REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1538/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Zagreb, Heinzelova 4, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pavlak & Partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3405/2023-42 od 20. veljače 2026., 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3405/2023-42 od 20. veljače 2026. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3405/2023-42 od 20. veljače 2026. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.132,26 € sa zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2022. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.896,93 € sa zateznim kamatama koje teku od 20. veljače 2026. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 110,18 € sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe tuženik prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, uzimajući u obzir činjenicu da se u trenutku predmetne prometne nezgode nije provodio lov u lovištu kojim gospodari lovoovlaštenik. Navodi da ukoliko i postoji odgovornost lovoovlaštenika, isti odgovara po principu krivnje te je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, pa tako i protupravnost lovoovlaštenika i uzročnu vezu između propusta lovoovlaštenika i nastanka štete, a što smatra da tužitelj tijekom postupka nije dokazao. Stoga sama činjenica naleta tužiteljevog osiguranika na divljač, bez dokazivanja uzročne veze s provođenjem lova, ne može predstavljati pravnu osnovu za naknadu štete prema mjerodavnim odredbama Zakona o lovstvu. Napominje da odredba čl. 80 st. 6. Zakona o lovstvu u cijelosti uređuje odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom vozila na divljač te da ne ostavlja prostor primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima te da se odredbe Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu primjenjuju samo ako odredbama Zakona o lovstvu nije propisano drukčije, a da je u konkretnom slučaju propisano da će lovoovlaštenik biti odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač isključivo ako je šteta posljedica provođenja lova, dok u protivnom nema odgovornosti lovoovlaštenika. Nadalje ističe da navedena odredba Zakona o lovstvu ne sadrži nikakve pravne praznine koje bi se trebale popunjavati primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima, već da cjelovito uređuje odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom vozila na divljač, zbog čega kao lex specialis isključuje primjenu Zakona o obveznim odnosima. Nastavno zaključuje da čak i kada bi predmetna odredba sadržavala pravnu prazninu, ista se ne bi mogla popunjavati primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju objektivnu odgovornost za štetu od opasne stvari. Potom ističe da iz Zakona o lovstvu jasno proizlazi da je intencija zakonodavca bila da lovoovlaštenik odgovara isključivo po principu presumirane krivnje, odnosno samo ako postoji njegova skrivljena protupravna radnja ili propust. Tuženik napominje da čak i kada bi se divljač smatrala opasnom stvari za koju odgovara tuženik kao lovoovlaštenik područja s kojeg je ista istrčala, nesporno je i da je vozilo u pogonu također opasna stvar, zbog čega bi se međusobni odštetni zahtjevi trebali ocjenjivati po načelu krivnje. Nadalje navodi da je na tužitelju bio teret dokaza postojanja štetne radnje, štete, uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete te protupravnosti u objektivnom smislu. Potom ističe da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje u čemu bi se sastojala štetna radnja ili propust lovačkog društva koji je doveo do istrčavanja divljači iz lovišta i naleta na vozilo, a osobito stoga što predmetni događaj nije posljedica lova. Tuženik također napominje da je nesporno kako je do štetnog događaja došlo na županijskoj cesti, odnosno izvan područja lovišta i na nelovnoj površini gdje nije dopušteno provođenje lova, dakle na površini na kojoj je lovoovlaštenik onemogućen u provođenju bilo kakvih mjera sprječavanja šteta od divljači i da je mjere i radnje na takvim površinama obvezna propisati i provoditi pravna osoba koja upravlja predmetnom cestom a ne lovoovlaštenik. Nastavno, a pozivom na odredbu čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu tuženik ističe da je tom odredbom propisana odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini u samom lovištu u kojem živi, a ne i za štetu koju divljač počini na cesti koja prolazi lovištem. Zaključno, tuženik osporava i trošak te traži trošak žalbenog postupka u iznos od 390,27 €.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

5. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 3.132,26 € radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 € (čl. 502. st. 1. ZPP-a), te se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

6. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev kao osiguratelja koji je svom osiguraniku po osnovi kasko osiguranja isplatio štetu nastalu na vozilu u prometnoj nezgodi od 28. studenog 2021., a koju štetu tužitelj potražuje od tuženika kao osiguratelja lovoovlaštenika koji je na dan štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja izvanugovorne odgovornosti za štete koje divljač prouzroči naletom na motorna vozila.

7. Nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku isplatio utuženi iznos od 3.132,26 € i da je na dan štetnog događaja postojala polica osiguranja izvanugovorne odgovornosti lovačkog društva „Srndać“ kod tuženika.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) o odgovornosti za štetu, a ne odredba čl. 80. st. 6. ZL-a. Naime, činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik odnosno njegov osiguratelj ne može odgovarati za štetu. Ili drugim riječima, prvostupanjski sud je utvrdio da je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar, pa da stoga lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredaba čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 76. st. 2. ZL-a. Sud je naveo da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi odgovornosti samo ako bi dokazao da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka izvan stvari koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili ako bi dokazao da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti niti izbjeći odnosno otkloniti.

9. Nadalje je sud naveo da je na tuženiku bio teret dokaza činjenice da do štetnog događaja nije došlo naletom vozila na divlju životinju – vepra, jer bi navedena činjenica isključivala njegovu odgovornost za štetu. Iz Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Policijske postaje Opatija proizlazi da su na prednjem lijevom putnom svjetlu i prednjem braniku vozila osiguranika tužitelja pronađeni kontaktni odnosno biološki tragovi dlake divlje svinje – vepra. Sud je uzeo u obzir i sadržaj službene bilješke te iskaz svjedoka MS (tužiteljevog osiguranika) koji je iskazao da mu je s lijeve strane iznenada izletjela divlja svinja na koju je naletio prednjim lijevim dijelom vozila nakon čega je udario u ogradu prednjim desnim dijelom vozila. Sud je zaključio da je štetni događaj nastao upravo zbog naleta vozila osiguranika tužitelja na divlju životinju – vepra te da tuženik nije dokazao činjenicu koja bi isključila njegovu odgovornost.

10. Uzimajući u obzir tvrdnje tuženika da je uzrok prometne nezgode neprilagođena brzina tužiteljevog osiguranika, prvostupanjski je sud saslušao svjedoka MS te izveo dokaz prometnim vještačenjem na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode.

11. Iz iskaza svjedoka sud je utvrdio da su se na jednom dijelu prometnice izvodili radovi zbog čega je na kolniku bio postavljen semafor, da se svjedok nakon uključenja zelenog svjetla prestrojio u lijevu prometnu traku te se potom vraćao u svoju prometnu traku. Sud je utvrdio da se na tom dijelu prometnice nalazi lijevi zavoj te da je tijekom prestrojavanja s njegove lijeve strane izletjela divlja svinja koja je brzo naišla pa je vozilo prednjim lijevim dijelom naletjelo na životinju, nakon čega je udarilo u ogradu prednjim desnim dijelom. Sud je nadalje utvrdio da je svjedok iskazao da se zbog radova na cesti kretao brzinom od oko 50 do 60 km/h, koju je dodatno smanjio prije vraćanja u kolničku traku i nakon uočavanja divljači.

12. Nadalje, prvostupanjski sud utvrdio je da je prometni vještak zaključio kako je vozilo tužiteljevog osiguranika prednjim lijevim dijelom naletjelo na desni bočni dio divlje svinje koja je prelazila kolnik dolazeći vozilu s lijeve strane te da nije bilo elemenata za egzaktan izračun brzine kretanja vozila, ali da je tehnički moguće da se vozilo neposredno prije i u trenutku naleta kretalo brzinom od 50 do 60 km/h. Vještak je nadalje naveo da vozač, bez obzira je li vozio s dugim ili kratkim svjetlima, nakon ulaska divlje svinje u vidno polje i poduzimanja intenzivnog kočenja nije mogao zaustaviti vozilo prije mjesta naleta. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka na koji stranke nisu imale nikakvih primjedbi.

13. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud utvrdio je da je tužiteljev osiguranik u trenutku naleta na divlju svinju upravljao vozilom primjerenom brzinom, da nije imao mogućnosti izbjeći štetni događaj i da nije pridonio nastanku štete, a da tuženik nije, sukladno odredbi čl. 1067. ZOO-a, dokazao da šteta potječe od nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stoga je sud, primjenom odredbe čl. 963. ZOO -a u vezi s odredbama čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a, zaključio da tužitelj osnovano od tuženika potražuje isplatu utuženog iznosa od 3.132,26 €.

14. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatu iznosa koji je tužitelj, kao kasko osiguratelj, isplatio svom osiguraniku na ime naknade štete nastale na vozilu u prometnoj nezgodi prouzročenoj naletom vozila na divlju svinju-vepra. Naime, tužitelj je dokazao svoje navode, dok tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale njegovu odgovornost, odnosno nije dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (tužiteljevog osiguranika) niti da postoje druge okolnosti iz odredbe čl. 1067. ZOO-a koje bi tuženika oslobađale odgovornosti.

15. Naime, iz stanja spisa proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku isplatio naknadu štete, niti je sporna visina isplaćenog iznosa. Nadalje, nije sporno da je do štetnog događaja došlo naletom vozila tužiteljevog osiguranika na divljač, kao ni da je lovačko društvo koje gospodari predmetnim lovištem bilo osigurano kod tuženika. Iz provedenih dokaza, osobito policijske dokumentacije, iskaza saslušanog svjedoka i nalaza prometnog vještaka, proizlazi da se osiguranik tužitelja kretao dopuštenom i primjerenom brzinom, da je zbog radova na cesti postupao sukladno privremenoj prometnoj regulaciji, da se divlja svinja-vepar iznenada pojavila na kolniku te da vozač nije imao stvarnu mogućnost izbjeći nalet.

16. Prvostupanjski sud je stoga pravilno postupio kada je primijenio odredbu čl. 963. ZOO-a prema kojoj su isplatom naknade iz osiguranja na tužitelja prešla prava njegova osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu, do visine isplaćene naknade.

17. Slijedom navedenog, nije osnovan žalbeni navod kojim ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, kako je već navedeno, tijekom postupka nije bilo sporno da je lovačko društvo koje gospodari lovištem iz kojeg je divljač izašla na javnu prometnicu u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje odgovornosti lovoovlaštenika za nastalu štetu primjenom odredbe čl. 76. st. 2. ZL -a u vezi s odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima, pravilno je zaključio i da tuženik, kao osiguratelj lovoovlaštenika, odgovara tužitelju za isplaćeni iznos naknade štete. Stoga prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan.

18. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod kojim osporava svoju odgovornost pozivajući se na odredbu čl. 80. st. 6. ZL-a, tvrdeći da u konkretnom slučaju nije provođen lov pa da stoga ne postoji odgovornost lovoovlaštenika. Točno je da navedena odredba propisuje odgovornost vozača ako je upravljao vozilom protivno prometnim propisima i znakovima izričitih naredbi, odnosno odgovornost lovoovlaštenika ako je šteta nastala zbog provođenja lova. Međutim, iz sadržaja te odredbe ne proizlazi da bi u svim ostalim slučajevima odgovornost lovoovlaštenika bila isključena. Naime, navedena odredba čl. 76. st. 2. ZL-a izričito propisuje da se glede uzroka i odgovornosti za štetu primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drukčije. Budući da u ovom postupku nije utvrđeno da je šteta nastala zbog provođenja lova, niti je utvrđeno da je vozač postupao protivno prometnim propisima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio opća pravila Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu od opasne stvari.

19. Slijedom navedenog, nije osnovan ni žalbeni navod da je tužitelj bio dužan dokazivati krivnju lovoovlaštenika, njegov konkretan protupravni propust ili uzročnu vezu između određenog postupanja lovoovlaštenika i nastale štete. Prvostupanjski sud nije prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odgovornosti po načelu krivnje, već je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari u smislu odredaba čl. 1045. st. 3., čl. 1063. i čl. 1064. ZOO -a.

20. Također, nije osnovan ni žaliteljev navod kojim ističe da javna cesta nije lovište te da se zbog toga ne može uspostaviti odgovornost lovoovlaštenika. U odnosu na taj žalbeni navod valja istaknuti da odredba čl. 11. st. 2. ZL -a doista propisuje da javne ceste ne predstavljaju lovišta, međutim navedena okolnost sama za sebe ne dovodi do isključenja odgovornosti u konkretnom slučaju. Naime, predmet ovog spora nije šteta nastala „u lovištu“ u smislu odredaba Zakona o lovstvu, već šteta nastala naletom vozila na divljač koja je iz lovišta kojim gospodari tuženikov osiguranik izašla na javnu prometnicu. Upravo zbog toga pravilno je prvostupanjski sud odgovornost ocjenjivao primjenom odredbe čl. 76. st. 2. ZL -a u vezi s odredbama Zakona o obveznim odnosima, a ne kao odgovornost za štetu nastalu u samom lovištu.

21. Nije osnovan ni žalbeni navod kojim se tuženik poziva na odredbu čl. 83. st. 1. ranije važećeg Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 62/17 i 99/18.) Naime, riječ je o odredbi prethodno važećeg Zakona o lovstvu koja više nije na snazi te se ne može primjenjivati na predmetni štetni događaj koji se dogodio 2021. godine. Stoga navedeni žalbeni navod nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

22. Slijedom navedenog, nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod kojim ističe da divljač sama po sebi nije opasna stvar. Prvostupanjski sud nije apstraktno zaključio da je svaka divljač uvijek opasna stvar, već je pravilno ocijenio konkretne okolnosti predmetnog štetnog događaja. Naime, divlja svinja-vepar koja iznenada i nekontrolirano izađe na javnu prometnicu, osobito u uvjetima noćne vožnje i privremene regulacije prometa zbog radova na cesti, objektivno predstavlja povećanu opasnost za sudionike u prometu. Stoga je pravilno primijenjena odredba čl. 1045. st. 3. ZOO-a u vezi s odredbama čl. 1063. i čl. 1064. istoga Zakona.

23. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu te da nisu dokazane okolnosti iz čl. 1067. ZOO-a koje bi tuženika oslobađale odgovornosti.

24. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

25. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić