REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-804/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2666/2024 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2666/2024 od 11. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:
„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, br. 5110066544 od 30.05.2005. sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, i korisnika kredita Hilding Anders d.o.o., Prelog, a koje u dijelu čl. 6. glase: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sljedeće naknade: naknada za obradu zahtjeva: 5.000,00 (slovima: pet tisuća) HRK, jednokratno unaprijed.“ II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 700,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.06.2005. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, naknaditi tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 580, Zagreb, parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos tekućima od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. U obrazloženju je navedeno kako nije sporno da su tuženik i društvo HESPO d.o.o. (sadašnje tvrtke HILDING ANDERS d.o.o.) iz Preloga sklopili Ugovor o kreditu. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Najprije valja naglasiti da Ugovor o kreditu nastaje u trenutku kad se strane suglase o bitnim sastojcima, iznosima i uvjetima davanja kredita (čl. 1065. u vezi s čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Stoga ugovorne odredbe o uvjetima davanja kredita predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora (čl. 1065. i čl. 1066. ZOO-a), bez kojih ugovor može opstati. Prema utvrđenju suda korisnik kredita je potpisivanjem Ugovora o kreditu pristao i na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 5.000,00 kn jednokratno unaprijed (čl. 6.). Slijedom toga, nema dvojbe da je korisnik kredita, koji nije potrošač, već pravna osoba i koji je pri sklapanju ugovora bio dužan upotrijebiti povećanu pažnju, potpisivanjem i javnobilježničkom ovjerom Ugovora o kreditu pristao na plaćanje te naknade koja je u tom Ugovoru bila jasno određena. Iako iz iskaza svjedoka UE, njegova ranijeg zastupnika po zakonu, proizlazi da mu nisu bili poznati parametri za određivanje visine ulazne naknade te da se radilo o tipskom ugovoru, ne proizlazi da je korisnika kredita na sklapanje toga Ugovora itko prisilio, već da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu realizacije poslovnih investicija. Svjedok nije iznosio nikakve činjenice iz kojih bi se dalo zaključiti da je sporna ugovorna odredba bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Iz iskaza svjedoka UE nadalje proizlazi da konkretni Ugovor o kreditu nije bio jedini ugovor o kreditu kojega je sklopio s tuženikom, već naprotiv, da je tih ugovora bilo bilo više, a to je razvidno i iz odredbe o namjeni kredita sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, iz stanja spisa ne proizlazi osnovanost tužiteljeve tvrdnje o ništavosti Ugovora o kreditu niti prema jednom od propisanih razloga za ništavost ugovora sadržanih u odredbama čl. 42., 52., 75., 103., 141. i 143. ZOO-a.
3. Tužitelj u žalbi navodi kako pitanje statusa potrošača uopće nije bila sporna činjenica u ovom predmetu, a niti je tužitelj tvrdio da korisnik kredita ima status potrošača, te da slijedom navedenog ima pravo zahtijevati isplatu povodom utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Poziva se na određene odluke ovoga suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Iako utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i odredbe o „izlaznoj naknadi“ nisu bile predmet ovog postupka, tužitelj ističe kako je način postupanja banaka pri ugovaranju predmetnih odredbi istovjetan ugovaranju ulazne naknade koja je predmet postupka. S obzirom na to da je pri ugovaranju naknade za obradu kredita banka - ovdje tuženik, postupao na istovjetan način kao u opisanim presudama, na način da je korisnicima kredita nudio tipske, unaprijed formulirane ugovore u kojima ni na koji način nije objasnio strukturu troškova, odnosno na koje se točno troškove predmetna naknada odnosi, to je i predmetna odredba ugovora ništetna. Sud je pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu trebao ga ocjenjivati u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi kako to propisuje ZOO. S obzirom na to da je nezakonita odluka o glavnoj stvari, posljedično je i nezakonita odluka suda o trošku. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 812,50 eura.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sljedeće naknade: naknada za obradu zahtjeva: 5.000,00 (slovima: pet tisuća) HRK, jednokratno unaprijed.“ i za isplatu iznosa od 700,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
8. Nevažan je za ocjenu pravilnosti pobijane presude žalbeni navod kako pitanje statusa potrošača uopće nije bila sporna činjenica u ovom predmetu, te je prvostupanjski sud pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu i ocjenjivao ga u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi kako to propisuje ZOO, a kako i tužitelj u žalbi smatra da je trebao postupiti.
9. Odluke na koje se tužitelj poziva u žalbi nisu podudarne s pobijanom presudom koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, jer se u njima radi o tome jesu li naknada za prijevremenu otplatu kredita i jednostrana promjena kamatne stope protivne kogentnim odredbama ZOO-a (što i sam žalitelj navodi, ali pogrešno smatra da ih, neovisno o tome, ovdje treba analogno primijeniti). Tužitelj se pritom u žalbi niti ne poziva na temelju koje je zakonske odredbe sporna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ništetna, a ta odredba nije ništetna na temelju odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), kako je to neosnovano naveo u tužbi.
10. Prvostupanjski sud je pravilno obrazložio zašto u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nisu ništetne, napominjući, prije svega, da se ovdje ne radi o potrošačkom nego o trgovačkom ugovoru, da korisnik kredita pri sklapanju navedenih ugovora nije upotrijebio povećanu pažnju, a niti je saslušani svjedok, potpisnik ugovora o kredita, iznio činjenice iz kojih bi se dalo zaključiti da je spornom odredbom ugovora o naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja narušena pravična ravnoteža odnosno ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu na štetu korisnika kredita.
11. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, odlučeno kao u izreci, s tim da tužitelj u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.
Zagreb, 12. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
