REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4649/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja RADIONICA j.d.o.o., OIB 69925513934, Rijeka, F. Čandeka 23B, kojeg zastupaju punomoćnici Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika NETTY d.o.o., OIB 99986524869, Rijeka, J. Vlahovića 9, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stanić i partneri d.o.o. u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-42/2023-30 od 18. listopada 2024., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-42/2023-30 od 18. listopada 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 270,33 €.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-42/2023-30 od 18. listopada 2024. održan je na snazi platni nalog kojim je tuženiku naloženo tužitelju namiriti novčanu tražbinu u iznosu od 3.483,97 € sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2022. do isplate kao i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 190,79 € s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2022. do isplate (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.566,29 € sa zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2024. do isplate (točka II. izreke).

2.1. Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe navodi da je tužitelj u spis dostavio samo izvod otvorenih stavaka iz kojeg nije vidljivo na što se odnosi njegovo potraživanje. Ističe da tužitelj uz prijedlog za ovrhu nije dostavio račun na kojem temelji potraživanje, već se tek iz njegovih navoda iz podnesaka moglo zaključiti da utuženi iznos potražuje za rad na prijavi na natječaj EIC ACCELERATOR. Smatra da se u predmetnom slučaju ne radi o ugovoru o djelu, nego da se tužitelj tuženiku obratio s prijedlogom da se tuženik prijavi na natječaj EIC ACCELERATOR, kako bi zajedno, s pruženom tužiteljevom uslugom, ostvarili prihode. Ističe da nije tražio od tužitelja da mu pruži uslugu prijave i da on (tuženik) nije njegov nalogodavac. Ističe da se nije protivio tužiteljevoj ideji, no kako ni tužitelj ni tuženik o natječaju nisu ništa znali, tuženik je predložio da se konzultiraju s drugim konzultantima, koje je on konzultirao. Nakon konzultiranja s konzultantima odustao je od predložene suradnje jer je trebao uložiti oko 100.00,00 €, a vjerojatnost ostvarivanja sredstava je bila jako mala. Dakle, tuženik ističe da je samo prihvatio prijedlog tužitelja da zajednički razmotre mogućnost prijave tuženika na predmetni natječaj, budući su obje stranke mogle od toga imati financijsku korist. Ponovno navodi da ugovor o djelu nije nastao, jer se stranke nisu dogovorile o bitnim uvjetima ugovora. Smatra da se u ovom slučaju radi o nesporazumu stranaka sukladno odredbi čl. 282. Zakona o obveznim odnosima, iz čega proizlazi da tužitelj nema pravo potraživati naknadu.

2.2. Nadalje, ističe da prijava na natječaj nikada nije podnesena, a da „nulta prijava“ nije prijava već obrazac kojim se ispunjava klikanjem na internetu i kratkim, jednostavnim odgovorima na općenita pitanja. Ističe da tužitelj nije ni tvrdio da je izradio projektnu dokumentaciju već da se ista istražuje u sklopu pripremnih radnji, niti je takvu dokumentaciju dostavio u spis. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno prenio sadržaj njegovog podneska kao da je tuženik naveo da je tužitelj angažiran trinaest radnih dana tijekom tri mjeseca, iako je tuženik samo prenio način na koji je tužitelj u računu opisao i obračunao svoj rad. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud postupio kada je dao prednost zastupniku po zakonu tužitelja zbog u spis dostavljenog dijagnostičkog obrasca jer sama ideja nikada nije razrađivana. Poziva se i na odredbu čl. 492.a Zakona o parničnom postupku, navodeći da se u postupcima pred trgovačkim sudovima odlučne činjenice u pravilu utvrđuju na temelju isprava.

2.3. Nadalje navodi da je tužitelj visinu naknade odredio paušalno (sud je tvrdio da se radi o naknadi uobičajenoj za tu vrstu posla), iako za svaku uslugu na tržištu postoji tržišna cijena i da je teret dokaza visine potraživanja na tužitelju, što tužitelj nije dokazao. Ističe da svjedok ZV nije dao iskaz o visini naknade te da prvostupanjski sud nije naveo na temelju čega je utvrdio da utuženi iznos predstavlja uobičajenu naknadu za tu vrstu posla. Tuženik navodi da se radi o sporu među pravnim osobama i da se činjenice utvrđuju na temelju pisanih dokaza pa je tužitelj kao konzultant morao moći pokazati kako se u tom sektoru cijeni usluga, dostavljanjem cjenika tarifa ili ponuda s tržišta. Ističe da tužitelj nije dostavio nikakve dokaze kojima bi opravdao visinu svog tužbenog zahtjeva. Navodi i da je iz elektroničke komunikacije stranaka vidljivo da je tužitelj prvotno tražio znatno manji iznos naknade, dok je iznos od 26.250,00 kn prvi puta naveo u prijedlogu za ovrhu. Traži trošak žalbe u iznosu od 250,00 € uvećano za PDV i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 81,29 €.

3. Tuženik je podnio i dopunu žalbe u kojoj u bitnom ponavlja navode iz žalbe.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud potvrdi prvostupanjsku presudu i odbije žalbu kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 270,33 €.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba iz čI. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti (čl. 502. ZPP-a), kakav je predmetni spor, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je isplata utuženog iznosa od 3.483,97 €, za usluge poslovnog savjetovanja i pripremnih aktivnosti za prijavu na natječaj EIC ACCELERATOR Europskog vijeća za inovacije, a prema računu broj 23/001/1.

9. Naime, iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane prvostupanjske odluke proizlazi da su stranke surađivale na način da je tužitelj pružao tuženiku marketinške odnosno konzultantske usluge vezane uz pripremu prijava na natječaje za dodjelu bespovratnih sredstava ili kreditiranje. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj predložio tuženiku prijavu na natječaj EIC ACCELERATOR Europskog vijeća za inovacije, koji se odnosio na razvijanje sustava osobnog asistenta koji bi upravljao sustavom pametnog doma za poslovne subjekte i fizičke osobe. Zaključio je da je između stranaka postojao obveznopravni odnos na temelju kojeg je tužitelj obavljao pripremne aktivnosti, radio na razradi ideje i pripremi testne prijave za navedeni natječaj, dok je tuženik bio dužan platiti naknadu, pozivom na odredbe čl. 590. i čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). Svoju je odluku utemeljio na dokumentaciji priloženoj spisu te iskazima zastupnika po zakonu stranaka i svjedoka, ocijenivši da su obavljene aktivnosti imale poslovnu vrijednost i da tužitelju pripada naknada za obavljeni rad, neovisno o tome što konačna prijava na natječaj nije podnesena.

10. Također je sud dao značaj dostavljenim hodogramima, tablicama aktivnosti te elektroničkoj komunikaciji između stranaka, u kojoj zastupnici po zakonu tužitelja i tuženika raspravljaju o konceptima vezanim uz prijavu na EIC ACCELERATOR. Nadalje, prvostupanjski je sud ocijenio da je predmetni projekt EIC ACCELERATOR znatno složeniji od prethodnih prijava na natječaje i da je tužitelj na pripremi projekta radio u razdoblju duljem od tri mjeseca. Prvostupanjski je sud istaknuo da okolnost što stranke nisu potpisale ugovor o djelu ne oslobađa tuženika obveze plaćanja naknade jer je utvrdio da je tuženik dao tužitelju nalog da izvrši pripremne radnje za prijavu na predmetni natječaj. Osporavanje visine naknade i pozivanje na fiksnu naknadu od 5.000,00 kn za prijave izrađivane u prijašnjem poslovnom odnosu stranaka ocijenio je neosnovanim jer se radilo o drukčijoj i zahtjevnijoj vrsti natječaja.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan te je održao na snazi platni nalog izdan na temelju vjerodostojne isprave.

12. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude jasna je i razumljiva te nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, a prvostupanjski je sud iznio razloge o činjenicama odlučnim za ocjenu postojanja obveznopravnog odnosa između stranaka, aktivnosti koje je tužitelj obavljao, prekida suradnje i visine naknade. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, na koju tuženik sadržajno upućuje svojim žalbenim navodima.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na tome da je tužitelj izradio projektnu dokumentaciju te da je pogrešno prenio navod o trinaest radnih dana. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio na zaključku da je tužitelj izradio završnu projektnu dokumentaciju ili konačnu prijavu za natječaj, već na utvrđenju da je obavljao pripremne i savjetodavne aktivnosti, razrađivao ideju i radio na testnoj odnosno „nultoj prijavi“. Prvostupanjski je sud opseg i trajanje tužiteljeva angažmana utvrdio na temelju ukupno izvedenih dokaza, o čemu je dao razloge u nastavku svog obrazloženja.

14. Nije osnovan žalbeni navod da se osnovanost tužiteljeva potraživanja nije mogla ispitati zato što je uz prijedlog za ovrhu dostavljen izvod otvorenih stavaka, a ne račun na kojem se potraživanje temelji. Izvadak iz poslovnih knjiga vjerodostojna je isprava u smislu odredbe čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24). Nakon što je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a prvostupanjski je sud u parničnom postupku raspravio i utvrdio činjeničnu i pravnu osnovu tužiteljeva potraživanja. Račun broj 23/001/1 nalazi se u spisu na listu 175., a stranke su tijekom postupka raspravljale o osnovi i visini potraživanja.

15. Žalbenim navodima da tuženik nije dao nalog tužitelju, da se radilo samo o zajedničkom razmatranju moguće buduće suradnje, da ideja nije bila razrađena, da tužitelj nije obavio rad u utvrđenom opsegu te da „nulta prijava“ predstavlja samo jednostavan internetski obrazac, tuženik osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i njegovu ocjenu izvedenih dokaza. Budući da se presuda donesena u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navedeni žalbeni navodi u tom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost presude niti utječu na odluku.

16. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dao prednost iskazu zastupnika po zakonu tužitelja pred dostavljenim dijagnostičkim obrascem te da se u sporu između pravnih osoba odlučne činjenice utvrđuju na temelju pisanih dokaza. Odredbom čl. 492.a ZPP-a propisano je da će trgovački sud u pravilu utvrđivati odlučne činjenice na temelju isprava, ali time nije isključeno izvođenje ni ocjena drugih dopuštenih dokaza. Prvostupanjski je sud odluku utemeljio na dokumentaciji priloženoj spisu, elektroničkoj komunikaciji, iskazima zastupnika po zakonu stranaka i iskazima svjedoka, koje je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Navod da je pojedinom iskazu dao veću dokaznu snagu od pojedine isprave predstavlja osporavanje ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se pobijana presuda u ovom sporu ne može pobijati.

17. Neosnovan je žalbeni navod da između stranaka nije nastao ugovor o djelu. Prema odredbi čl. 590. ZOO-a, ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, uključujući izvršenje fizičkog ili umnog rada, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Ugovor o djelu nije formalan ugovor pa nepostojanje pisanog ugovora samo po sebi ne znači da ugovorni odnos nije nastao. Volja za sklapanje ugovora može se, prema odredbi čl. 249. ZOO-a, izjaviti riječima, različitim komunikacijskim sredstvima ili drugim ponašanjem iz kojeg se može zaključiti o njezinu postojanju i sadržaju, dok je odredbom čl. 286. st. 1. ZOO -a propisano da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku ako zakonom nije drukčije određeno.

18. Prema činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, tuženik je dao tužitelju nalog da započne s razradom ideje i pripremnim aktivnostima za prijavu na konkretni natječaj, tužitelj je te aktivnosti obavljao od studenoga 2021. do veljače 2022., a stranke su tijekom tog razdoblja održavale sastanke i komunicirale o projektu. Tužitelj je radio i na testnoj odnosno „nultoj prijavi“, nakon čega je tuženik odustao od nastavka projekta. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da odnos stranaka nije ostao samo u fazi razgovora o mogućoj budućoj suradnji, već da su tužitelju povjerene konkretne aktivnosti koje je on obavljao.

19. Nije osnovan ni žalbeni navod da ugovor nije nastao zato što se stranke nisu sporazumjele o cijeni. Odredbom čl. 613. st. 2. ZOO-a izričito je uređena situacija u kojoj naknada nije određena te je propisano da će je sud utvrditi prema vrijednosti djela, normalno potrebnom vremenu za takav posao i uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Stoga izostanak prethodnog sporazuma stranaka o točnom iznosu naknade ne znači da ugovor o djelu nije nastao niti da tužitelj nema pravo na naknadu za obavljeni rad.

20. Neosnovano se tuženik poziva i na odredbu čl. 282. ZOO -a o nesporazumu. Ta se odredba primjenjuje kada strane vjeruju da su suglasne, a među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem njegovu bitnom sastojku. U predmetnom slučaju prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje takvog nesporazuma, već je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tuženik tužitelju povjerio konkretne pripremne aktivnosti i da ih je tužitelj obavljao. Tuženikovo naknadno osporavanje postojanja ugovornog odnosa i obveze plaćanja ne predstavlja nesporazum u smislu navedene odredbe.

21. Okolnost da konačna prijava na natječaj nije podnesena ne isključuje pravo tužitelja na naknadu. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmet tužiteljeva angažmana obuhvaćao pripremne i savjetodavne aktivnosti, razradu ideje i rad na testnoj prijavi te da je tuženik odustao od nastavka projekta. Prema odredbi čl. 619. ZOO-a, naručitelj može, sve dok naručeno djelo nije dovršeno, raskinuti ugovor kada god hoće, ali je dužan izvođaču isplatiti naknadu umanjenu za troškove koje izvođač nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, te za zaradu koju je ostvario na drugoj strani ili ju je namjerno propustio ostvariti. Prvostupanjski je sud utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti na temelju kojih bi tužiteljevu naknadu trebalo umanjiti.

22. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu dosuđene naknade. Prvostupanjski je sud visinu naknade utvrdio uzimajući u obzir trajanje i opseg tužiteljeva angažmana, vrijeme utrošeno na pripremu projekta, zahtjevnost predmetnog natječaja, sadržaj obavljenih aktivnosti, iskaze saslušanih osoba i prethodni poslovni odnos stranaka. Pozivanje tuženika na naknadu od 5.000,00 kn za ranije prijave prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da se u predmetnom slučaju radilo o drukčijoj i zahtjevnijoj vrsti natječaja. Činjenica da tužitelj nije dostavio konzultantski cjenik, tarifu, tržišne ponude ili nalaz i mišljenje vještaka sama po sebi ne znači da se visina naknade nije mogla utvrditi na temelju ostalih izvedenih dokaza i kriterija propisanih odredbom čl. 613. st. 2. ZOO -a. Ni žalbeno pozivanje na ranije spominjani niži iznos ne dovodi do drukčije odluke jer prvostupanjski sud nije utvrdio da su stranke taj iznos ugovorile kao naknadu za predmetni posao. Preostalim navodima o visini potraživanja tuženik osporava ocjenu izvedenih dokaza i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, što nije dopušten žalbeni razlog u sporu male vrijednosti.

23. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se tuženik poziva niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

26. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu jer taj podnesak nije bio potreban za donošenje odluke o žalbi, pa je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić