Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kž-366/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ivana Markovića, kao predsjednika vijeća, te Hrvoja Viskovića i Ive Lovrin univ. spec. iur., kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog JV, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – pročišćeni tekst, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25, dalje: KZ), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-149/2019-23 od 11. prosinca 2025. godine, po čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 13/26, dalje: ZKP), u sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog JV, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela iz izreke presude i izriče da je okrivljeni JV postupanjem opisanim u izreci presude za koje je proglašen krivim počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ, i osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

II. U preostalom, a nepreinačenom dijelu odbija se žalba okrivljenika JV kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu broj K-149/2019-23 od 11. prosinca 2025. godine okrivljenik JV je oglašen krivim zbog učina kaznenog djela protiv osobne slobode - prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

1. 1. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP okrivljeni JV se u cijelosti oslobađa dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja tako da isti padaju na teret proračunskih sredstava .

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja Marka Ljubičića, odvjetnika u OD Ljubičić - Vrdoljak i partneri, odvjetnika iz Splita, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 464. ZKP, s prijedlogom da se prihvati žalba, ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem, podredno da se preinači pobijana presuda u pravnoj kvalifikaciji djela gdje je potrebno primijeniti osnovni oblik kaznenog djela, te se okrivljeniku izrekne blaža kazna uz primjenu svih olakotnih okolnosti, mogućnost izricanja uvjetne osude uz zaštitni nadzor ili smanji izrečena kazna zatvora.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi potpuno jasni i neproturječni, dok se iznijeti razlozi zbog tog žalbenog osnova svode na činjenične prigovore. Time što okrivljenik ne prihvaća iznijete razloge u prvostupanjskoj presudi, ne ostvaruje se žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već to predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Napominje se kako okolnost da je na raspravi pročitan zapisnik o ranijem iskazu svjedoka ne predstavlja apsolutno bitnu povredu kaznenog postupka jer su svjedokinje u bitnom identično iskaziva kao i tijekom ispitivanja pred državnim odvjetnikom, obrana niti u jednom trenutku nije prigovorila načinu ispitivanja svjedokinja, što upućuje na zaključak kako su bili suglasni s takvim načinom ispitivanja. Konačno, obrana je iskoristila svoje pravo na ispitivanje svjedokinja tijekom rasprave. Manje nedosljednosti u njihovim iskazima treba pripisati proteku vremena od sedam godina između prvog i drugog svjedočkog iskaza i posljedično slabijem pamćenju detalja o kojima se svjedoči.

7. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjske presude, gdje su određeno i potpuno izložene činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio izvedenim dokazima, iznijeti su razlozi za donijete zaključke, kao i razlozi kojima se taj sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje okrivljenika, a što je sve sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP, tako da ne postoji nikakva bitna povreda postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP, na koju bi se mogao odnositi sadržaj žalbe, zbog čega se okrivljenik upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

8. Ni ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, prema odredbi čl. 476. st. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bilo kakovih bitnih povreda kaznenog postupka označenih u točki 1. čl. 476. st. 1. ZKP.

9. Žalbeni prigovori zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, svode se u suštini na pobijanje sudačkog uvjerenja utemeljenog na slobodnoj ocjeni dokaza u kaznenom postupku (čl. 9. st. 3. ZKP), pa kako je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude u svemu postupio prema odredbi čl. 450. st. 2. ZKP i iznio uvjerljive, logične i prihvatljive razloge, koji su u skladu s rezultatima izvedenih dokaza tijekom glavne rasprave, te razloge, kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje okrivljenika. Naime, sam okrivljenik je u svojoj obrani prilikom prvog ispitivanja priznao da je oštećenicama izrekao prijetnju da se ne diraju u njegovu obitelj jer da će "pasti glave" i da je spreman ubiti radi zaštite članova obitelji. Istina, on to to naziva upozorenjem, međutim, nikako se ne može zanemariti da se radi o riječima koje su objektivno podobne da nekoga uplaše, a da su takav efekt postigle proizlazi iz svjedočkih iskaza oštećenih koje su detaljno opisale kako su se tih riječi uplašile i zatražile stručnu pomoć. Kao što je već ranije rečeno nesuglasnost svjedokinja oko tona izgovorenih riječi ili točne reprodukcije izgovorenih riječi doista nisu takvog značaja da bi obezvrijedile iskaze svjedokinja koje objektivno nemaju nikakav razlog okrivljenika lažno teretiti već svaka na svoj način opisuje što su čule i doživjele.

9. 1. Suprotno navodim žalbe ovdje nema mjesta niti primjeni pravila in dubio pro reo odnosno čl. 3. st. 2. ZKP prema kojem svaku dvojbu o postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava na način koji je povoljniji za okrivljenika. Naime, u pobijanoj presudi nema nikakve dvojbe o postojanju činjenica koje su utvrđene naprijed navedenim dokaznim materijalom. Pogotovo je neosnovano pozivanje na presudu Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-240/2021 u kojoj se radi o sasvim drugačijem činjeničnom supstratu i dokaznom materijalu (utvrđeno je kako oštećenik zbog nagluhosti nije mogao čuti riječi koje mu je izrekao okrivljenik). Drugim riječima, prvostupanjski sud je pobijanom presudom pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. Međutim, prilikom primjene kaznenog zakona na takvo utvrđeno činjenično stanje došlo je do povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika kako to tvrdi obrana u žalbi, ali na što pazi i ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti. Naime, okrivljenik je kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio 2018. godine, a tek izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020. godine (Narodne novine broj 126/2019) stručni radnik koji obavlja poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja je naveden kako službena osoba. Drugim riječima, u vrijeme inkriminacije oštećenice nisu imale svojstvo službene osobe iz čl. 87. t. 3. KZ što je bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. KZ za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Stoga bi se ovdje radilo o kaznenom djelu iz čl. 139. st. 2. KZ za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju do tri godine, pa je u tom smislu trebalo preinačiti pobijanu presudu u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela, a posljedično tome i izrečene kazne. S obzirom na njegovu višestruku osuđivnost, pa i zbog istovrsnog kaznenog djela sasvim je jasno kako se svrha kažnjavanja u njegovom slučaju može postići isključivo bezuvjetnom zatvorskom kaznom koja je jedina adekvatna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja propisane čl. 41. KZ.

10. 1. Smanjena ubrojivost može biti razlog za smanjenje kazne, međutim trebalo bi se raditi o bitno smanjenoj ubrojivosti (čl. 26. KZ), a o tome kod ovog okrivljenika nikada nije bila riječ. Stoga njegovo psihičko stanje tempore criminis (prema vještaku psihijatru smanjena ubrojivost u manjoj mjeri) nije nikakav razlog za blaže kažnjavanje.

10. 2. Okolnost da okrivljenik nije nasrnuo na oštećenice, te se udaljio samoinicijativno nema nikakvog utjecaja na ostvarenje obilježja kaznenog djela prijetnje. Naime, tim se kaznenim djelom ne štiti ni život ni tijelo žrtve već njihovo pravo na sigurnost, te miran i spokojan život, koje je pravo postupanjem okrivljenika povrijeđeno.

11. Što se tiče psihosocijalnog tretmana kao sigurnosne mjere koju je preporučio vještak psihijatar treba reći kako s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi takvu mjeru nije izrekao, uvažavajući konkretne okolnosti kod ovog okrivljenika. Naime, riječ je o osobi koja se već nalazi u zatvorskom režimu tako da se prema čl. 12. Pravilnika o tretmanu zatvorenika ("Narodne novine" broj 123/21) takve mjere prema njemu već primjenjuju.

12. Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno čl. 483. ZKP trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zadru 13. kolovoza 2026.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Silvana Čubrilo

Ivan Marković