REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1469/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118b, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1971/2025 od 23. siječnja 2026., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1971/2025 od 23. siječnja 2026.u točkama I. i III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1971/2025 od 23. siječnja 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 133,00 € sa zateznim kamatama koje teku od 22. svibnja 2025. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na utuženi iznos preko stope određene u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 82,41 € sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2026. do isplate (točka III. izreke.). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6,63 € sa zateznim kamatama, kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno, ističe da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge o povezanosti prigovora promašene pasivne legitimacije i pravne osnove tužbenog zahtjeva. Navodi da prvostupanjski sud nije ispitao je li tuženikov osiguranik postupio ispravno kada je svoje vozilo popravio u nekom od dostupnih servisa (u servisu po svom izboru) i da li je tuženik ispunio svoju obvezu isplatom osigurnine tuženikovom osiguraniku. Žalitelj osporava i tijek zateznih kamata navodom da je u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženik dužan isplatiti štetu s kamatama koje teku tek od donošenja prvostupanjske presude, jer prije toga nije bila poznata visina iznosa kojeg treba platiti. Osporava i parnične troškove paušalnim navodom te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 169,52 €.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjska presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP -a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 133,00 € radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 € (čl. 502. st. 1. ZPP -a), te se presuda ne može sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. Iz podataka u spisu proizlazi da su tuženikov osiguranik i tuženik sklopili policu obveznog osiguranja te da je tuženikovom osiguraniku 14. ožujka 2025. nastala šteta na vozilu te je tuženikov osiguranik prijavio tuženiku štetni događaj, a tuženik je napravio procjenu štete (izvid štete broj: 250510511942/1 – list 10. spisa) i kalkulaciju troška popravka vozila. Nakon štetnog događaja, oštećenik (tuženikov osiguranik) je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je vozilo prema nalogu vlasnika popravio i vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve prema pravilima struke, te je za svoju uslugu ispostavio račun od 21. svibnja 2025., broj 734/01/02 u ukupnom iznosu od 1.032,01 € (825,61 € + PDV - list 9. spisa). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku te je tuženik odgovorio i likvidirao račun, ali samo na iznos od 692,61 €, a razliku po računu tuženik nije platio jer je za taj iznos osporavao cijenu rada limara i lakirera. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 27. svibnja 2025. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 15. – 16. spisa) kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, a o čemu je tuženik obaviješten (list 17. - 18. spisa).

7. Predmet spora je razlika u cijeni rada limara/lakirera te tužbom tužitelj zahtijeva od tuženika plaćanje iznosa od 133,00 €, navodeći da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.

8. Tijekom postupka je tuženik osporavao ne samo visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, nego i aktivnu legitimaciju tužitelja.

9. Neosnovano tuženik osporava aktivnu legitimaciju. Dakle, kako je već navedeno, tužitelj je uz tužbu dostavio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 27. svibnja 2025. sklopljenog između OTP LEASINGA d.d. kao ustupitelja i ovdje tužitelja kao primatelja tražbine u iznosu od 133,00 €, a o kojem ustupu je tuženik bio obaviješten. Kako pravilno navodi prvostupanjski sud u svojoj odluci, prema odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Prvostupanjski sud je utvrdio da je iz priloženog Izvida štete tuženika razvidno da se odnosi upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine), a iz računa tužitelja broj 734/01/02 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj štete tuženika te marka i registarska oznaka vozila oštećenika).

10. Također, nije osnovan ni tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer je tuženik oštećeniku ne samo dostavio ponudu u kojoj je procijenjena šteta na predmetnom vozilu nego je ujedno i uplatio iznos koji iz ponude proizlazi. Dakle, prigovor promašene pasivne legitimacije povezan je s pravnom osnovom tužbenog zahtjeva jer se odnosi na pitanje tko je stvarni dužnik prema tužitelju, odnosno protiv koga je tužba pravilno usmjerena. U ovom predmetu, tuženik je s oštećenikom sklopio policu osiguranja te je nakon štetnog događaja kao osiguravajuće društvo procijenio štetu te isplatio navedeni iznos za popravak vozila. Oštećenik je potom ustupio potraživanje tužitelju Ugovorom o ustupanju tražbine (cesiji), a tuženik je o tome obaviješten. Time je tuženik postao stvarni dužnik prema tužitelju u visini neosporenog dijela potraživanja. Naime, pasivna legitimacija je materijalnopravna pretpostavka koja određuje je li tuženik nositelj pravne dužnosti prema tužitelju. U konkretnom slučaju, pravna osnova tužbenog zahtjeva je upravo Ugovor o ustupanju tražbine kojim je potraživanje preneseno na tužitelja, a tuženik je obvezan isplatiti potraživanje u visini koja nije osporena (i koji iznos je uplatio). Stoga, prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer je tuženik pravilno određen kao stranka protiv koje se vodi postupak, budući da je on stvarni dužnik temeljem cesije potraživanja. Osporeni dio potraživanja ne utječe na pasivnu legitimaciju, već na visinu potraživanja.

11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da iz navedenog računa tužitelja proizlazi da je izvršio popravak predmetnog vozila za ukupnu cijenu od 1.032,01 € (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Tužitelj je oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu s Cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila svim klijentima (list 14. spisa).

12. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Također, pravilno prvostupanjski sud navodi da okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO -a. Potrebno je istaknuti da kada je tužitelj na okolnost visine štete, a kada opseg oštećenja nije sporan kao u konkretnom slučaju, visinu dokazao računom o popravku iz kojeg je razvidno da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz odredbe čl. 219. ZPP-a.

13. Dakle, tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama niti može isplatu štete, odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, pa kako nesporno proizlazi da cijena satnice tužitelja iznosi 43,00 € (list 14. spisa) uvećano za PDV to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje dužnog iznosa.

14. U odnosu na tuženikov žalbeni navod kojim osporava tijek zateznih kamata navodom da u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva kamate na utuženi iznos počinju teći danom donošenja prvostupanjske odluke, tuženiku se ističe da tijek zateznih kamata na predmetnu štetu počinje teći od dana dospjelosti potraživanja, odnosno od dana kada je obveza postala dospjela i poznata. U slučaju imovinske štete, kamate teku od idućeg dana od dana dospjelosti, što je u ovom slučaju konkretno 22. svibnja 2025. jer je dospijeće na računu označeno 21. svibnja 2025. U konkretnom slučaju radi se o potraživanju koje je cesijom preuzeto i za koje je na računu jasno naznačeno dospijeće 21. svibnja 2025., što znači da je obveza tuženika za plaćanje novčanog iznosa postojala i bila poznata od tog datuma. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da kamate teku od 22. svibnja 2025., dakle od idućeg dana nakon dospjelosti, jer se radi o novčanom potraživanju čija je visina poznata i utvrđena.

15. Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, tuženikovi žalbeni navodi nisu osnovani ni od utjecaja na pravilnost presude pa je tuženikovu žalbu protiv presude u pobijanom dijelu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku odluku sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić