REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3970/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja GRADSKA PLINARA ZAGREB-OPSKRBA d.o.o., OIB 74364571096, Zagreb, Radnička cesta 1, protiv tuženika DELTA NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, OIB 81317357717, Zagreb, Pile III 29, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Mirjana Zuzija, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Barišić & suradnici d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-396/2021-12 od 28. rujna 2023., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-396/2021-12 od 28. rujna 2023. u pobijanim točkama I. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-396/2021-12 od 28. rujna 2023. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Katice Valić u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-6220/2019 od 3. siječnja 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 854,11 € sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut taj platni nalog za iznos od 1.093,11 € sa zateznim kamatama i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 76,32 € te za predvidivi trošak u iznosu od 7,47 € sa zateznim kamatama (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 61,30 €. Odbijen je tuženikov zahtjev za preostali parnični trošak u iznosu od 498,61 €, kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I. i IV. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje zaključivši da je tuženik korisnik usluge opskrbe plinom koju pruža tužitelj. Ističe da iz čl. 10. Općih uvjeta opskrbe plinom proizlazi da korisnik može biti samo vlasnik građevine ili samostalne uporabne cjeline te da se pravo vlasništva nekretnine stječe upisom u zemljišne knjige. Budući da tuženik nikada nije postao vlasnik predmetne nekretnine, smatra nejasnim na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je bio dužan obavijestiti tužitelja o promjeni na strani korisnika. Nadalje navodi da zahtjev koji je podnio radi prebacivanja plinomjera s prijašnjeg korisnika društva Muring d.o.o. u stečaju na tuženika nije bio dovoljan za sklapanje ugovora o opskrbi plinom jer, prema njegovu tumačenju čl. 10. Općih uvjeta, takav zahtjev može podnijeti samo novi vlasnik uz odgovarajuću ispravu o promjeni vlasništva. Smatra da je tužitelj bio dužan provjeriti tko je vlasnik nekretnine prije sklapanja, odnosno raskida ugovora o opskrbi plinom. Tuženik pobija i odluku sadržanu u točki IV. izreke navodeći da je prvostupanjski sud obrazložio samo zbog čega mu nije priznao trošak sastava podneska od 15. svibnja 2023., dok nije dao razloge zbog kojih mu nije priznao preostali zatraženi parnični trošak, zbog čega smatra da se taj dio presude ne može ispitati. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 311,98 €.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud ocjenjuje da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

5. Ovaj je postupak spor male vrijednosti pa se, prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nisu razlog zbog kojeg se presuda donesena u sporu male vrijednosti može pobijati.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za plaćanje naknade za isporučeni plin za stan na adresi [adresa] u [adresa], za razdoblje od travnja 2017. do svibnja 2019., prema računima ispostavljenima tuženiku u ukupnom iznosu od 14.670,43 kn (1.947,10 €). U pobijanoj točki I. izreke platni je nalog održan na snazi za iznos od 854,11 € / 6.435,19 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik 24. srpnja 2012. tužitelju podnio zahtjev da se kao novi korisnik evidentira umjesto prijašnjeg korisnika Muring d.o.o. u stečaju, na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 5. prosinca 2011., te da je tužitelj taj zahtjev zaprimio 26. srpnja 2012. Utvrdio je i da je tužitelj potom tuženika evidentirao kao kupca pod šifrom 0961588 te mu račune za isporučeni plin dostavljao na adresu njegova sjedišta, a tuženik nije osporio da je te račune primao.

8. Nadalje je uvidom u ugovor o kupoprodaji i povijesni zemljišnoknjižni izvadak utvrdio da je kao vlasnik predmetnog stana ostao upisano društvo Muring d.o.o. u stečaju te da je tuženikov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva odbijen rješenjem od 30. srpnja 2012. Prvostupanjski je sud ocijenio da činjenica što tuženik nije uspio upisati pravo vlasništva ne isključuje njegovu obvezu plaćanja isporučenog plina jer je upravo tuženik zatražio da bude evidentiran kao novi korisnik, nakon čega ga je tužitelj evidentirao kao kupca i na njegovo ime ispostavljao račune, a tuženik tužitelja nije obavijestio da nije postao vlasnik nekretnine.

9. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Ovaj sud navodi da su se u vrijeme kada je tuženik podnio zahtjev da bude evidentiran kao novi korisnik primjenjivali Opći uvjeti za opskrbu prirodnim plinom („Narodne novine“ broj 43/09), čije relevantne odredbe nisu izmijenjene Izmjenama i dopunama tih Općih uvjeta („Narodne novine“ broj 87/12). Člankom 28. st. 1. tih Općih uvjeta bilo je propisano da ugovor o opskrbi plinom sklapaju opskrbljivač plinom i krajnji kupac, dok je čl. 29. st. 1. bilo jednako propisano za ugovor o opskrbi plinom u obvezi javne usluge. Tim odredbama sklapanje ugovora nije bilo uvjetovano time da krajnji kupac bude zemljišnoknjižni vlasnik građevine ili samostalne uporabne cjeline.

10. Prema odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 i 69/26; dalje: ZOO), ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o njegovim bitnim sastojcima, dok se prema čl. 249. tog Zakona volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. U konkretnom slučaju tuženik je vlastitim pisanim zahtjevom zatražio da ga tužitelj evidentira kao novog korisnika, uz zahtjev je dostavio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, a tužitelj je postupio prema njegovu zahtjevu i evidentirao ga kao kupca.

11. Na račune obuhvaćene pobijanom točkom I. izreke, koji su dospjeli od 28. prosinca 2018. do 28. lipnja 2019., primjenjuju se Opći uvjeti opskrbe plinom („Narodne novine“ broj 50/18), koji su stupili na snagu u lipnju 2018. Prema čl. 4. st. 6. tih Općih uvjeta, ugovorne strane tijekom važenja ugovora prihvaćaju njihove odredbe. Člankom 7. st. 2. i čl. 8. st. 2. izričito je predviđeno da krajnji kupac ne mora ujedno biti vlasnik građevine ili samostalne uporabne cjeline, već u tom slučaju ugovor sklapa uz suglasnost vlasnika. Stoga nije pravilna žaliteljeva opća tvrdnja da svojstvo krajnjeg kupca može imati isključivo zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine. Navedene odredbe uređuju sklapanje ugovora prema Općim uvjetima iz 2018. godine, dok je odnos između stranaka uspostavljen još 2012. godine na temelju tuženikova zahtjeva i tada važećih Općih uvjeta.

12. Neosnovano se tuženik poziva na čl. 10. Općih uvjeta opskrbe plinom iz 2018. godine. Tom su odredbom uređene obveze dotadašnjeg i novog vlasnika te postupanje opskrbljivača kada je došlo do promjene vlasništva građevine ili samostalne uporabne cjeline. Navedena odredba ne uređuje opće pretpostavke prema kojima određena osoba može imati svojstvo krajnjeg kupca niti propisuje da krajnji kupac u svakom slučaju mora biti zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine. Stoga za odluku nije odlučno je li tuženik, koji nije postao vlasnik, imao obvezu obavještavanja iz čl. 10. st. 1. Općih uvjeta, već je odlučno da je upravo on zatražio uspostavljanje ugovornog odnosa i da ga je tužitelj na temelju tog zahtjeva evidentirao kao kupca.

13. Neosnovan je i žalbeni navod da je tužitelj bio dužan provjeravati zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine. Odredba čl. 10. Općih uvjeta propisuje koje zahtjeve i isprave u slučaju promjene vlasništva opskrbljivaču podnose dotadašnji i novi vlasnik. Iz te odredbe ne proizlazi obveza opskrbljivača da nakon što je postupio prema zahtjevu određene osobe i evidentirao je kao krajnjeg kupca samostalno provjerava je li ta osoba naknadno uspjela upisati pravo vlasništva u zemljišne knjige.

14. Slijedom navedenog, okolnost što tuženikov prijedlog za upis prava vlasništva nije prihvaćen ne dovodi sama po sebi do zaključka da tuženik nije obveznik plaćanja plina isporučenog za obračunsko mjerno mjesto za koje je na vlastiti zahtjev bio evidentiran kao kupac. Budući da je ugovorni odnos između stranaka uspostavljen na temelju tuženikova zahtjeva, tuženik je prema odredbi čl. 9. ZOO-a dužan ispuniti obveze koje proizlaze iz tog odnosa. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio njegov prigovor promašene pasivne legitimacije.

15. Neosnovano tuženik pobija i odluku o trošku. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 43,87%, a tuženik u omjeru od 56,13%, slijedom čega razlika u uspjehu u korist tuženika iznosi 12,26%. Nadalje je naveo da je tuženiku kao potrebne troškove priznao trošak sastava prigovora u iznosu od 200,00 € i trošak zastupanja na ročištu održanom 4. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 €, uvećane za PDV, odnosno ukupno 500,00 €, dok mu trošak sastava podneska od 15. svibnja 2023. nije priznao jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice. Primjenom razlike u uspjehu od 12,26% na iznos potrebnih troškova od 500,00 € prvostupanjski je sud tuženiku priznao parnični trošak u iznosu od 61,30 € a s preostalim ga zahtjevom odbio. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi koje je troškove prvostupanjski sud ocijenio potrebnima, koji trošak nije priznao te način na koji je izračunao tuženiku pripadajući trošak, sve sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

16. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić