REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2086/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja KD ČISTOĆA d.o.o., OIB 06531901714, Rijeka, Dolac 14, protiv tuženika UNIKUM d.o.o., OIB 91475895703, Njivice, Nikole Lončara 35/A kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P -665/2024-7 od 21. ožujka 2025., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-665/2024-7 od 21. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P -665/2024-7 od 21. ožujka 2025. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Draženke Pičuljan iz Raba, poslovni broj Ovrv-3046/2022 od 21. srpnja 2022. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 759,49 € sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 24,89 € sa zateznim kamatama koje na taj trošak teku od 21. srpnja 2022. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 26,54 € (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjski sud proizvoljno ocijenio odlučne činjenice i dokaze, čime je utjecao na pravičnost postupka te je počinio pogrešku koju ni jedan razuman sud ne bi mogao učiniti, sve pozivom na praksu ESLJP (Khamidov protiv Rusije, Bochan protiv Ukrajine). Ističe i da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 461.a st. 1. Zakona o parničnom postupku jer je uzeo u obzir dokaze koje je tužitelj priložio tek 15. listopada 2024., dakle nakon što se tužitelj podneskom od 17. studenog 2022. očitovao na tuženikov prigovor. Ističe da sud nije utvrdio odlučnu činjenicu je li usluga odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada pružena upravo tuženiku, budući da predmetni prostor nije koristio u utuženom razdoblju zbog stupanja na snagu Odluke o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnim djelatnostima i održavanja sportskih i kulturnih događanja. Napominje da je sud propustio utvrditi kojim djelatnostima se tuženik kao pravna osoba bavi, odnosno za koje je registriran, budući da su djelatnosti kojima se bavi predmet navedene Odluke. Tuženik napominje da je prvostupanjski sud pretjerano formalistički postupio, jer je svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva donio isključivo uvidom u tužiteljeve račune i naplaćenoj minimalnoj pruženoj usluzi odvoza otpada. Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, jer na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi tužiteljevu tražbinu. Zaključno, tuženik navodi da su svi tužiteljevi računi zastarjeli i da se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji zastarni rok, sve pozivom na čl. 232. st. 1. t. 1. Zakona o obveznim odnosima. Osporava i trošak postupka te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 260,92 €.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjska presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP -a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 759,49 € radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 € (čl. 502. st. 1. ZPP -a), te se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 759,49 € sa zateznim kamatama po osnovi pružene javne usluge sakupljanja i odvoza komunalnog otpada za poslovni prostor tuženika na adresi [adresa] u [adresa] za razdoblje od veljače 2020. do veljače 2022. Sporna je i pasivna legitimacija te je li zahtjev za isplatom u zastari.

7. Prvostupanjski sud je uvidom u zapisnik o izvršenom uviđaju od 27. siječnja 2020. utvrdio da je tuženik korisnik poslovnog prostora na navedenoj adresi te korisnik zajedničkog spremnika za otpad, slijedom čega je zaključio da je tuženik pasivno legitimiran za plaćanje javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada.

8. Nadalje, prvostupanjski je sud izvršio uvid u račune, izvod otvorenih stavaka, zapisnik o izvršenom uviđaju (list 42. spisa) te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, pa je na temelju tako provedenih dokaza utvrdio da tužitelj predmetnim računima potražuje naknadu za minimalnu javnu uslugu kao i naknadu povezanu s brojem pražnjenja spremnika za utuženo razdoblje. U odnosu na tuženikov prigovor da zbog epidemioloških mjera donesenih tijekom pandemije bolesti COVID-19 nije koristio poslovni prostor niti usluge tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio da za travanj i svibanj 2020. tužitelju nisu obračunate usluge koje ovise o broju odvoza otpada, već isključivo minimalna javna usluga, pri čemu je sud uzeo u obzir da su epidemiološka ograničenja rada ugostiteljskih i uslužnih djelatnosti bila na snazi upravo tijekom travnja i svibnja 2020. godine.

9. Također, a s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru, prvostupanjski je sud, pozivom na odredbu čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) utvrdio da se na predmetno potraživanje primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Budući da je prijedlog za ovrhu podnesen 19. listopada 2022., dok je najstarija tražbina dospjela u veljači 2020. godine, prvostupanjski je sud zaključio da trogodišnji zastarni rok nije istekao, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

10. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna i na zakonu osnovana, budući da su ista donesena na temelju odlučnih činjenica utvrđenih iz izvedenih dokaza i sadržaja spisa. Iz obrazloženja presude jasno proizlazi koje je činjenice sud utvrdio, na temelju kojih dokaza ih je utvrdio te zbog čega pojedine prigovore tuženika smatra neosnovanima. Sud je posebno obrazložio pitanje pasivne legitimacije, zastare, pružanja usluge tijekom epidemioloških mjera te pravnu prirodu minimalne javne usluge. Razlozi presude međusobno nisu proturječni niti je presuda nerazumljiva, pa ju je moguće ispitati.

11. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je sud nezakonito uzeo u obzir dokaze dostavljene nakon tužbe i odgovora na tužbu pozivajući se na odredbu čl. 461.a st. 2. ZPP-a. Točno je da navedena odredba u sporovima male vrijednosti propisuje dužnost stranaka da najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, iznesu činjenice i predlože dokaze. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da odluka nije donesena na temelju neke nove i iznenadne činjenične osnove koju tuženik nije mogao raspraviti, nego na temelju dokumentacije koja prileži spisu, računa, izvoda otvorenih stavaka, zapisnika o izvršenom uviđaju te utvrđenja da je tuženik bio korisnik poslovnog prostora i zajedničkog spremnika. Tužitelj je već podneskom od 17. studenoga 2022. osporio prigovore tuženika i dostavio račune na kojima temelji potraživanje, dok naknadno očitovanje razvojno-tehničke službe od 15. listopada 2024. nije bilo jedini ni odlučujući dokaz za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Bitno je i to da iz presude ne proizlazi da je tuženiku bilo uskraćeno pravo očitovanja o tom dokazu, jer je sud naveo da se tuženik protivio njegovu korištenju, što znači da je o tome raspravljao. Stoga eventualna procesna primjedba tuženika ne dovodi do zaključka da presuda nije na zakonu osnovana osobito zato što odlučna utvrđenja proizlaze i iz drugih dokaza, a tuženik ne ističe na koji bi način drukčije odlučivanje o tom dokazu dovelo do drukčije odluke o tužbenom zahtjevu.

12. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio isključivo na jednostranim ispravama tužitelja. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud odluku nije donio samo na temelju računa i dokumentacije tužitelja, već i na temelju zapisnika o izvršenom uviđaju od 27. siječnja 2020. koji je tuženik ovjerio svojim pečatom i potpisom, izvoda otvorenih stavaka te ostale dokumentacije koja prileži spisu, pa je na temelju tako provedenih dokaza utvrdio da je tuženik korisnik poslovnog prostora adresi [adresa] u [adresa] i zajedničkog spremnika za komunalni otpad. Na temelju navedenog prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tuženik pasivno legitimiran za plaćanje predmetne komunalne usluge.

13. Nadalje, nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod da zbog epidemioloških mjera nije koristio prostor niti usluge tužitelja. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da za travanj i svibanj 2020. nisu obračunate usluge koje ovise o broju odvoza otpada, nego samo obvezna minimalna javna usluga. Sud je izričito naveo da je tužitelj već u obračunu uvažio činjenicu ograničenog rada ugostiteljskih objekata tijekom važenja epidemioloških mjera. Također je pravilno utvrdio da ograničenja nisu trajala tijekom cijelog utuženog razdoblja od veljače 2020. do veljače 2022. godine.

14. Neosnovano se tuženik poziva na praksu ESLJP-a u predmetima Khamidov protiv Rusije i Bochan protiv Ukrajine. Smisao te prakse nije da svaki prigovor nezadovoljne stranke protiv ocjene dokaza predstavlja povredu prava na pošteno suđenje, nego da do povrede može doći tek kada je ocjena domaćeg suda očito proizvoljna, grubo nerazumna ili kada sud potpuno zanemari odlučne dokaze i navode stranke. U predmetu Khamidov protiv Rusije ESLJP je utvrdio problem upravo zbog krajnje proizvoljne ocjene dokaza domaćih sudova, dok je u predmetu Bochan protiv Ukrajine naglašeno da povreda postoji kada postupanje domaćeg suda poprimi obilježja grube arbitrarnosti ili uskraćivanja pravde. Takva situacija ovdje ne proizlazi iz prvostupanjske presude. Sud nije ignorirao prigovore tuženika, nego ih je izričito naveo i obrazloženo odbio: očitovao se o pasivnoj legitimaciji, epidemiološkim mjerama, zastari, računima, minimalnoj javnoj usluzi i troškovima. Sama činjenica da tuženik ne prihvaća ocjenu dokaza ne znači da je ta ocjena proizvoljna. Naprotiv, presuda sadrži provjerljiv slijed zaključivanja, pa se ne radi o arbitrarnosti u smislu navedene prakse ESLJP-a.

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je sud bio dužan primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a. Naime, kako je već naprijed navedeno, prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice, odnosno da je tuženik korisnik poslovnog prostora i korisnik sustava javne usluge prikupljanja komunalnog otpada, slijedom čega je pravilno zaključio da je dužan podmiriti utuženo potraživanje po osnovi pružene komunalne usluge. U odnosu na razdoblje tijekom travnja i svibnja 2020. godine sud je utvrdio da tužitelju nisu obračunate usluge koje ovise o broju odvoza otpada, već isključivo minimalna javna usluga. Budući da je sud odlučne činjenice utvrdio na temelju izvedenih dokaza, nije bilo mjesta primjeni pravila o teretu dokazivanja zbog neuspjeha dokazivanja.

16. Neosnovano tuženik osporava primjenu trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 228. ZOO-a. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da se radi o poslovnom odnosu između dvije pravne osobe, odnosno o trgovačkom ugovoru, zbog čega se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Sud je pravilno utvrdio da od dospijeća najstarije tražbine iz veljače 2020. do podnošenja prijedloga za ovrhu 19. listopada 2022. trogodišnji zastarni rok nije istekao.

17. Također, nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod kojim ističe da zbog epidemioloških mjera nije mogao obavljati djelatnosti koje su bile predmet ograničenja propisanih odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio na pitanju je li tuženik mogao u punom opsegu obavljati svoju djelatnost, već na utvrđenju da je bio korisnik poslovnog prostora i korisnik sustava javne usluge prikupljanja komunalnog otpada.

18. Uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

19. I odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

20. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić