REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4813/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja Upravljanje sportskim objektima, OIB 59365213244, Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagrebu, protiv tuženika MH , nositelj OPG AB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Delić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-276/2023-20 od 4. studenog 2024., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-276/2023-20 od 4. studenog 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.125,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zorke Despot, Zagreb, Lastovska 12, poslovni broj: Ovrv-127/21 od 16. kolovoza 2021., u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku 15 dana platiti tužitelju iznos od 3.238,15 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose glavnice i po stopama naznačenima u točki I. izreke pobijane presude (točka I. izreke). Naložio je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.078,83 eura (točka III. izreke).

2. U obrazloženju je naveo da je činjenična i pravna osnova tužiteljeva zahtjeva poslovni i pravni odnos između stranaka temeljem Ugovora o zakupu te da je i razmotrio prijeporni odnos kroz odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) koje uređuju ugovor o zakupu, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. Člankom 519. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zakupu zakupodavac obvezuje predati zakupniku određenu stvar na korištenje, dok se zakupnik obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Ugovor o zakupu neformalan je ugovor (čl. 286. st. 1. ZOO-a). Iz iskaza saslušane svjedokinje proizlazi kako je zaposlena kod tužitelja još od 2004. godine na administrativnim poslovima te kako ima uvid u ispostavljene fakture za korištenje boksova, kako joj je poznato da je upravo tuženik i unatrag nekoliko godina korisnik predmetnih boksova te da je tuženik podmirio pojedine račune za korištenje boksova za smještaj konja. Isto tako, svjedokinja je navela kako je uobičajen postupak u slučaju nepostojanja ugovora da se na licu mjesta utvrdi konj kojeg vlasnika se nalazi u pojedinom boksu, slijedom čega se izdaju fakture. Ovdje se napominje kako je člankom 221.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) propisano da ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže suprotno. Ovo, osobito, imajući na umu da je račun kao takav jednostrana isprava kojom vjerovnik poziva dužnika na ispunjenje novčane obveze te imajući na umu da je tuženik osporio postojanje svoje obveze pa bi tužitelj svakako morao dokazati osnovanost i visinu novčanog potraživanja navedenog u tom računu. U konkretnom slučaju sud je sukladno odredbi čl. 221.b ZPP-a naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi očitovanje o tome je li koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima, a sve imajući na umu kako tražbina po pojedinom računu ne prelazi vrijednost od 10.000,00 kn. Predmetni dopis tuženik je zaprimio 4. siječnja 2024., te do zaključenja glavne rasprave po istome nije postupio, niti se na navedenu okolnost očitovao kako u tijeku postupka tako ni na održanim ročištima. Budući da tuženik u danom zakonskom roku pa ni naknadno, nije dostavio isprave na temelju kojih se može utvrditi je li koristio pravo na odbitak pretporeza, sukladno čl. 221.b st. 4. i st. 1. ZPP-a smatra se da je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza. Dakle, s obzirom da je tužitelj dokazao da je tuženik za tražbinu koju tužitelj utužuje u ovom postupku na temelju vjerodostojne isprave, koristio pravo na odbitak pretporeza, na tuženiku je bio teret dokaza da utužena tražbina ne postoji, odnosno da je prestala, odnosno da dokaže da je tražbinu podmirio ili da dokaže da tužitelj ugovorenu uslugu nije izvršio. Međutim, tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dostavio niti jedan dokaz na predmetnu okolnost, niti je u tom smjeru predlagao dokazne prijedloge. Slijedom navedenog, budući da je tuženik odbio pretporez po utuženim računima slijedom čega se predmnijeva da utužena tražbina postoji, time je tužitelj dokazao i osnovu i visinu utužene tražbine, pa budući da tuženik nije dokazao da je utužena tražbina prestala, to je sud utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem čl. 519. ZOO-a i da je tuženik koristio boksove tužitelja za smještaj konja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju utuženi iznos.

3. Tuženik u žalbi navodi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, sud je tuženiku uputio dopis kojim ga poziva da u roku od 15 dana dostavi podatak iz kojeg je moguće utvrditi korištenje prava na odbitak pretporeza po utuženim računima, sukladno čl. 221.b st.1., 2., 3. i 4. ZPP-a. Tuženik je 4. siječnja 2024. bio na izdržavanju kazne zatvora, i sasvim sigurno nikakav dopis od suda nije zaprimio. Tuženik ne zna kakvu dostavnicu sud ima u spisu, ali zna da ju on nije mogao potpisati, pa tako niti imati saznanja o pozivu suda. Nadalje, tuženika je u postupku zastupao punomoćnik, kojemu sud predmetni dopis nije niti slao iako je trebao, jer tomu i služi punomoćnik u parničnom postupku. Tuženik je dakle onemogućen u raspravljanju pred sudom, bez obzira što je raspravnim rješenjem tuženiku naloženo da se o istom očituje. Tuženik odnosno njegov punomoćnik to odmah nije niti mogao učiniti, zbog naprijed naznačenog razloga. Na kraju svega, tuženik niti nije u sustavu PDV-a niti je ikada bio, pa nije niti mogao koristiti odbitak pretporeza. Stoga je tužitelj, a ne tuženik kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, dužan dokazati i osnovu i visinu potraživanja, a što tužitelj nije učinio. Tužitelj je postojanje ugovornog odnosa pokušao dokazati izjavom svjedoka MHV administratora zaposlenog kod tužitelja, koja potvrđuje da između parničnih strana ne postoji nikakav ugovor, nego navodi da je tuženik bio korisnik smještaja konja što da je utvrđeno komisijski. Osim što ta izjava nije istinita, ne postoji nikakav dokument-zapisnik iz kojeg bi bilo vidljivo koji su točno konji u čijem vlasništvu, kada i u kojem boksu zatečeni. O prisutnosti tuženika toj komisijskoj provjeri ne treba niti trošiti riječi, ako i o sastavu, stručnosti i sposobnosti da prepozna i razlikuje 160 konja koliko je bilo u štalama. Druga je stvar što tuženik obnaša dužnost predsjednika KK Karoca, KK Batida, čiji konji su bili u jednom periodu smješteni kod tužitelja, međutim priličan je problem što tužitelj nije čipirao konje i nema mogućnosti osim vizualnim prepoznavanjem svakog konja utvrditi koji i čiji su konji u pojedinom boksu. Javno je dostupan podatak da je tužitelj nasumično pokretao ovršne postupke pokušavajući barem djelomično umanjiti štetu koju je sam sebi prouzročio neurednim i nezakonitim vođenjem poslovnih knjiga i evidencija. Iz svega iznijetoga jasno je da je sud pogrešno primijenio čl. 519. ZOO-a, kada je zaključio postojanje neformaliziranog ugovornog odnosa kojim je tužitelj tuženiku pružio uslugu smještaja konja, jer niti jedan bitni sastojak ugovora o zakupu tužitelj nije dokazao. Nadalje, dokumentaciju koju je tužitelj dostavio podneskom od 3. srpnja 2023., tužitelj je dostavio suprotno odredbi čl. 461.a ZPP-a. Tužitelj je rješenje kojim se stavlja rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izvan snage poslovni broj Povrv-5156/2021-2 od 10. veljače 2023. zaprimio 23. veljače 2023., dok je podneskom od 3. srpnja 2023. dostavio isprave na kojima navodno temelji svoje potraživanje, dakle izvan roka od 15 dana koji je propisan prethodno citiranom odredbom. Navedeno je tuženik istaknuo i na ročištu održanom 14. studenog 2023. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 391,33 eura.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.125,00 eura.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. ZPP -a, u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 3.238,15 eura na temelju izdanih računa od 18. ožujka 2020., za iznos od 4.000,00 kn, od 28. travnja 2020., za iznos od 4.000,00 kn, od 25. svibnja 2020., za iznos od 4.000,00 kn, od 18. lipnja 2020., za iznos od 4.000,00 kn, od 15. srpnja 2020., za iznos od 4.000,00 kn i od 19. kolovoza 2020., za iznos od 4.487,74 kn, za zakup prostora za smještaj konja u boksovima na hipodromu u Zagrebu.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, jer da mu je nezakonitom dostavom dopisa od 14. studenog 2023. kojim je pozvan „u roku od 15 (petnaest) dana dostaviti sudu podatak (isprave) iz kojih je moguće utvrditi korištenje prava na odbitak pretporeza po utuženim računima“ i koji mu, prema njegovim navodima, nije dostavljen ni 4. siječnja 2024. niti kasnije, onemogućeno raspravljanje pred sudom.

10. Naime, suprotno žaliteljevim navodima, za ocjenu postojanja navedene povrede, nije nevažno što je raspravnim rješenjem odnosno rješenjem donesenim na pripremnom ročištu od 14. studenog 2023. na kojem je bila prisutna i tuženikova punomoćnica – odvjetnica, tuženiku naloženo „očitovati se u roku od 8 (osam) dana, sukladno čl. 221.b st. 1., 2., 3. i 4. ZPP-a, o tome je li koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima“. Dakle, u bitnom mu je (odnosno njegovoj punomoćnici) naloženo isto što i dopisom od 14. studenog 2023., s tim da je i rok od osam dana i rok od (pravilnih) 15 dana više puta protekao do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom u ovom postupku, a tuženik nesporno po citiranom nalogu suda nikada nije postupio.

11. Zato ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a i zato su ispunjene pretpostavke za primjenu oborive presumpcije iz čl. 221.b st. 4. ZPP-a prema kojoj je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima, a što je (prije svega) odlučno za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

12. To ne može izmijeniti niti tuženikov zakašnjeli (u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a) žalbeni navod ''da niti nije u sustavu PDV-a niti je ikada bio'', jer je u tom slučaju navedeno trebao odgovoriti (i dokumentirati) prvostupanjskom sudu na poziv iz čl. 221.b st. 4. ZPP-a (a koji je navod, samo usput i nevažno za ovu odluku, kako to proizlazi iz tužiteljevog odgovora na žalbu, i netočan).

13. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 221.b st. 1. i 4. ZPP-a ocijenio kako se u ovom postupku smatra da utužena tražbina postoji u cijelosti i da je teret dokaza protivnog na tuženiku, dok je, pravilnom primjenom pravila o pravilu teretu dokazivanja iz čl. 221. st. 3., čl. 221.a i čl. 221.b ZPP-a, zaključio da tuženik nije oborio tu presumpciju jer je ocijenio da tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao protivno.

14. Pored činjenice da tužitelj, rješenjem od 10. veljače 2023. kojim se stavlja izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nije upozoren na posljedice iz čl. 461.a ZPP-a i da tuženiku ni dostavom tužiteljevog podneska od 3. srpnja 2023. (kojeg je tuženik uredno zaprimio 21. rujna 2023.) nije onemogućeno raspravljanje u ovom sporu male vrijednosti, nevažan je za ocjenu pravilnosti pobijane presude žalbeni navod tuženika kojim problematizira pravodobnost tog podneska.

15. Preostalim žalbenim navodima kojima, u bitnom, osporava da je postojao predmetni poslovni odnos između stranaka, tuženik iznosi, u ovom sporu male vrijednosti, nedopušteni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Zato je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 519. ZOO-a ocijenio predmetni tužbeni zahtjev osnovanim, pa je, primjenom čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke, s čim u vezi tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

17. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer taj trošak koji je nastao podnošenjem odgovora na žalbu, nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Radovan Raduka