REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1141/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika GRAD RIJEKA, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, Dežmanova 10/I, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-494/2025-10 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-494/2025-10 od 16. siječnja 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Nalaže se Općinskom sudu u Rijeci, Zemljišnoknjižnom odjelu, ispraviti upis prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] Stambena zgrada [adresa], k.b. 34, površine 574 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na posebnom dijelu te nekretnine oznake:

- 87. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-87), Zgrada u [adresa], jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu, koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, predsoblja i hodnika, u ukupnoj površini od 42,43 m2, na način da na istom upiše pravo vlasništva Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 u 1/1 dijela uz istodobno brisanje vlasništva tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, a po pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka nadoknaditi tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 600,00 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. siječnja 2026. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. U obrazloženju je naveo kako među strankama nije sporno da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku novotvorene zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] poslovni broj Z-21667/2024 od 17. srpnja 2025. odbijen prigovor ovdje tužitelja radi ispravka upisa vlasništva na predmetnoj nekretnini kao neosnovan, te da je tužitelj upućen svoje pravo ostvarivati u parnici tužbom za ispravak (rješenje na stranici 6-8 spisa). Citirano rješenje tužitelj je zaprimio 6. kolovoza 2025. te je sukladno odredbama čl. 203. st. 4. i 5. i čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 63/19., 128/22., 155/23. i 127/24.) u zakonskom roku od 30 dana od dostave rješenja podnio ovu tužbu 29. kolovoza 2025. Nije sporno da je u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] novoformirana nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] i to etaža 87, jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu od 42,43 m2 upisana u vlasništvo ovdje tuženika i to temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno-knjižni odjel broj Z- 1/2009/6217 od 31. siječnja 2020. uz obrazloženje da je ovdje tuženik stekao vlasništvo prijepornog stana sukladno odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi („Narodne novine“ broj: 90/92., 94/93., 117/93., 5/97.; dalje: ZLSU). Također nije sporno da je Drvno Industrijsko Poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka svojim rješenjem broj: 2096/1969. od 16. listopada 1969. navedeni stan dao na korištenje svojoj djelatnici ŽM (rješenje na stranici 10 spisa), temeljem kojeg je i sklopljen Ugovor o korištenju stana broj 8356-33635 (Ugovor na stranici 9 spisa). Isto tako nije sporno da je pravni slijednik Poduzeća „Rade Šupić“ poduzeće Mobilia Ivo Marinković, Osijek, a prema potvrdi CERP-a klasa: 943-01/17-02/134 od 26. svibnja 2017. te Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća Mobilia od 11. lipnja 1993. proizlazi da svi stanovi (osim 6 stanova u [adresa], stranica 31, 34 i 100-112 spisa) nisu unijeti u pretvorbu navedenog poduzeća, odnosno da sva imovina, pa dakle i predmetni stan, nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj: 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03. i 145/10.) odnosno nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj: 21/96., 16/98., 71/97., 73/00., 92/10. i 145/10.). Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP). Sporno jest, je li tužitelj ex lege stekao pravo vlasništva predmetnog stana. Odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji propisuje da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bila je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), a čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj: 145/10., 70/12. i 94/13.) bilo je propisano da dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj ex lege stekao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom. Isto tako na temelju odredbe čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 94/13., 18/16., 89/17., 52/18. i 112/18.) predmetni stan, kao neprocijenjena imovina, postao je vlasništvo Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, iz citiranih odredbi proizlazi da neprocijenjenu imovinu predstavljaju dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom. Stoga se predmetni stan smatra neprocijenjenom imovinom u smislu čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Sukladno stavku 3. istog članka ta imovina je vlasništvo Republike Hrvatske. Dakle, tužitelj je stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom 1. siječnja 2011. stekao vlasništvo predmetnog stana. Odredbom čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV) propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je davatelj predmetnog stana na korištenje 1969. bilo Drvno industrijsko poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka, a da je od 1982. davatelj stana na korištenje Općina Rijeka, odnosno prednik tuženika (Ugovor o korištenju stana na stranici 91-92 spisa). Dakle, tuženik tvrdi da je davanjem predmetnog stana na korištenje stekao pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim stanom. Činjenica da je tuženik kao jedinica lokalne samouprave davao predmetni stan na korištenje, ne znači da je stekao pravo vlasništva tog stana. Prestankom rada fondova u stambeno komunalnom gospodarstvu jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koje se nalaze na njihovom području, preuzimajući prava i obveze u vezi s tim stanovima, ali nisu stekle vlasništvo tih stanova, već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničko pravni status takvih stanova, kako to proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1107/2022 od 26.11.24. i Rev-2143/19 od 10.9.24. Tuženik u spis nije dostavio pisani ugovor ili drugi akt iz kojeg bi proizlazilo da je na tuženika odnosno njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnim stanom, a samo faktično raspolaganje navedenim stanom sukladno zakonskim ovlaštenjima nije dostatan dokaz za stjecanje navedenih prava društvenog vlasništva. Dakle, tuženik nije dostavio dokaz o izvanknjižnom stjecanju prava društvenog vlasništva, što je bio dužan učiniti sukladno odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Stoga tuženik nije stekao pravo vlasništva sukladno odredbama čl. 360. i 364. ZV-a. Nadalje se ističe da niti na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZLSU-a tuženik nije stekao jedno od prava koji čine društveno vlasništvo. Citirana zakonska odredba propisuje da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su slijednik najkasnije do 31. ožujka 1994. No, to ne znači da je tuženik time stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer nije dokazao da je na njegovog pravnog prednika pisanim ugovorom ili drugim aktom preneseno pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnim stanom. Iz istih, naprijed navedenih razloga neosnovani su tuženikovi navodi da je na Ugovor o zamjeni iz 1982. suglasnost dala Skupština Općine Rijeka-Komisija za posredovanje u stambenim odnosima te da navedeno dokazuje da je od 1982. davatelj stana na korištenje Općina Rijeka, odnosno prednik tuženika. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih stanova sukladno odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom jer ti stanovi nesporno nisu procijenjeni u društveni kapital prednika poduzeća u postupku provedenom sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća.

3. Tuženik u žalbi navodi da sud polazi od pogrešnog utvrđenja da je među strankama nesporno da je pravni sljednik Poduzeća „Rade Šupić“ poduzeće Mobilia NM, [adresa], te onda polazeći od tog stava zaključuje da predmetni stan nije procijenjen u vrijednost društvenog kapitala tog društvenog poduzeća. Nejasno je na temelju čega je sud zaključio da je gore navedena činjenica o pravnom sljedništvu nesporna. Naime, spisu prileži potvrda Sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj R3-1297/2016 od 17. ožujka 2016. iz koje je razvidno da je nad OOUR za proizvodnju namještaja i unutrašnje uređenje objekata „Rijeka“ u sastavu Mobilia „Ivo Marinković“ Eksport-import Osijek, koji je pravni sljednik Drvo industrijskog poduzeća „HM“ [adresa], proveden stečajni postupak te je brisan iz sudskog registra temeljem rješenja Okružnog privrednog suda u Rijeci, poslovni broj Fi-852/77 od 1. prosinca 1977., a sukladno rješenju istog suda o zaključenju stečaja posl.br. L-5/76-139 od 26. rujna 1977. Dakle, nad pravnim sljednikom Drvo industrijskog poduzeća „Rade Šupić“ Rijeka, a to je OOUR za proizvodnju namještaja i unutrašnje uređenje objekata „Rijeka“ u sastavu Mobilia „Ivo Marinković“ Osijek, proveden je stečajni postupak. Sve daljnje statusne radnje kao i sam postupak pretvorbe koji se provodio sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća nad društvenim poduzećem Mobilia Ivo Marinković Osijek ne obuhvaća imovinu koju je imala navedena osnovna organizacija udruženog rada nad kojom je proveden stečajni postupak. U trenutku pretvorbe društvenog poduzeća Mobilia Ivo Marinković Osijek predmetni stan nije bio u imovini tog društvenog poduzeća. U spisu nema isprave koja bi govorila o tome da je to društveno poduzeće bilo izvanknjižni nositelj prava upravljanja, raspolaganja i korištenja predmetnim stanom, a ova činjenica ne slijedi ni iz Odluke o pretvorbi. U toj Odluci se navode da se „svi ostali stanovi“ (osim šest stanova u [adresa]) prenose na upravljanje Fondu za upravljanje stanovima“, međutim, tužitelj nije sudu dostavio priloge ovoj Odluci o pretvorbi koji su popisani u članku 16., a među njima je i Odluka o prijenosu stanova Fondu za promet u stambenom i komunalnom gospodarstvu (navedena pod 9.). Dakle, tek uvidom u tu Odluku moglo bi se utvrditi da je predmetni stan jedan od stanova koje društveno poduzeće Mobilia Ivo Marinković Osijek prenosi Fondu…., pa da se posljedično na njega imaju primijeniti propisi o stjecanju prava vlasništva Republike Hrvatske. Očito je društveno poduzeće svoje ostale stanove s istim podacima popisalo u citiranoj Odluci o prijenosu stanova…… Ali tužitelj tu Odluku koja se tiče stanova i koja je od odlučne važnosti za ovaj spor, nije predao u spis, pa se iz toga zaključuje da tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao odlučnu činjenicu za primjenu odredbe članka 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Sud je potpuno arbitrarno ustvrdio da nije sporno da svi stanovi poduzeća Mobilia Ivo Marinković Osijek, pa tako i predmetni stan, nisu uneseni u temeljni kapital. Tuženik je u postupku navodio da društveno poduzeće Mobilia Ivo Marinković Osijek nije bilo davatelj stana na korištenje, te da predmetni stan nije imovina na koju bi se primjenjivala odredba članka 65. stavak 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske odnosno čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18). Citiranim odredbama propisano je da je neprocijenjena imovina ona imovina koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća odnosno unesena u temeljni kapital trgovačkog društva, sve sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno Zakonu o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća. Kada je riječ o stanovima dodatno se propisuju uvjeti da se treba raditi o stanovima koja su društvena poduzeća predala na upravljanje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu te koja nisu prodana nositeljima stanarskog prava. Dakle, navode tuženika da predmetni stan nije ni mogao biti unesen u temeljni kapital društvenog poduzeća Mobilia Ivo Marinković Osijek, pa tako niti izuzet iz unošenja u temeljeni kapital u pretvorbi tog društvenog poduzeća, sud potpuno pogrešno tumači i pojednostavljuje te tuženiku pripisuje da je učinio nespornim nešto što je isticao sadržajno i suštinski potpuno drugačije nego tužitelj, i što uopće nije učinio nespornim. Sud se u pobijanoj presudi poziva na odredbu čl. 362. st. 3. ZV -a. Ova odredba odnosi se na slučajeve kada postoji predmnijeva o vlasništvu Republike Hrvatske na stvarima iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva iz stavka 1. 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Međutim, u konkretnom predmetu ne radi se o imovini iz citirane odredbe u odnosu na koju postoji predmnijeva u korist Republike Hrvatske. Tužitelj to jest Republika Hrvatska ističe pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (citirana odredba čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske) naspram tuženika koji je upisan kao vlasnik u zemljišnoknjižnom postupku preoblikovanja zemljišne knjige za katastarsku općinu [katastarska općina]. U tom je postupku sud na temelju uvida u dostavljenu dokumentaciju koja se odnosi na pravo upravljanja, raspolaganja i korištenja, utvrdio da je Grad Rijeka vlasnik predmetnog stana primjenom odredbi čl. 370. i 360. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Dakle, tuženik je u tom postupku dostavio dokaze o svom izvanknjižnom vlasništvu na temelju kojih ga je sud upisao vlasnikom, a tužitelj koji je ustao tužbom za ispravak takvog upisa treba dokazati da je stekao pravo vlasništva upravo primjenom citirane zakonske odredbe čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Sud se u obrazloženju presude referira na postupanje tuženika u parnici kao da su uloge parničnih stranaka zamijenjene ta da je tuženik trebao u postupku dokazivati da je vlasnik prijepora. Ovo svakako nije takva pravna situacija, radi se o postupku u povodu tužbe za ispravak pogrešnog upisa u kojoj sud na temelju uvida u isprave koje svjedoče o stjecanju prava vlasništva tužitelja zaključuje da li se treba izvršiti brisanje već upisanog prava vlasništva tuženika. Kako je tužitelj istaknuo svoj pravni osnov za stjecanje prava vlasništva prijepora to je sud ovlašten samo utvrditi da li iz provedenog dokaznog postupka slijedi da je tužitelj dokazao: -da je društveno poduzeće Mobilia Ivo Marinković Osijek bilo izvanknjižni nositelj prava upravljanja raspolaganja i korištenja predmetni stanom, - da je to društveno poduzeće predmetni stan predalo na upravljanje nadležnom fondu u stambenom i komunalnom gospodarstvu prilikom pretvorbe provedene sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, - te da slijedom toga isti stan predstavlja neprocijenjenu imovinu u smislu odredbe čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 458,95 eura.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva na jednosobnom stanu u [adresa] na način da se na istom upiše pravo vlasništva tužitelja uz istodobno brisanje vlasništva tuženika.

8. Prvostupanjski sud je pobijanu presudu utemeljio na odredbama čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom i čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 94/13., 18/16., 89/17., 52/18. i 112/18.).

9. Odredbe čl. 49. st. 1. do 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj: 145/10, 10/12, 94/13) glase:

„(1) Neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, su dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom.

(2) Neprocijenjenom imovinom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ br. 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.).

(3) Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske, dok je imovina u obliku pokretnina i potraživanja, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo Agencije.''

10. Odredbe čl. 65. st. 1. do 3. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 94/13, 18/16, 89/17, 52/18 i 112/18) glase:

„(1) Neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, su dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom.

(2) Neprocijenjenom imovinom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( „Narodne novine“ br. 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.).

(3) Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, te imovina u obliku pokretnina i potraživanja koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske.“

11. Dakle, identične su u odnosu na neprocijenjenu imovinu u obliku stanova.

12. No, pritom tuženik u žalbi osnovano navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi jesu li ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na temelju tih zakonskih odredaba, i to, konkretno, pretpostavka je li društveno poduzeće Mobilia Ivo Marinković, Osijek, u trenutku provođenja pretvorbe i privatizacije imalo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja na predmetnom stanu.

13. Naime, osnovano žalitelj navodi da „u spisu nema isprave koja bi govorila o tome da je to društveno poduzeće (Mobilia „Ivo Marinković“) bilo izvanknjižni nositelj prava upravljanja, raspolaganja i korištenja predmetnim stanom, a ova činjenica ne slijedi ni iz Odluke o pretvorbi“, te da se „u toj Odluci navodi da se svi ostali stanovi (osim šest stanova u [adresa]) prenose na upravljanje Fondu za upravljanje stanovima, međutim, da tužitelj nije sudu dostavio priloge ovoj Odluci o pretvorbi koji su popisani u članku 16., a među njima je i Odluka o prijenosu stanova Fondu za promet u stambenom i komunalnom gospodarstvu (navedena pod 9.)“.

14. S tim u vezi se u obrazloženju pobijane presude trebalo očitovati i na tuženikove tvrdnje (s kojima ustraje i u žalbi) da je na pravo korištenja predmetnog stana imala utjecaja činjenica da je „iz potvrde Sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci, posl.br. R3-1297/2016 od 17. ožujka 2016. razvidno da je nad OOUR za proizvodnju namještaja i unutrašnje uređenje objekata „Rijeka“ u sastavu Mobilia „Ivo Marinković“ Eksport-import Osijek, koji je pravni sljednik Drvo industrijskog poduzeća „Rade Šupić“ Rijeka, proveden stečajni postupak te je brisan iz sudskog registra temeljem rješenja Okružnog privrednog suda u Rijeci, posl.br. Fi-852/77 od 1. prosinca 1977., a sukladno rješenju istog suda o zaključenju stečaja posl.br. L -5/76- 139 od 26. rujna 1977.“. Pritom valja dodati da iz rješenja broj: 2096/1969. od 16. listopada 1969. kojim je navedeni stan dao na korištenje svojoj djelatnici ŽM (i na kojem je rješenju utemeljen predmetni tužbeni zahtjev), proizlazi da je i Drvno Industrijsko Poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka tada bilo u stečaju.

15. Što se tiče pozivanja prvostupanjskog suda na odredbu čl. 362. st. 3. ZV-a, valja dodati da u spisu nije priložen izvadak iz zemljišnih knjiga (ili drugi odgovarajući dokaz) iz kojeg bi proizlazilo da je predmetni stan u vrijeme stupanja na snagu ZV-a bio u društvenom vlasništvu.

16. Posljedično tome, prvostupanjski sud nije na temelju odgovarajućih dokaza, u potpunosti i sa sigurnošću utvrdio činjenično stanje, i to je li u trenutku pretvorbe društvenog poduzeća Mobilia Ivo Marinković Osijek predmetni stan bio u (neprocijenjenoj) imovini tog društvenog poduzeća, podredno, je li taj stan u vrijeme stupanja na snagu ZV-a bio u društvenom vlasništvu.

17. Zato je, na temelju čl. 370. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu sve navedeno u ovom obrazloženju, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će navesti i, prethodno tome, na temelju čl. 8. u vezi s čl. 288.a st. 2. ZPP -a (na temelju odgovarajućih dokaza) ili, ako to neće biti moguće, na temelju čl. 221.a ZPP -a, utvrditi – je li u trenutku pretvorbe društvenog poduzeća Mobilia Ivo Marinković Osijek, predmetni stan bio u imovini tog društvenog poduzeća, podredno , je li u vrijeme stupanja na snagu ZV-a bio u društvenom vlasništvu.

19. Uputa iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 12. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac