REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3179/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jelene Čuveljak, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA iza FURNIR d.d. u stečaju, Zagreb, Heinzelova 34, OIB: 31065544675, zastupanog po punomoćniku Igoru Šeparoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Bomeštar i Šeparović u Zagrebu, protiv tuženika STEČAJNA MASA iza FURNIR DUBROVNIK d.o.o. u stečaju, Dubrovnik, zastupanog po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 2.983.068,63 kn / 395.921,25 Eur, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-25/2026-45 od 29. lipnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-25/2026-45 od 29. lipnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tražbine stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda STEČAJNA MASA iza FURNIR d.d. u stečaju, Zagreb, Heinzelova 34, OIB: 31065544675 u iznosu od 2.983.068,63 kn / 395.921,25 Eur u stečajnom postupku nad tuženikom STEČAJNA MASA iza FURNIR DUBROVNIK d.o.o. u stečaju, Dubrovnik, Mokošica, Knežica Podgaj 3, OIB:02586294947, koji se vodi pod poslovnim brojem St-255/13, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.435,98 Eur, dok je za razliku više zatraženog troška u iznosu od 1.019,02 Eur njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj trebao dokazati da je njegova predaja trgovačke robe pravnom predniku tuženika predstavljala klasičnu kupoprodaju i da pravni prednik tuženika u spornom razdoblju nije bio u krizi i nije raspolagao sredstvima dostatnim za poslovanje. S obzirom da to nije dokazao i otklonio razloge osporavanja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) sud je odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog svih žalbenih razloga. U bitnome navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navodi da tuženik kako je označen u uvodu pobijane presude i koji je sudjelovao u ovoj parnici s OIB-om: 02586294947, ne postoji, budući je brisan iz sudskog registra 25. travnja 2016. rješenjem poslovni broj Tt-16/3672-2, a stečajna masa tog subjekta nikada nije osnovana i upisana u sudski registar nadležnog trgovačkog suda. Isto tako, prestala je i punomoć za zastupanje punomoćniku tuženika, što znači da je u postupku sudjelovala stranka koja više ne postoji i tuženika je zastupao punomoćnik koji nema ovlaštenje za zastupanje. Nadalje navodi da je uputa drugostupanjskog suda bila je da prvostupanjski sud utvrditi činjenice i provede sve predložene dokaze, te nakon toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a tek podredno, ukoliko to nije moguće napraviti sa sigurnošću, odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Da predmetna novčana tražbinu predstavlja zajam kojim se nadomješta kapital davanjem u zajam trgovačke robe koja se prodajom zamijenila za novac /točka 34. obrazloženja pobijane presude/ ne postoji niti jedan dokaz ili činjenica u sadržaju spisa, već suprotno iz svih dokaza, činjenica i isprava vidljivo je da je ovo dug po osnovi kupoprodaje. Puka tvrdnja tuženika, koju nije ni pokušao dokazati u ovoj parnici, da se radi o zajmu, bila je mogućnost koje se tuženik dosjetio samo kako ne bi ovu dospjelu novčanu obvezu ispunio žalitelju, u stečajnom postupku kada je osporio tražbinu, te u ovoj parnici tvrdnjom da se radi o zajmu. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, žalitelj je tijekom postupka iznio sve odlučne činjenice, predložio dokaze za utvrđivanje tih činjenica, koje sud nije uzeo u obzir, niti je izveo dokaze koje je žalitelj predložio, nego se u obrazloženju pobijane presude upustio u procesnu polemiku o činjenicama i dokaznim sredstvima. I o troškovima postupka pogrešno je odlučeno, jer po Tarifi, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnje, jedna odvjetnička radnja iznosi 3.961,00 Eur, a ne 5.788,00 Eur, sve uvećano za 25% PDV -a, koliko je tuženiku dosudio prvostupanjski sud. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 9.000,00 Eur.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presudu je ovaj sud ispitao u granicama razloga navedenim u žalbi na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) i utvrdio da se presuda pravilna i zakonita, iako je sud u obrazloženju svoje odluke djelomično imao pogrešan pravni pristup.

7. Predmet spora je utvrđenje osnovanom tražbine tužitelja prema tuženiku, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.983.068,63 kn / 395.921,25 Eur.

8. Među strankama je sporno radi li se o tražbini nižeg isplatnog reda (zajam društvu koji nadomješta kapital) ili o tražbini drugog višeg isplatnog reda.

9. Žalbeni navodi da tuženik kako je označen u uvodu pobijane presude i koji je sudjelovao u ovoj parnici ne postoji, budući da je brisan iz sudskog registra 25. travnja 2016. rješenjem poslovni broj Tt-16/3672-2 i da stečajna masa tog subjekta nikada nije osnovana i upisana u sudski registar nadležnog trgovačkog suda, te da je prestala i punomoć za zastupanje punomoćniku tuženika, nije osnovan.

10. Iz podataka u spisu proizlazi da je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-605/2014 od 21. ožujka 2017. (str. 77. spisa) nastavljen postupak prekinut rješenjem suda poslovni broj P-605/2014 od 30. studenog 2016., budući da je rješenjem tog suda poslovni broj Tt-16/3672-2 od 25. travnja 2016., tuženik brisan iz sudskog registra. Rješenje je pravomoćno 5. travnja 2017.

11. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a, postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u čl. 212. t. 1. do 5. ovog Zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini.

12. Nakon što je pravna osoba prestala postojati brisanjem iz sudskog registra nakon zaključenog stečajnog postupka, njen pravni sljednik je stečajna masa te pravne osobe. Stoga sud rješenje o nastavku postupka suprotno žalbenim navodima može donijeti samo u odnosu na stečajnu masu pravne osobe.

13. Stečajni zakon odredbom čl. 199. SZ-a sada čl. 289. SZ-a propisuje pravila za tzv. naknadnu diobu i u okviru tog postupka propisuje izuzetak od pravila iz odredbe čl. 77. st. 1. ZPP-a, prema kojem stranka u parnici može biti samo fizička ili pravna osoba. U skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZPP-a, odredbom čl. 199. st. 4. SZ-a sada čl. 289. st. 4. SZ-a, stečajnoj masi je dana procesna ili stranačka sposobnost. U ime i za račun stečajne mase mogu se i nakon zaključenja stečajnog postupka nad dužnikom i njegovog brisanja iz sudskog registra voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja u nju ulazi, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Dakle, nakon što je tuženik brisan iz sudskog registra pravnih osoba nadležnog suda, on više ne može biti stranka u postupku, već to može biti samo njegova stečajna masa u ime i za račun koje bi parnica bila vođena. Zaključenjem stečajnog postupka i brisanjem pravne osobe iz sudskog registra ne prestaju ovlasti i dužnosti stečajnog upravitelja u cijelosti. Stečajni upravitelj je dužan nakon zaključenja stečajnog postupka zastupati stečajnu masu u skladu sa Stečajnim zakonom (čl. 25. st. 1. t. 13. SZ-a sada čl. 89. st. 1. t. 13. SZ-a). Parnice koje su u tijeku u trenutku zaključenja stečajnog postupka nastavljaju se u ime i za račun stečajne mase stečajnog dužnika, a što je i sam tužitelj tijekom postupka predložio. Upis stečajne mase u registar je deklaratorne naravi. S obzirom na to da je stečajni upravitelj tuženika ŽL preuzeo parnicu i opunomoćio odvjetnika Dubravka Arapovića da zastupa stečajnu masu stečajnog dužnika (str. 76. spisa) neosnovani su žalbeni navodi da je u postupku sudjelovala stranka koja više ne postoji i da je tuženika zastupao punomoćnik koji nema ovlaštenje za zastupanje.

14. Neosnovan je i žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da je s tuženikom bio u poslovnom odnosu kupoprodaje iako je sud donosio zaključke u koje se nije trebao upuštati.

15. Iz isprava u spisu proizlazi da je stečajni upravitelj tuženika osporio u cijelosti tražbinu tužitelja kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda, a kao razlog osporavanja naveo je da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda, odnosno o zajmu društvu kojim nadomješta kapital iz čl. 72. t. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; dalje: SZ). Iako je stečajni upravitelj trebao obavijestiti stečajnog suca da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda gdje bi stečajni sudac odlučio o njenom odbacivanju on to nije učinio nego ju je osporio. Međutim, to što je tražbina osporena, a ne odbačena nije razlog da se u parničnom postupku radi utvrđenja osporene tražbine ispita radi li se ili ne o tražbini nižeg isplatnog reda.

16. Odredbom čl. 408. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11 i 68/13) koji je u to vrijeme bio na snazi, propisano je da Član koji društvu u vrijeme kad je ono u krizi umjesto da mu pribavi vlastiti kapital, kada bi mu ga inače uredni gospodarstvenici trebali pribaviti, dade zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za povrat zajma samo kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda.

17. Smisao ove odredbe koja se nije mijenjala je u tome da član društva koje daje zajam u trenutku kada društvo ne može na drugačiji način doći do sredstava ima položaj vjerovnika nižeg isplatnog reda. Odredba čl. 408. ZTD-a nalazi primjenu u slučajevima davanja zajma društvu koje je u takvoj krizi da ne raspolaže sredstvima dostatnim za poslovanje, a ne postoji druga mogućnost pribavljanja sredstava koja bi trebala poslužiti njegovoj sanaciji. To je zajam koji se daje društvu u krizi kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja i on se smatra kapitalom uloženim u društvo, a ne zajmom kojeg bi društvo trebalo vratiti. Da bi se određeni zajam smatrao zajmom kojim se nadomješta kapital bitno je da je društvo u takvoj krizi da ne raspolaže sredstvima dostatnim za poslovanje i da ne postoji druga mogućnost pribavljanja sredstava koja bi trebala poslužiti njegovoj sanaciji.

18. Tužitelj tvrdi da se radi o tražbini koja je nastala iz odnosa kupoprodaje, odnosno za isporučenu robu koja mu nije plaćena. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva navodeći da se radi o zajmu društva koji nadomješta kapital, odnosno tražbini nižeg isplatnog reda jer je roba dana društvu u krizi kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja što se smatra kapitalom uloženim u društvo.

19. Sud pravilno zaključuje da se zajam društvu kojim se nadomješta kapital ne mora dati samo u novcu. Zajam kojim se nadomješta kapital predstavlja sredstva koja se stavljaju na raspolaganje društvu formalno putem zajma, može biti u novcu ili zamjenjivim stvarima (konkretno trgovačke robe), a može se raditi i o pretvaranju duga u zajam.

20. S obzirom na to da iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj bio 100% vlasnik tuženika koji je društvu dao robu za poslovanje neposredno prije nego je tuženik otišao u stečaj može se zaključiti da je roba dana društvu u krizi kako bi mu se omogućio nastavak poslovanja. Imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja i razloge osporavanja teret dokaza da se radilo o klasičnoj kupoprodaji i da društvo tuženika nije bilo u krizi u spornom razdoblju, bio je na tužitelju koji je tvrdio da društvo nije bilo u krizi kada mu je predana roba, već da se radilo o klasičnoj kupoprodaji. Dakle, teret dokaza je načelno na onome koji nešto tvrdi, a ne na onome koji nešto osporava.

21. Dakle, dužnost tužitelja bila je u ovoj parnici iznijeti činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve, te predložiti dokaze na kojima se te činjenice mogu utvrditi. Pravilno je sud uvidom u predložene dokaze - isprave tužitelja zaključio da se tražbina tužitelja ne odnosi na dug tuženika prema tužitelju na ime neplaćenih računa za isporučenu trgovačku robu koju je tuženik primio, odnosno da tužitelj nije dokazao da se radi o poslovnom odnosu kupoprodaje. Da se radi o odnosu kupoprodaje ne može se utvrditi iz izvatka otvorenih stavki i kartice poslovnih partnera (str. 14. – 22. spisa) jednostranih isprava tužitelja kao ni iz ispisa otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2012. iz koje proizlazi da postoji potraživanje prema tuženiku (str. 23. spisa), kao ni iz prijave u stečajnom postupku.

22. Sud je pravilno odbio izvesti dokaz saslušanjem djelatnice računovodstva OL koja je predložena saslušati kao svjedok na okolnost da ima neposredna saznanja o činjenicama naznačenim u tužbi i postojanju duga. Predložena svjedokinja može posvjedočiti o knjigovodstveno-financijskoj kategoriji, a koje isprave već prileže spisu, a dokaz financijskim vještačenjem poslovnih knjiga tužitelja na okolnost visine tražbine tužitelja nije trebalo provoditi jer tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva.

23. S obzirom na to da sud iz priloženih isprava nije mogao sa sigurnošću utvrditi da se radi o kupoprodaji kako to tvrdi tužitelj pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan jer tužitelj nije s uspjehom otklonio razloge osporavanja.

24. Neosnovan je i žalbeni navod da je o troškovima postupka trebalo odlučivati po Tarifi, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake radnje gdje jedna odvjetnička radnja iznosi 3.961,00 Eur, a ne 5.788,00 Eur. Naime, sud je pravilno primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke i o trošku odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1 . i čl. 155. ZPP -a u vezi s odredbom čl. 52. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23), a sve prema zahtjevu tuženika (str. 119. spisa). Naime, prema odredi čl. 52. st. 2. Tarife sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o troškovima postupka, primjenjuje Tarifu koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke. Kako tužitelj ne ukazuje na druge razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tuženiku bio nepravilan, a ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima, valjalo je u cijelosti potvrditi i odluku o troškovima postupka .

25. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Zagreb, 12. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Jelena Čuveljak