Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9456/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te sudaca Roberta Završkog i Mladena Genca, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. AS, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 13. veljače 2024., broj: Pp-493/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. AS kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. AS obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 13. veljače 2024., broj: Pp-493/2024-10, proglašen je krivim okr. AS da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 260,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 50,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik po branitelju, odvjetniku Krešimiru Bagiću, s prijedlogom da se ista usvoji.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako prvostupanjski sud u točci 5.1. citira navode iz službene bilješke policije u kojima se navodi što je rekao okrivljenik, a što je trebao izdvojiti iz spisa kao nezakonit dokaz. Nadalje, ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je poklonio vjeru samo iskazu žrtve, a u skučenom prostoru gdje je prekršaj počinjen bili su okrivljenik, žrtva i svjedok BS, pa je sud trebao drugačije cijeniti njezin iskaz kao i iskaz svjedokinje NS. Smatra i kako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iz razloga što je sud odbio izvođenje dokaza saslušanjem policijskih službenika koji su postupali u konkretnoj situaciji jer bi isti mogli svjedočiti o dinamici događaja.

6. U odnosu na navod okrivljenika kako prvostupanjski sud u točci 5.1. obrazloženja citira navode iz službene bilješke policije u kojima se navodi što je rekao okrivljenik, a što je trebao izdvojiti iz spisa jer se radi o nezakonitom dokazu, ovaj sud ističe kako takav žalbeni navod nije osnovan. U točci 5.1. obrazloženja prvostupanjski sud jasno navodi kako iz iskaza danog u policijskoj postaji (zapisnika o ispitivanju osumnjičenika, a ne službene bilješke, kako pogrešno navodi okrivljenik) proizlazi da okrivljenik navodi kako ga je sestra verbalno napala da će ga ubiti ako se majci nešto dogodi, da mu se unosi u lice, nakon čega ju je odgurnuo te ona potom izašla iz kuće. Iz stanja spisa, točnije zapisnika o ispitivanju osumnjičenika (list 6. i 7. spisa) jasno proizlazi kako je okrivljenik na zapisnik u kojem je propisno upozoren i koji je vlastoručno potpisao, upravo takav iskaz i dao, a isti ne predstavlja nezakonit dokaz.

7. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod kojim se ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, ovaj sud stava je kako je isti neosnovan. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje kako su svi svjedoci spornog događaja suglasni oko činjenice da je žrtva u jednom trenu pala na koljena, s time da ne daju pojašnjenje zašto se to dogodilo, dok je sam okrivljenik potvrdio da je u jednom trenu odgurnuo žrtvu. Vjeru iskazu žrtve prvostupanjski sud osnovano poklanja, cijeneći pravilno i činjenicu da ne prešućuje i vlastitu tvrdnju da je prigovorila okrivljeniku glede situacije s bratom, a pored toga pravilno cijeni da je njen iskaz dan bez većih odstupanja. U odnosu na iskaz svjedoka BS, a za koji sad žalitelj ističe da nije pravilno cijenjen, ističe se kako je prvostupanjski sud konstatirao kako je i sam svjedok BS na zapisnik pred policijom izjavio da u trenutku kada je pogledao prema okrivljeniku i žrtvi (neposredno nakon samog inkrimiranog događaja) primijetio da je vidio kako je žrtva pala na pod, a AS je povlačio ruke prema sebi. Uz to, navodi kako ne zna je li ju okrivljenik odgurnuo, ali pretpostavlja da jest. Iskaz navedenog svjedoka dan na raspravi je u potpunosti suprotan onom danom pred policijom neposredno nakon događaja, pa time i pravilno cijenjen kao neuvjerljiv (u ukupnosti s ostalim izvedenim dokazima) jer isti svjedok na raspravi tvrdi da se žrtva unosila u lice, a okrivljenik se kretao unazad, te da je žrtva u jednom trenu poklekla, odnosno bacila se na pod i onda istrčala van i zvala policiju. Iskaz pred policijom je svjedok dao na dan počinjenja prekršaja 12. veljače 2024., dok je iskaz pred sudom dao na ročištu od 13. veljače 2024., dakle neusklađenost se ne može opravdati ni činjenicom da su se protekom vremena određeni detalji u prepričavanju promijenili uslijed nemogućnosti točne rekonstrukcije događaja, jer se radi o jednom danu, pa je time više razvidno kako je iskaz dan na raspravi evidentno usmjeren na otklanjanje prekršajne odgovornosti okrivljenika, a pritom je isti i životno nelogičan.

7.1. Ovaj sud stava je da činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno jer sud nije ispitao policijske službenike koji su postupali povodom dojave, a na okolnost posvjedočenja o dinamici događaja. Navedeno iz razloga što isti, s obzirom na svoj dolazak nakon samog događaja i njegove dinamike, ne bi o navedenom imali neposredna saznanja, a posredna saznanja koja imaju sud je uzeo u obzir u okviru materijalne dokumentacije koja prileži spisu. U odnosu na okolnost da bi isti posvjedočili o tome je li se žrtva pomokrila ili nije, ovaj sud ističe kako je takva okolnost irelevantna za utvrđivanje prekršajne odgovornosti okrivljenika.

7.2. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

9. Po ocjeni ovog suda, imajući na umu da je iz činjeničnog opisa razvidno da je okrivljenik u počinjenju prekršaja pokazao ustrajnost i manifestaciju sile (udarac u potiljak više puta zatvorenim dlanom) i da postoji veća kriminalna količina, izrečena novčana kazna po prvostupanjskom sudu, a koja predstavlja poseban zakonski minimum propisanog raspona novčane kazne, primjerena je stupnju krivnje i opasnosti počinjenog prekršaja, pa je ovaj sud otklonio bilo kakvu mogućnost izricanja blaže vrste kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. S obzirom da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, niti uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. kolovoza 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Nada Horvatović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerena prijepisa za: spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.