REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1447/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, i 1. tuženika HP - Hrvatska pošta d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 13, OIB: 87311810356, i 2. tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate iznosa od 7.963,37 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-807/2022 od 23. siječnja 2025., u sjednici održanoj 13. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-807/2022 od 23. siječnja 2025. u točkama I. i IV. njene izreke i sudi:

1. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da u roku od 15 dana solidarno isplate tužitelju iznos od 7.963,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.454,36 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženici solidarno isplate iznos od 60.000,00 kn (7.963,37 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama, ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete prema odredbama čl. 54. do 57. Zakona o poštanskim uslugama („Narodne novine“, broj 144/12, 153/13 i 78/15; dalje: ZPU), kao posebnog propisa koji uređuje odgovornost davatelja poštanskih usluga, niti prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje: ZOO). Odbijeni su kao neosnovani i zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka. Rješenjem sadržanim u istoj odluci, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prvotuženikov prigovor o stvarnoj nenadležnosti trgovačkog suda.

2. Tužitelj je protiv ove presude u točkama I. i IV. njene izreke, podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i predložio drugostupanjskom sudu preinačiti je i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno, ukinuti je te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U žalbi tužitelj je u bitnome naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer pobijana presuda sadrži proturječne razloge. Ističe da je prvostupanjski sud prvo zaključio kako nisu dokazane pretpostavke odgovornosti za štetu, a zatim je, unatoč tome, razmatrao tužiteljev doprinos nastanku štete primjenom čl. 1092. ZOO-a.

4. Nadalje, tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je spor riješio primjenom odredaba ZPU-a kao posebnog propisa, smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuju opća pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu iz ZOO-a. U prilog tome se pozvao na sudsku praksu ovog drugostupanjskog suda, Županijskog suda u Varaždinu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

5. Tužitelj je osporio i zaključak prvostupanjskog suda da nisu dokazane pretpostavke odgovornosti za štetu, smatrajući da iz izvedenih dokaza proizlazi da se upravo predmetna poslovna kartica nalazila u spornoj pošiljci te da postoji uzročna veza između nepravilne dostave i nastale štete. Osporio je i zaključak o njegovom doprinosu nastanku štete te smatra da je postupao s pažnjom dobrog stručnjaka. Također, tužitelj pobija i odluku o troškovima postupka.

6. Tužiteljeva žalba je osnovana.

7. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana u pobijanim dijelovima točke I. i IV. njene izreke, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona nije pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.963,37 EUR (60.000,00 kn), za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog prvotuženikove nepravilne dostave preporučene poštanske pošiljke broj RF255575486HR. Prema tužiteljevim navodima, u toj se pošiljci nalazila poslovna bankovna kartica izdana ČDU kao ovlaštenici po računu društva Bendon Valley d.o.o. Tužitelj tvrdi da je prvotuženikov zaposlenik, umjesto uručenja pošiljke primatelju uz potpis, pošiljku ubacio u kućni sandučić društva Bendon Valley d.o.o., nakon čega je nepoznata osoba došla u posjed kartice i njezinom uporabom od 23. do 26. travnja 2019., neovlašteno podigla ukupno 60.000,00 kn s računa tog društva.

9. Tužitelj je navedeni iznos naknadio društvu Bendon Valley d.o.o. prema svojim Općim uvjetima poslovanja po transakcijskim računima poslovnih subjekata, smatrajući da je riječ o neautoriziranim transakcijama koje su posljedica zlouporabe platnog instrumenta. U ovoj parnici zato ne zahtijeva naknadu vrijednosti pošiljke, povrat cijene poštanske usluge niti naknadu zbog samog gubitka ili neuručenja preporučene pošiljke, nego naknadu iznosa za koji je umanjena njegova imovina nakon što je svojem klijentu nadoknadio novac neovlašteno podignut uporabom kartice. Za tu štetu smatra odgovornim prvotuženika kao davatelja poštanske usluge, a drugotuženika kao prvotuženikovog osiguratelja od profesionalne odgovornosti.

10. Prvostupanjski sud utvrdio je da je prvotuženik pošiljku broj RF255575486HR trebao uručiti izravno primatelju uz potpis, a ako uručenje nije bilo moguće, ostaviti obavijest o prispijeću pošiljke te je, ako ne bude preuzeta, vratiti tužitelju kao pošiljatelju. Utvrdio je i da zahtjev za ubacivanje preporučenih pošiljaka u kućni sandučić nije potpisala NDU ni osoba ovlaštena zastupati društvo Bendon Valley d.o.o. Zato je zaključio da ubacivanje predmetne pošiljke u kućni sandučić nije predstavljalo pravilno i zakonito uručenje preporučene pošiljke te da prvotuženik ugovorenu poštansku uslugu nije obavio na propisani način.

11. Prvostupanjski sud je ipak tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan iz dviju skupina razloga. Kao primarni razlog naveo je da su prvotuženikova odgovornost, vrste štete za koje odgovara i pretpostavke ostvarivanja naknade, posebno uređene odredbama ZPU-a, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje kao poseban propis. Kao dodatni razlog naveo je da tužitelj ne bi uspio ni kada bi se njegova tražbina ocjenjivala prema općim pravilima ZOO-a, jer nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu.

12. U odnosu na primjenu ZPU-a, prvostupanjski sud pošao je od ugovornog odnosa između tužitelja i prvotuženika. Utvrdio je da je čl. 14. st. 5. njihovog Ugovora o pružanju poštanskih usluga ugovoreno da se na prvotuženikovu odgovornost za štetu povezanu s uslugama iz tog ugovora primjenjuju odredbe važećeg ZPU-a. Nadalje je utvrdio da je predmetna pošiljka bila preporučena pošiljka u okviru univerzalne poštanske usluge te da se na njezino uručenje primjenjuju ZPU, Pravilnik o obavljanju univerzalne usluge i prvotuženikovi Opći uvjeti.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj 6. svibnja 2019. pravodobno podnio prigovor zbog nepropisne dostave te da je prvotuženik 9. svibnja 2019. priznao njegovu osnovanost navodeći da je pošiljka nenamjernom pogreškom nepropisno dostavljena u kućni sandučić (kovčežić). Međutim, zaključio je da tužitelj nakon primitka odgovora na prigovor nije u roku od 30 dana podnio zahtjev za naknadu štete, kako je to propisano čl. 57. st. 1. ZPU-a. Podnošenje takvog zahtjeva u zakonskom roku ocijenio je materijalnopravnom pretpostavkom odgovornosti davatelja poštanske usluge. Pozivajući se na čl. 56. st. 3. t. 2. ZPU-a, prema kojem davatelj poštanskih usluga ne odgovara ako ovlaštena osoba ne podnese prigovor ili zahtjev za naknadu štete u propisanom roku, zaključio je da je već zbog neispunjenja te pretpostavke tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Prvostupanjski sud je potom razmotrio vrstu štete koju tužitelj potražuje. Naveo je da je prema čl. 57. st. 3. ZPU-a davatelj poštanske usluge, ako usluga nije obavljena, dužan vratiti naplaćenu cijenu usluge, dok je za gubitak, potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja preporučene pošiljke prema čl. 57. st. 2. podst . 1. t. a) ZPU-a, dužan isplatiti naknadu u visini peterostrukog iznosa naplaćene cijene poštanske usluge. Nasuprot tome, prema čl. 56. st. 4. ZPU-a, davatelj poštanskih usluga ne odgovara za izmaklu korist ni za stvarnu štetu koja može nastati zbog gubitka ili oštećenja pošiljke, umanjenja njezina sadržaja, prekoračenja roka za prijenos i uručenje ili zbog toga što usluga nije obavljena ili nije obavljena u cijelosti.

15. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, tužitelj ne potražuje ni povrat cijene neobavljene usluge niti zakonom ograničenu naknadu za gubitak preporučene pošiljke, nego naknadu stvarne štete u visini iznosa koji je isplatio svojem klijentu. Tu je štetu prvostupanjski sud okvalificirao kao umanjenje tužiteljeve imovine u smislu općeg pojma obične štete iz čl. 1046. ZOO-a, ali je zaključio da je prvotuženikova odgovornost upravo za tu vrstu štete izrijekom isključena čl. 56. st. 4. ZPU-a.

16. Obrazlažući odnos ZPU-a i ZOO-a, prvostupanjski sud ocijenio je da su odredbe čl. 57. st. 2. podst. 1. t. a), čl. 57. st. 3. i čl. 56. st. 4. ZPU-a, posebne odredbe koje imaju prednost pred općim pravilima o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. do 1110. ZOO-a. Smatrao je da se ta dva pravna režima međusobno isključuju jer ZPU posebno određuje slučajeve odgovornosti davatelja poštanske usluge, visinu naknade te vrste štete za koje je njegova odgovornost isključena, dok bi primjena općih pravila ZOO-a omogućila naknadu upravo one stvarne štete koju je ZPU isključio. Pozvao se i na pravno načelo prema kojem posebni zakon derogira opći zakon.

17. Razloge za takvo zakonsko ograničenje odgovornosti prvostupanjski sud je pronašao u posebnoj naravi univerzalne poštanske usluge. Naveo je da je prvotuženik davatelj univerzalne usluge od interesa za Republiku Hrvatsku, da svakodnevno prenosi iznimno velik broj pošiljaka te da zbog tajnosti poštanskih pošiljaka u pravilu nije upoznat s njihovim sadržajem. Zato je zaključio da nije razumno očekivati da prvotuženik odgovara za sve moguće štetne posljedice koje bi mogle nastati zbog pogreške pri prijenosu ili uručenju pošiljke, neovisno o njezinu sadržaju i vrijednosti. Prema tom stajalištu, korisnik usluge snosi rizik povezan sa sadržajem pošiljke i dužan je taj rizik procijeniti te se od njega odgovarajuće zaštititi, dok davatelj univerzalne usluge odgovara prema vrsti odabrane poštanske usluge, a ne prema sadržaju pošiljke.

18. Prvostupanjski sud smatra je da primjena ZOO-a nije isključena za svaku štetu koju prouzroči prvotuženik, nego samo za štetu koja proizlazi iz obavljanja poštanske djelatnosti i koja je posebno uređena ZPU-om. Kao primjer štete na koju bi se primjenjivala opća pravila, naveo je štetu nastalu u prometnoj nesreći u kojoj bi sudjelovalo prvotuženikovo vozilo. Međutim, budući da je u ovom predmetu šteta, prema tužbenim navodima, nastala upravo zbog načina uručenja poštanske pošiljke, zaključio je da se na nju primjenjuje poseban režim ZPU-a.

19. Sud je nadalje obrazložio da banka, kao profesionalni korisnik poštanskih usluga, upoznata s ograničenjima prvotuženikove zakonske odgovornosti, nije mogla očekivati da će od prvotuženika ostvariti naknadu cjelokupne štete koja bi mogla nastati zlouporabom sadržaja pošiljke. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, tužitelj je trebao sam osigurati rizik povezan s dostavom bankovnih kartica i PIN-ova te organizirati svoje poslovanje tako da spriječi ili smanji mogućnost njihove zlouporabe. Sud je takvu raspodjelu rizika smatrao opravdanom s obzirom na narav i društvenu važnost univerzalne poštanske usluge.

20. Neovisno o navedenom pravnom stajalištu, prvostupanjski sud razmotrio je bi li tužitelj mogao uspjeti prema općim pravilima ZOO-a. Kao prvo, zaključio je da tužitelj nije dokazao da se u pošiljci broj RF255575486HR nalazila upravo poslovna kartica broj 556075******7631, povezana s računom društva Bendon Valley d.o.o. s kojeg je neovlašteno podignut utuženi iznos. Naveo je da je tužitelj prema Ugovoru bio dužan voditi prijamnu knjigu ili elektronički predajni list za pošiljke te, kao dobar stručnjak, evidenciju iz koje bi bilo moguće povezati određenu pošiljku s određenom karticom. Međutim, takvu evidenciju nije dostavio ni do zaključenja prethodnog postupka niti naknadno, a naveo je da knjigom pošte više ne raspolaže.

21. Prvostupanjski sud ocijenio je da poštarov iskaz prema kojem se u pošiljci nalazila kartica nije dovoljan dokaz o tome koja se točno kartica nalazila u pošiljci. Prvotuženik i njegov zaposlenik, zbog tajnosti poštanskih pošiljaka, nisu mogli biti upoznati s njezinim točnim sadržajem. Sud je uzeo u obzir i mogućnost da su NDU ili društvo Bendon Valley d.o.o. kod tužitelja imali više računa i više bankovnih kartica. Zato je zaključio da nije dokazano da je predmet nepravilno dostavljene pošiljke bila upravo kartica čijom su uporabom obavljene sporne transakcije.

22. Nadalje, prvostupanjski sud smatrao je da sama nepravilna dostava kartice nije dovoljna štetna radnja koja bi se mogla dovesti u uzročnu vezu s podizanjem gotovine. Prema njegovu stajalištu, za nastanak utužene štete bilo je potrebno da ista neovlaštena osoba dođe u posjed i kartice i pripadajućeg PIN -a. Budući da je tužitelj tvrdio da je karticu slao preporučenom pošiljkom, a PIN nekoliko dana poslije običnom pošiljkom, sud je zaključio da je radi dokazivanja štetne radnje i uzročne veze trebalo utvrditi kako su i kome dostavljeni i kartica i PIN.

23. Prvostupanjski sud razmotrio je i tužiteljev doprinos nastanku štete prema čl. 1092. ZOO-a. Zaključio je da tužitelj kao banka i profesionalac u kartičnom poslovanju nije organizirao dostavu kartica i PIN-ova uz pažnju dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO-a. Smatrao je da slanje kartice preporučenom, a PIN-a običnom pošiljkom, bez provjere je li kartica doista uručena ovlaštenoj osobi prije slanja PIN -a, nije predstavljalo odgovarajući sigurnosni mehanizam. Prema njegovu stajalištu, rizik bi bio bitno smanjen da su i kartica i PIN dostavljani preporučenim pošiljkama te da je između njihovih dostava provedena telefonska ili druga odgovarajuća provjera primitka kartice.

24. Na toj je osnovi prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj vlastitom organizacijom poslovanja doprinio nastanku štete u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO -a. Budući da je samo tužitelj znao što se nalazi u pošiljkama, dok prvotuženik zbog zakonske obveze čuvanja tajnosti nije smio znati njihov sadržaj, sud je smatrao da je tužitelj bio dužan primijeniti viši stupanj zaštite pri dostavi instrumenata koji zajedno omogućuju raspolaganje novcem na računu. Ocijenio je da je tužitelj zbog neodgovarajuće organizacije dostave u gotovo cijelosti odgovoran za nastanak takve štete.

25. Prvostupanjski sud zaključio je i da tužitelj nije dokazao kako je neovlaštena osoba došla u posjed kartice i PIN-a. Uzeo je u obzir da su obje pošiljke, prema tužiteljevim navodima, dostavljene u isti zaključani kućni kovčežić društva Bendon Valley d.o.o. te da nije dokazano da je netko izvan tog društva imao ključ kovčežića ili mogućnost iz njega izvaditi pošiljke. Ocijenio je da fotografija kovčežića bez vratašaca za ubacivanje pošiljaka ne dokazuje da je kroz postojeći otvor bilo moguće izvaditi pošiljke niti kada je fotografija nastala. Naglasio je i da je obveza postavljanja i održavanja kućnog kovčežića prema čl. 39. ZPU-a, bila na vlasniku zgrade, a ne na prvotuženiku.

26. Prvostupanjski sud smatra i da je tužitelj bez dovoljne provjere okolnosti sam nadoknadio svojem klijentu iznos od 60.000,00 kn. Prema njegovu stajalištu, prije te isplate tužitelj nije u dovoljnoj mjeri utvrdio jesu li kartica i PIN doista dospjeli u ruke neovlaštene osobe niti na koji se način to dogodilo. Zato je zaključio da je tužitelj sam sebi prouzročio štetu isplatom navedenog iznosa i da je toj šteti u cijelosti doprinio u smislu čl. 1092. ZOO-a.

27. Konačno, prvostupanjski sud je naveo da je podnesena kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja ne dokazuje način nastanka štete jer nije raspolagao podacima o ishodu kaznenog postupka niti pravomoćnom osuđujućom presudom koja bi ga vezivala prema čl. 12. st. 3. ZPP-a. Zaključio je da tužitelj, čak i kada bi se primjenjivala opća pravila ZOO-a, nije dokazao štetnu radnju ni uzročnu vezu te da nisu ispunjene pretpostavke prvotuženikove odgovornosti iz čl. 1045. st. 1. ZOO -a. Budući da nije utvrdio prvotuženikovu odgovornost, zaključio je da ne postoji ni drugotuženikova obveza kao njegova osiguratelja.

28. Ovaj sud utvrđuje da tužitelj osnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se na predmetni spor isključivo primjenjuju odredbe ZPU-a kao posebnog propisa te da je zbog toga isključena primjena općih odredaba ZOO-a o odgovornosti za štetu.

29. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je prvotuženik preporučenu poštansku pošiljku broj RF255575486HR uručio protivno pravilima o dostavi preporučenih pošiljaka. To proizlazi i iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koji je zaključio da prvotuženik nije bio ovlašten predmetnu pošiljku ubaciti u kućni sandučić društva Bendon Valley d.o.o., nego je pošiljku trebao uručiti primatelju uz potpis, odnosno u slučaju neuspjele dostave vratiti ju tužitelju kao pošiljatelju.

30. Predmet spora, međutim, nije prvotuženikova odgovornost za gubitak ili oštećenje poštanske pošiljke niti tužiteljevo pravo na povrat cijene poštanske usluge ili na naknadu propisanu odredbama čl. 57. ZPU-a. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijeva naknadu za štetu koju je pretrpio nakon što je svom klijentu nadoknadio iznos neovlašteno podignut uporabom poslovne bankovne kartice za koju tvrdi da se nalazila u nepravilno dostavljenoj poštanskoj pošiljci.

31. Za pravilnu primjenu materijalnog prava bilo je prvo potrebno utvrditi uređuje li ZPU upravo onu vrstu odgovornosti na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev ili je riječ o odgovornosti koja se prosuđuje prema općim odredbama ZOO-a.

32. Odredbama čl. 56. i čl. 57. ZPU-a zakonodavac je uredio poseban režim odgovornosti davatelja poštanskih usluga za štetu koja predstavlja posljedicu gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke, prekoračenja roka za prijenos i uručenje pošiljke te neobavljanja ili djelomičnog obavljanja poštanske usluge. Tim je odredbama ujedno propisana visina naknade za pojedine slučajeve te određena ograničenja odgovornosti davatelja poštanske usluge. Međutim, sama okolnost da je određena šteta nastala u vezi s obavljanjem poštanske usluge ne znači da se svaka takva šteta, neovisno o njezinoj pravnoj naravi i uzroku nastanka, prosuđuje isključivo prema odredbama ZPU-a.

33. U konkretnom slučaju tužitelj ne zahtijeva naknadu štete zbog gubitka ili oštećenja poštanske pošiljke, naknadu propisanu čl. 57. ZPU-a niti povrat cijene poštanske usluge. Predmet njegova zahtjeva jest, kako je prethodno navedeno, naknada imovinske štete za koju tvrdi da mu je nastala nakon što je svojem klijentu nadoknadio iznos neovlašteno podignut uporabom poslovne bankovne kartice. Tužitelj, dakle, svoj zahtjev ne temelji na činjenici da preporučena pošiljka nije pravilno uručena, nego na tvrdnji da je upravo prvotuženikovo protupravno postupanje pri uručenju pošiljke omogućilo trećoj osobi dolazak u posjed bankovne kartice i nastanak daljnje štete. Ta dva pravna pitanja nisu istovjetna, a prvostupanjski ih sud nije dovoljno razgraničio.

34. Okolnost da je određena šteta nastala nakon nepravilnog obavljanja poštanske usluge sama po sebi ne znači da je riječ o šteti za koju ZPU uspostavlja poseban režim odgovornosti. Odlučno je predstavlja li šteta čiju naknadu tužitelj zahtijeva onu štetu koju ZPU izričito uređuje ili je riječ o drugoj imovinskoj šteti za koju taj zakon ne sadrži posebna pravila. Tek nakon odgovora na to pitanje moguće je ocijeniti primjenjuje li se isključivo ZPU ili je moguće primijeniti opće odredbe ZOO - a o odgovornosti za štetu.

35. Iz navedenoga proizlazi da prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da tužbeni zahtjev nije osnovan samo zato što je ocijenio da se predmetna šteta nalazi izvan okvira odgovornosti propisane čl. 56. i čl. 57. ZPU-a. Naime, takav zaključak sam po sebi još ne odgovara na pitanje postoji li prvotuženikova odgovornost prema općim pravilima obveznog prava za štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

36. Pogrešno je stoga pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da poseban režim odgovornosti propisan ZPU-om automatski isključuje mogućnost primjene općih odredaba ZOO-a na svaku štetu koja se nalazi u uzročnoj vezi s nepravilnim obavljanjem poštanske usluge. Takvo isključenje moralo bi jasno proizlaziti iz zakona, a odredbe čl. 56. i čl. 57. ZPU-a takav doseg nemaju.

37. Odredbe ZPU-a kojima je ograničena odgovornost davatelja poštanske usluge ne mogu se tumačiti tako da davatelja poštanske usluge oslobađaju odgovornosti za vlastito protupravno postupanje kojim je povrijeđena sama svrha zakonom propisanog načina uručenja preporučene pošiljke. Kada je šteta posljedica upravo ostvarenja rizika koji je zakonodavac propisivanjem obveze osobnog uručenja nastojao spriječiti, ne postoji pravna osnova da se odgovornost za takvo postupanje unaprijed isključi pozivanjem na ograničenja odgovornosti propisana ZPU-om. U takvom slučaju, po ocjeni ovog suda, odgovornost za štetu prosuđuje se prema općim odredbama ZOO-a, koje prvostupanjski sud nije pravilno primijenio, zbog čega su tužiteljevi žalbeni razlozi u tom dijelu osnovani. Iz istog razloga nije pravilno ni pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da propuštanje roka iz čl. 57. st. 1. ZPU -a dovodi do gubitka prava na naknadu štete u ovoj pravnoj stvari. Budući da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu štete prema odredbama čl. 57. ZPU-a, nego zahtjev temelji na općim odredbama ZOO-a, rok propisan za ostvarivanje prava iz ZPU-a nije mjerodavan za odlučivanje o ovom zahtjevu.

38. Međutim, pravilna primjena ZOO-a sama po sebi još ne znači da je tužbeni zahtjev osnovan. I u tom slučaju bilo je potrebno utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, osobito postojanje štetne radnje, štete, uzročne veze i odgovornosti prvotuženika, kao i postoji li tužiteljev doprinos nastanku štete.

39. Prvostupanjski sud je, međutim, neovisno o navedenom pravnom shvaćanju, ispitao bi li tužitelj uspio i primjenom općih odredaba ZOO-a te zaključio da nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Zato je trebalo ispitati pravilnost i tih njegovih zaključaka.

40. Naime, prvostupanjski sud je zaključio: a) da tužitelj nije dokazao da se upravo poslovna bankovna kartica kojom su izvršene sporne neautorizirane transakcije nalazila u preporučenoj poštanskoj pošiljci broj RF255575486HR; b) da nije dokazana uzročna veza između nepravilne dostave pošiljke i nastale štete te da je tužitelj, načinom organizacije dostave poslovne bankovne kartice i PIN-a te isplatom sredstava svojem klijentu, gotovo u cijelosti pridonio nastanku štete. Ovaj sud ne prihvaća ni ove zaključke prvostupanjskog suda.

41. Prije svega, nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao kako se upravo poslovna bankovna kartica kojom su izvršene sporne neautorizirane transakcije nalazila u preporučenoj poštanskoj pošiljci broj RF255575486HR.

42. Takav zaključak prvostupanjski sud temelji ponajprije na okolnosti da tužitelj nije dostavio prijamnu knjigu odnosno drugu evidenciju iz koje bi proizlazila veza između konkretne preporučene pošiljke i konkretne poslovne bankovne kartice. Međutim, okolnost da određeni dokaz nije sačuvan ili nije dostavljen ne znači sama po sebi da odlučna činjenica nije dokazana. Prvostupanjski sud je bio dužan tu činjenicu ocijeniti na temelju svih izvedenih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.

43. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odlučnu važnost dao upravo nedostatku navedene evidencije, dok ostale izvedene dokaze koji se odnose na sadržaj predmetne pošiljke nije ocijenio kao međusobno povezanu dokaznu cjelinu. Takav pristup nije u skladu s odredbom čl. 8. ZPP -a, prema kojoj je sud dužan sve izvedene dokaze ocijeniti pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka utvrditi koje činjenice smatra dokazanim.

44. Ovaj sud ocjenjuje da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dovoljno međusobno povezanih dokaza koji omogućuju zaključak da se upravo poslovna bankovna kartica čijom su uporabom izvršene neautorizirane transakcije nalazila u preporučenoj poštanskoj pošiljci broj RF255575486HR. Prije svega, među strankama nije sporno da je preporučena poštanska pošiljka broj RF255575486HR postojala, da ju je tužitelj predao prvotuženiku radi dostave društvu Bendon Valley d.o.o. te da ta pošiljka nije uručena na način propisan ZPU-om i pravilima o dostavi preporučenih pošiljaka, nego je ostavljena u kućnom kovčežiću primatelja. Nije sporno ni da je prvotuženik takvu nepravilnost priznao već u postupku povodom tužiteljeva prigovora.

45. Nadalje, iz tužiteljevog dopisa od 13. rujna 2019., kojim od prvotuženika zahtijeva naknadu štete, proizlazi da je tužitelj već neposredno nakon nastanka štetnog događaja tvrdio da se u predmetnoj pošiljci nalazila poslovna bankovna kartica te da je upravo zbog njezina nepravilnog uručenja došlo do njezine zlouporabe i nastanka štete u iznosu od 60.000,00 kn. na jednaku činjeničnu osnovu tužitelj je dosljedno upućivao tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom.

46. Ovu činjeničnu konstrukciju tužitelj je iznio i u kaznenoj prijavi protiv nepoznatog počinitelja, podnesenoj nadležnom državnom odvjetništvu, u kojoj je naveo da je nepoznati počinitelj protupravno došao u posjed poslovne bankovne kartice i pripadajućeg PIN-a nakon nepravilne dostave pošiljke te uporabom kartice podigao sredstva s računa društva Bendon Valley d.o.o. Iako sama kaznena prijava ne dokazuje istinitost tih navoda, ona predstavlja okolnost koja potvrđuje da tužitelj od samog početka dosljedno iznosi istu verziju događaja, a ne činjeničnu konstrukciju prilagođenu potrebama ove parnice.

47. Osobito je pritom značajan iskaz svjedoka ČD, prvotuženikovog zaposlenika koji je obavio dostavu predmetne pošiljke. Iz njegova iskaza proizlazi da je riječ bila o preporučenoj pošiljci, da predmetnu pošiljku nije uručio primatelju uz potvrdu primitka, nego je ostavio u kućnom kovčežiću društva Bendon Valley d.o.o. te da je upravo on obavio takvu dostavu. Posebno je značajan dio iskaza u kojem je svjedok, odgovarajući na pitanje je li mu bilo poznato što se nalazilo u pošiljci, naveo da su mu predmeti u pošiljci djelovali kao "nekakve kartice". Iako svjedok razumljivo nije mogao sa sigurnošću znati sadržaj zatvorene pošiljke, riječ je o neposrednom opažanju osobe koja je predmetnu pošiljku imala u rukama neposredno prije njezina uručenja.

48. Po ocjeni ovog suda, iskaz svjedoka ČD, promatran zajedno s ostalim izvedenim dokazima, ima znatno veću dokaznu vrijednost nego što mu je prvostupanjski sud dao. Činjenica da svjedok nije mogao sa sigurnošću znati sadržaj pošiljke ne oduzima dokaznu vrijednost njegovu neposrednom opažanju da su mu predmeti u pošiljci djelovali kao kartice. Kada se taj dio iskaza ocijeni zajedno s utvrđenom činjenicom da je predmetna preporučena pošiljka nepravilno dostavljena, s dopisima koje je tužitelj odmah nakon štetnog događaja uputio prvotuženiku, s podnesenom kaznenom prijavom protiv nepoznatog počinitelja te s ostalim izvedenim dokazima, tada predstavlja jednu od međusobno povezanih indicija na temelju kojih se može zaključivati o sadržaju predmetne pošiljke.

49. U parničnom postupku odlučne činjenice ne moraju biti dokazane isključivo neposrednim dokazima. Njihovo postojanje može se utvrditi i na temelju međusobno povezanih posrednih dokaza (indicija), ako oni, promatrani kao cjelina, prema pravilima logike i životnog iskustva omogućuju pouzdan zaključak o postojanju odlučne činjenice.

50. U ovom slučaju takav zatvoreni krug indicija čine: neprijeporno postojanje preporučene poštanske pošiljke broj RF255575486HR, nepravilna dostava te pošiljke koju je prvotuženik priznao, utvrđenje prvostupanjskog suda da dostava nije obavljena u skladu sa ZPU-om i pravilima dostave preporučenih pošiljaka, iskaz svjedoka ČD da su mu predmeti u pošiljci djelovali kao kartice, dosljedni navodi tužitelja od trenutka nastanka štetnog događaja, podnošenje zahtjeva za naknadu štete prvotuženiku te kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja.

51. Nijedna od navedenih okolnosti, promatrana zasebno, ne predstavlja potpun dokaz da se upravo predmetna poslovna bankovna kartica nalazila u predmetnoj pošiljci. Ovaj sud ocjenjuje da njihova međusobna povezanost čini logičan i životno uvjerljiv dokazni slijed iz kojeg proizlazi zaključak o sadržaju predmetne pošiljke, a koji prvostupanjski sud nije ocijenio kao jedinstvenu dokaznu cjelinu, nego je svaku okolnost promatrao izdvojeno. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je u postupku dokazano kako se upravo poslovna bankovna kartica čijom su uporabom izvršene sporne neautorizirane transakcije nalazila u preporučenoj poštanskoj pošiljci broj RF255575486HR. Suprotan zaključak prvostupanjskog suda nije rezultat cjelovite ocjene svih izvedenih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

52. Time je otklonjen prvi razlog zbog kojega je prvostupanjski sud smatrao da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu prema općim pravilima ZOO -a. Međutim, time još nije odgovoreno na pitanje postoji li uzročna veza između nepravilnog uručenja predmetne poštanske pošiljke i štete koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

53. Nadalje, prvostupanjski sud smatrao je da ni nakon utvrđenja nepravilne dostave preporučene poštanske pošiljke nije dokazano da između takve dostave i nastale štete postoji uzročna veza. Takav zaključak utemeljio je na stajalištu da nije utvrđeno na koji je način nepoznata osoba došla u posjed i poslovne bankovne kartice i pripadajućeg PIN-a, pa se, prema njegovoj ocjeni, nije moglo zaključiti da je upravo nepravilna dostava predmetne pošiljke omogućila nastanak štete. Po ocjeni ovog suda, iz utvrđenih činjenica proizlazi da između nepravilne dostave predmetne preporučene pošiljke i nastale štete postoji pravno relevantna uzročna veza.

54. Naime, za postojanje uzročne veze nije potrebno sa sigurnošću utvrditi svaki pojedini događaj u uzročnom slijedu niti identitet osobe koja je prouzročila štetu. Dostatno je da iz utvrđenih činjenica i pravila logike proizlazi da je određeno protupravno postupanje predstavljalo pravno relevantan uzrok nastanka štete.

55. U konkretnom slučaju nije sporno da je poslovna bankovna kartica bila namijenjena isključivo ovlaštenoj osobi, da preporučena pošiljka nije bila uručena toj osobi na propisani način te da je nakon takve nepravilne dostave uslijedilo neovlašteno raspolaganje sredstvima uporabom upravo te kartice. Takav slijed događaja predstavlja činjeničnu osnovu koju je prvostupanjski sud bio dužan ocijeniti kao cjelinu.

56. Pri tome nije odlučno što tijekom postupka nije utvrđen identitet osobe koja je neovlašteno raspolagala poslovnom bankovnom karticom niti točan način na koji je ta osoba došla u posjed kartice i pripadajućeg PIN-a. Te okolnosti mogu biti odlučne za kaznenu odgovornost počinitelja, ali same po sebi ne isključuju postojanje pravno relevantne uzročne veze između prvotuženikova protupravnog postupanja i štete čiju naknadu tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

57. Naime, upravo je svrha obveze osobnog uručenja preporučene poštanske pošiljke ovlaštenom primatelju spriječiti da sadržaj pošiljke dospije u ruke neovlaštenih osoba. Kada davatelj poštanske usluge postupi protivno toj obvezi i preporučenu pošiljku ostavi u kućnom kovčežiću bez valjane pravne osnove, ostvaruje se upravo onaj rizik zbog kojega je zakonodavac i propisao poseban način uručenja takvih pošiljaka.

58. Upravo se u ovom slučaju ostvario rizik koji su odredbe ZPU-a i pravila o osobnom uručenju preporučenih pošiljaka trebale spriječiti. Predmetna preporučena pošiljka nije uručena ovlaštenoj osobi, nego je bez valjane pravne osnove ostavljena u kućnom kovčežiću. Prema rezultatima provedenog dokaznog postupka i slijedu utvrđenih događaja proizlazi da je poslovna bankovna kartica potom dospjela u posjed neovlaštene osobe te je njezinom uporabom nastala šteta čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku. Sama okolnost da nije utvrđen svaki pojedini korak kojim je nepoznata osoba došla i do pripadajućeg PIN-a, ne prekida uzročnu vezu između prvotuženikova protupravnog postupanja i nastale štete.

59. Zaključno, ovaj sud ne prihvaća kao pravilan ni zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj načinom organizacije dostave poslovnih bankovnih kartica i PIN - ova u cijelosti, odnosno gotovo u cijelosti, pridonio nastanku štete. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj vlastitom organizacijom dostave poslovnih bankovnih kartica i pripadajućih PIN-ova te naknadnom isplatom sredstava svojem klijentu u cijelosti, odnosno gotovo u cijelosti, pridonio nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Takav je zaključak utemeljio na ocjeni da tužitelj nije osigurao dostatan stupanj zaštite pri dostavi kartice i PIN-a te da je, kao profesionalni sudionik platnog prometa, morao predvidjeti mogućnost njihove zlouporabe.

60. Ovaj sud ocjenjuje da rezultati provedenog dokaznog postupka upućuju na drukčiji zaključak. Neposredni uzrok koji je omogućio da poslovna bankovna kartica dospije u ruke neovlaštene osobe bilo je upravo prvotuženikovo protupravno postupanje prilikom dostave preporučene poštanske pošiljke. Da je predmetna pošiljka bila uručena ovlaštenoj osobi na način propisan ZPU-om i pravilima dostave preporučenih pošiljaka, poslovna bankovna kartica ne bi dospjela izvan sfere ovlaštenog primatelja.

61. Okolnost da je tužitelj poslovnu bankovnu karticu i pripadajući PIN dostavljao odvojeno te da je PIN bio poslan običnom poštanskom pošiljkom, može biti od značaja pri ocjeni eventualnog tužiteljeva doprinosa nastanku štete, ali sama po sebi ne može isključiti prvotuženikovu odgovornost za vlastito protupravno postupanje niti dovesti do zaključka da je upravo tužitelj isključivi ili gotovo isključivi uzrok nastanka ove štete.

62. Ovaj sud pritom ocjenjuje da rezultati provedenog dokaznog postupka, ocijenjeni sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ne daju dostatnu činjeničnu osnovu za zaključak da je tužitelj svojim postupanjem pridonio nastanku predmetne štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Zaključak prvostupanjskog suda temelji se pretežito na pretpostavci da je tužitelj mogao organizirati viši stupanj zaštite pri dostavi poslovne bankovne kartice i PIN-a, a ne na utvrđenim činjenicama iz kojih bi proizlazilo da je upravo takvo postupanje bilo pravno relevantan uzrok nastanka štete. Naime, činjenica da je određeni način organizacije poslovanja mogao biti sigurniji sama po sebi ne znači da je postojeći način bio protupravan niti da predstavlja doprinos nastanku štete. Sud ne odlučuje na temelju mogućih ili hipotetski sigurnijih načina postupanja, nego na temelju činjenica koje su u postupku dokazane. U ovom predmetu nije dokazano da bi drukčiji način dostave PIN -a spriječio nastanak štete niti da je upravo način na koji je tužitelj organizirao dostavu predstavljao pravno relevantan uzrok njezina nastanka.

63. Prvostupanjski sud nije dao uvjerljive razloge zbog kojih bi utvrđena povreda prvotuženikovih obveza pri dostavi preporučene poštanske pošiljke izgubila pravnu važnost samo zato što je tužitelj organizirao dostavu PIN-a na način koji je sud ocijenio nedovoljno sigurnim. Takvim se pristupom pitanje eventualnog oštećenikovog doprinosa pretvara u isključivi uzrok nastanka štete, iako za takav zaključak nema dostatnog činjeničnog ni pravnog uporišta.

64. Pri tome valja imati na umu da oštećenikov doprinos nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a, ne isključuje odgovornost štetnika, nego može biti od utjecaja samo na opseg njegove odgovornosti. Zaključak da je oštećenik u cijelosti ili gotovo u cijelosti odgovoran za nastanak štete mora biti utemeljen na jasno utvrđenim činjenicama iz kojih proizlazi da je upravo njegovo postupanje predstavljalo odlučujući uzrok nastanka štete. U konkretnom slučaju takav zaključak ne proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka. Neposredni uzrok koji je omogućio da poslovna bankovna kartica dospije u ruke neovlaštene osobe bilo je prvotuženikovo protupravno postupanje prilikom dostave preporučene poštanske pošiljke. Da je predmetna pošiljka bila uručena ovlaštenoj osobi na način propisan ZPU-om i pravilima dostave preporučenih pošiljaka, poslovna bankovna kartica ne bi dospjela izvan sfere ovlaštenog primatelja, a rizik nastanka štete bio bi bitno drukčiji. Zbog toga ovaj sud ocjenjuje da u provedenom dokaznom postupku nije utvrđen tužiteljev doprinos nastanku štete u smislu čl. 1092. ZOO-a.

65. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da odredbe čl. 56. i čl. 57. ZPU-a isključuju mogućnost primjene općih odredaba ZOO-a na tužiteljev zahtjev za naknadu štete. Osim toga, pogrešno je ocijenio izvedene dokaze u odnosu na sadržaj predmetne pošiljke, postojanje uzročne veze između nepravilne dostave preporučene poštanske pošiljke i nastale štete te tužiteljev doprinos nastanku štete. Zbog toga je pogrešno zaključio da nisu ispunjene pretpostavke prvotuženikove odgovornosti za štetu.

66. Budući da su tijekom prvostupanjskog postupka izvedeni svi odlučni dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, a pogreška prvostupanjskog suda sastoji se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni već izvedenih dokaza, ovaj sud ocjenjuje da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za preinačenje pobijane presude.

67. Kako iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prvotuženikovim protupravnim postupanjem pri dostavi preporučene poštanske pošiljke prouzročena šteta koju je tužitelj bio dužan nadoknaditi svojem klijentu, a tijekom postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale ili ograničavale njegovu odgovornost, valjalo je, primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a, uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

68. Budući da je ovaj sud utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke prvotuženikove odgovornosti za štetu, nije pravilan ni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika. Među strankama nije bilo sporno da je drugotuženik osiguratelj prvotuženikove profesionalne odgovornosti niti da postoji njegova odgovornost u slučaju postojanja prvotuženikove odgovornosti. Sukladno odredbi čl. 965. ZOO -a, oštećenik ima pravo zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Kako je ovaj sud utvrdio da prvotuženik odgovara za štetu nastalu tužitelju, za istu štetu odgovara i drugotuženik kao njegov osiguratelj, u granicama svoje obveze iz ugovora o osiguranju.

69. Budući da je preinačenjem pobijane presude tužitelj u cijelosti uspio u parnici, pripada mu pravo na naknadu svih potrebnih troškova parničnog i žalbenog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

70. Budući da je preinačenjem pobijane presude tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo mu je, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP -a, priznati troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice, obračunate prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 154/24; dalje: Tarifa), i to za sastav tužbe od 26. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 30. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 12. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 25. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 12. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 19. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 7. veljače 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 9. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 18. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 110,00 EUR prema Tbr. 9. t. 5. Tarife, uz pripadajući PDV u iznosu od 527,50 EUR te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 126,09 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 126,09 EUR, odnosno ukupno 2.889,68 EUR (popis troška na str. 223. spisa).

71. Tužitelju je, primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a te Tarife priznat i trošak žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 250,00 EUR, uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 EUR te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 252,18 EUR, odnosno ukupno 564,68 EUR. Ukupni priznati troškovi iznose 3.454,36 EUR.

72. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP -a).

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio