuženika nije zasnovan pravni odnos samo zato što je u ranijem postupku pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15 od 12. travnja 2022. odbijen zahtjev tuženika za plaćanje njegovih usluga.

32. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, u tom je postupku prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženik nije pribavio osnovu predviđenu Općim uvjetima na temelju koje bi tužitelj bio obveznik plaćanja njegovih usluga u spornom razdoblju niti valjanu osnovu za upis tužitelja kao korisnika.

33. Međutim, iz navedenog ne proizlazi da je tom pravomoćnom presudom odlučeno o zahtjevu za utvrđenje da između stranaka nikada nije zasnovan pravni odnos. Odluka o neosnovanosti zahtjeva za plaćanje zbog nedostatka osnove za obvezu tužitelja u određenom razdoblju nije sama po sebi odluka o zahtjevu za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa između stranaka.

34. Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a, tužba za utvrđenje može se podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

35. Stoga postojanje navedene pravomoćne presude samo po sebi nije dostatno za zaključak da tužitelj nema pravni interes za traženo utvrđenje. Za takvu odluku bilo je potrebno ocijeniti sadržaj i pravne učinke ranije presude u odnosu na konkretno postavljeni zahtjev u ovom postupku te utvrditi postoji li pravna korist koju tužitelj može ostvariti traženim utvrđenjem, a koju mu ranija pravomoćna presuda već ne pruža.

36. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije pravilno ispitao postojanje procesnih pretpostavki za odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima. Prethodno utvrđenje povrede prava tržišnog natjecanja od strane Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja nije pretpostavka za vođenje postupka za naknadu štete pred nadležnim trgovačkim sudom, a postojanje ranije pravomoćne presude kojom je odbijen zahtjev tuženika za plaćanje njegovih usluga samo po sebi nije dostatno za zaključak o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za zahtijevano utvrđenje.

37. Zbog toga se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe na temelju čl. 16. st. 2., čl. 187. st. 2. i čl. 282. st. 1. ZPP-a. Pobijano rješenje stoga nije pravilno i zakonito.

38. Slijedom navedenoga, riješeno je kao u izreci (čl. 380. t. 3. ZPP-a).

39. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud ispitat će postojanje pravnog interesa tužitelja za zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa vodeći računa o sadržaju i pravnim učincima pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15 od 12. travnja 2022. te o pravnoj koristi koju tužitelj zahtijevanim utvrđenjem želi ostvariti.

40. U odnosu na zahtjeve povezane s povredom prava tržišnog natjecanja prvostupanjski sud poći će od toga da prethodno utvrđenje takve povrede pravomoćnom odlukom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja nije procesna pretpostavka za vođenje postupka pred sudom, već takva odluka, ako postoji, ima učinak propisan čl. 11. st. 1. Zakona o postupcima naknade štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja. Pri tome će razlučiti činjenične i pravne osnove pojedinih zahtjeva za naknadu štete i o njima odlučiti nakon što utvrdi sve činjenice odlučne za njihovu dopuštenost i osnovanost.

Zagreb, 14. kolovoza 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac