REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-538/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, Zagreb, Trg Kralja Petra Krešimira IV br. 1, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika KALA d.o.o., OIB: 94389348128, Zagreb, Ulica Ede Peročevića 6, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Dumenčić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-360/22 od 16. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovana te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-360/22 od 16. prosinca 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-360/22 od 16. prosinca 2025. u točkama III. i IV. izreke te sudi:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovoga postupka u iznosu od 11.448,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2026. do isplate po stopi određenoj uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Nalaže se tuženiku KALA d.o.o. Zagreb, Ulica Ede Peročevića 6, OIB: 94389348128, da tužitelju Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 66486182714, isplati iznos od 7.897,01 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. srpnja 2018. do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 100.338,44 eur sa zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2018. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi iznos od 6.144,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 16.12.2025. do isplate određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 12.442,60 eur.“

2. U obrazloženju je prvostupanjski sud naveo da iz izvješća tužiteljeve Uprave za materijalne resurse, Sektor za vojnu infrastrukturu, Služba za vojno graditeljstvo i energetsku učinkovitost od 07.09.2017., 12.09.2017., 18.09.2017., 03.10.2017. s privremenim izvješćem nadzornih inženjera na dan 19.10.2017., 27.11.2017. uz očitovanje na službeni dopis glavnog izvođača od 26.10.2017. te izvješće od 24.10.2017., proizlazi da su problemi s radovima i kašnjenjem počeli vrlo rano od dana uvođenja u posao, već u 8. mjesecu 2017., da je naručitelj u više navrata opominjao i upozoravao tuženika na nedostatak radnika, neizvedene radove, da je navodio što je u toj fazi potrebno napraviti, da propisane dokumentacije nije bilo na gradilištu, da je, osim neadekvatnog broja radnika i stručnog osoblja na gradilištu, kvaliteta pojedinih (AB) elemenata nezadovoljavajuća te Armatura AB serklaža viri izvan betona, da radovi nisu kvalitetno izvedeni i da nisu izvedeni prema projektu. Proizlazi da je nadzor tražio očitovanje od izvođača, da je upozoravao na nedostatke ugradbe, da je u više navrata upozoravao izvođača da ukoliko ne otkloni nedostatke, ne poveća broj radnika i ne počne poštivati ugovorenu dinamiku radova, da će se radovi morati obustaviti zbog neurednog ispunjenja ugovora. Utvrđeno je da je tuženik višekratno upozoravan u pisanoj formi na kašnjenje i nekvalitetu radova te 25.10.2017. da su davani rokovi za ispunjenje te sam tuženik navodi da su radovi krenuli sa zakašnjenjem zbog nedostatka kooperanata. Prema tome, neosnovana je tvrdnja tuženika da nadzor nije upozoravao na nedostatke. Iz stanja spisa i svih navedenih isprava proizlazi da je nadzor kontinuirano stavljao primjedbe na pisani način, na koordinacijama i u formi izvješća jer građevinski dnevnik nije bio dostupan na gradilištu. Utvrđeno je iz navedenih isprava da su navedeni problemi i prigovori isticani kontinuirano, da su tuženiku davani rokovi za ispunjenje obveze, a da tuženik unatoč upozorenjima nije poduzeo adekvatne radnje kako bi se problemi otklonili i kako bi ispunio svoje ugovorne obveze na vrijeme te je bilo očito da niti u naknadnim rokovima neće moći ispuniti svoje obveze te je došlo do obustave radova. Iz navedenog proizlazi kako je očigledno tužitelj tuženika obavijestio o nedostacima i pozvao ga da ih ukloni, kao što ga je upozoravao da radovi kasne i da ih treba dovršiti, ostavljajući mu za to daljnje rokove sve do obustave radova. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tuženik nije poštivao ugovorne odredbe, kašnjenje izvođača predstavlja bitnu povredu ugovorne obveze jer su stranke ugovorile da je rok izvođenja radova bitan element ugovora. Ako izvođač kasni s radovima zbog vlastite krivnje i to nedovoljnog broja radnika i loše organizacije, on krši ugovornu obvezu, a naručitelj u slučaju značajnog kašnjenja ili drugih povreda ugovora, ima pravo reagirati, između ostalog i privremeno obustaviti radove ili raskinuti ugovor, a obustava radova od strane naručitelja u konkretnom slučaju je posljedica izvođačevog nepoštivanja ugovornih rokova i radova koji su izvedeni protivno pravilima struke. Nadalje, ono što je temeljno za ovaj postupak jest pojašnjenje vještaka o izračunu troškova za dovođenje gradilišta u prvobitno stanje koji trošak uklanjanja je vještak računao na osnovu Odluke o donošenju Programa mjera obnove zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko -zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije („Narodne novine“ broj 88/2022 od 29. srpnja 2022.), koja je definirala cijenu rušenja objekata u tabelarnom prikazu te je vještak pojasnio način izračuna i parametre koje je uzeo u obzir i izračunao iznos troška u kojem iznosu su uračunati troškovi strojnog i ručnog rušenja ostataka objekta, razvrstavanje i sortiranje šute i otpada (drvo, metal, beton i sl.), troškovi prijevoza šute i otpada do gradske deponije, troškovi plaćanja taksi za deponiju kao i troškovi zbrinjavanja otpada. Na prethodni način vještak je izračunao visinu troška za dovođenje gradilišta u prvobitno stanje koja iznosi 87.484,54 kn bez PDV-a /11.611,19 eur. Valja reći da bez obzira što je tužitelj predložio vještačenje na okolnost kvalitete izvedenih radova, troškovi sanacije nedostataka nisu predmet spora, tužitelj ne potražuje i ne može potraživati troškove sanacije odnosno popravka izvedenih radova (bez obzira što je vještak izračunao i vrijednost nekvalitete radova) i to zato što je tužitelj odustao od ugovora i tužitelj ne traži sanaciju specifičnih oštećenja ili kvarova niti traži eventualno potrebne popravke da bi se stvar ili objekt mogao koristiti nego je cilj koji tužitelj želi postići uspostaviti identično stanje odnosno isto funkcionalno stanje u kakvom je nekretnina bila neposredno prije nastanka štete zbog želje za izgradnjom novog objekta i ta vrsta troškova uključuje radnje i izdatke poput troškova uklanjanja ostatka objekta, sortiranje šute, troškove raščišćavanja terena i slično što prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 87.484,45 kn/11.611,18 eur. Dakle, troškovi sanacije nepravilno izvedenih radova i troškovi dovođenja gradilišta u početno stanje su dvije odvojene stvari i tužitelj potražuje samo troškove dovođenja gradilišta u početno stanje. Nadalje, u strojarskom smislu ne postoji trošak dovođenja gradilišta u prvotno stanje koji bi tuženik trebao snositi. Dio tužbenog zahtjeva odnosi se na štetu nastalu radi nemogućnosti korištenja objekta, a podneskom od 8.12.2023. tužitelj navodi da zahtijeva naknadu koja se sastoji od troškova smještaja pripadnika OS RH zbog neizgradnje građevine koja je tome namijenjena - troškove zamjenskog smještaja. Kako se tu radi o različitim vrstama štete koje tužitelj zahtijeva sud je razmotrio osnovanost obje. Osnovna razlika je u tome što se naknada štete radi nekorištenja nekretnine odnosi na apstraktnu, propuštenu korist koju je vlasnik mogao ostvariti da je nekretninu koristio ili iznajmljivao dok se naknada troška zamjenskog smještaja odnosi na stvarni (konkretni) trošak koji je oštećenik imao. Odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23; dalje ZOO) izmakla korist, kao oblik imovinske štete definiran je kao sprječavanje povećanja imovine oštećenika, a čl. 1089. ZOO -a propisuje da pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Iz spisa ne proizlazi da je činjenično stanje uopće opisano na način da je tužitelj dokazao da bi prema redovitom tijeku stvari mogao osnovano očekivati dobitak, posebno u pogledu izvjesnosti davanja objekta u najam, zakup ili druge djelatnosti u utuženom periodu ili da potražuje vrijednosti korištenja koje mu je uskraćeno. Ni iz ugovora koji su stranke sklopile ne može se odrediti, osim što je predmet ugovora izgradnja vojarne Savudrija, niti iz činjeničnog supstrata tužbe, na koji način bi tužitelj inače koristio svoju imovinu ali zbog povrede ugovora ne uspijeva ostvariti očekivanu dobit, koje je to prihode tužitelj trebao ostvarivati i na koji način je imao mogućnost stjecati dobit koju nije mogao ostvariti. Kod zamjenskog smještaja, dokazuju se stvarni izdaci (visina najamnine, računi). Dakle, tužitelj je morao činjenično obrazložiti i dokazivati da je taj trošak stvarno i nastao, a što nije učinio. Niti u ovom slučaju tužitelj nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se eventualno mogle utvrditi činjenice iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj trpio štetu, npr. račune za najam stana, hotelski smještaj itd., a sud ne određuje građevinsko ili financijsko vještačenje bez da je prikladna i dostatna dokumentacija koja treba biti vještačena dostavljena u sudski spis od stranke koja taj prijedlog predlaže, a niti vještačenjem utvrđuje visinu zahtjeva ili realne tržišne cijene najma adekvatnog zamjenskog smještaja, ukoliko je sporna osnova štete. Dakle, da bi moglo doći do odgovornosti za štetu, potrebno je da je neka osoba pretrpi. Ako šteta ne postoji nečije eventualno protupravno ponašanje ne može uroditi niti njegovom odštetnom odgovornošću. Osim toga, prema mišljenju suda, oštećenik i ne može tražiti obje vrste naknade štete istovremeno za isto razdoblje, ili se nadoknađuju stvarni troškovi drugog smještaja ili se nadoknađuje propuštena korist od nekretnine, a suprotno bi svakako bio izuzetak u slučaju da su eventualno oba troška ili gubitka nastala neovisno jedan o drugome, što u praksi nije uobičajeno.

3. Tužitelj u žalbi navodi da je predmet postupka isplata temeljem štete koja se sastoji od troškova koje je tužitelj trpio kao naručitelj radova jer je radi propusta tuženika u gradnji bio u obvezi dovesti gradilište u prvobitno stanje. Sud je tijekom postupka rješenjem odredio provođenje kombiniranog građevinsko, elektrotehničko, strojarskog vještačenja sa zadatkom opsega i kvalitete izvedenih radova do zastoja gradilišta, imajući u vidu i poštivanje dinamičkog plana te okolnost visine troškova za dovođenje gradilišta u prvobitno stanje. Nejasno je iz kojih razloga je sud odredio zadatak vještaku utvrđivanje opsega i kvalitete izvedenih radova što nije predmet postupka, na što je tužitelj ukazivao. Ono što je imenovani vještak trebao utvrđivati jest visina troškova koje je tužitelj imao nakon dovođenja gradilišta u prvobitno stanje kao i troškove nastale radi nemogućnosti korištenja izgrađene građevine. Nalaz i mišljenje na kojemu prvostupanjski sud temelji predmetnu presudu pobijan je prigovorima tužitelja, na koje prigovore sudski vještak tijekom postupka nije odgovorio. Tako je tužena tijekom postupka prigovarala zadatku navodeći da zadatak ne može biti opseg izvedenih radova tuženika s obzirom da tuženik na tu okolnost provodi postupak radi isplate pred istim sudom u drugom sporu. Nastavno, tužitelj je prigovarao načinu izrade vještva na način da imenovani sudski vještak nije izvršio očevid na terenu već je svoje vještvo temeljio na vještačenju drugih vještaka čiji je zadatak bio drugačiji od zadatka u ovom predmetu s obzirom je i predmet postupka drugačiji. Nastavno, u odnosu na naknadu štete radi nemogućnosti korištenja objekta tužiteljica navodi da iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da je pretrpjela štetu u iznosu od 100.338,44 eura jer u planirano vrijeme a zbog propusta u radu i obustavi radova radi kršenja ugovorom preuzete obveze od strane tužene, tužiteljica nije mogla koristiti planirani smještaj. Potreba za planiranim smještajem nesporno proizlazi iz činjenice da je sklopljen predmetni ugovor te da je financirano u izgradnju objekta te se ne radi o apstraktnoj mogućnosti već o očekivanju tužitelja po redovnom tijeku stvari. Tužiteljica smatra da odbijanje prijedloga za provođenjem vještačenja u odnosu na štetu koju je pretrpjela, predstavlja povredu odredaba parničnog postupka sukladno odredbi čl. 7. ZPP-a, pa i odredbi čl. 259. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP). Nastavno, tužitelj navodi da je tuženik sudu dostavio podnesak dana 4. prosinca 2025. koji podnesak nije dostavljen tužitelju radi čega je tužitelj onemogućen u dostavi očitovanja na navode iz podneska. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.887,50 eura.

4. Tuženik u žalbi navodi kako je nesporno da su stranke 14.07.2017. sklopile Ugovor o izvođenju radova na izgradnji građevine u vojarni Savudrija UG-203-17- 0541 (dalje: Ugovor) vrijednost kojih radova iznosi 675.336,89 eura/5.088.325,84 kn s rokom izvođenja do 15.12.2017. Nije sporno da su radovi jednostrano obustavljeni od strane tužitelja kao naručitelja 23.10.2017. te da do nastavka radova, ali niti do raskida Ugovora nije došlo. Tuženik naglašava kako tužitelj nije pružio niti jedan dokaz da mu je uopće trebao zamjenski smještaj budući da su u vojarni Savudrija već postojali i još uvijek postoje smještajni kapaciteti koji su se tada, a i dan danas koriste, dok je tuženik samo trebao izgraditi dodatnu zgradu. Uzimajući u obzir i tu činjenicu, tuženik u trenutku sklapanja Ugovora nije niti mogao zamisliti, a kamoli predvidjeti da bi uslijed eventualne povrede Ugovora morao tužitelju platiti troškove zamjenskog smještaja. No, prvostupanjski sud automatski izvodi zaključak da je svaki trošak dovođenja gradilišta u „prvobitno stanje“ posljedica povrede tuženika, iako: - Ugovor nikada nije raskinut u smislu odredbe čl. 5.11. Ugovora usprkos navodnim povredama ugovornih obveza od strane tuženika, - nije proveden obračun izvedenih radova do trenutka jednostrane obustave istih od tužitelja iako je tuženik to predlagao, - tužitelj je samovoljno obustavio (zabranio) radove (23.10.2017.), bez formalnog raskida i obračuna radova, iako je postojala mogućnost da tuženik ispuni ugovorne obveze u ugovorenom roku koji u tome trenutku još nije protekao, - tijekom postupka nije dokazano da je bilo protupravnosti i bitne povrede Ugovora od strane tuženika. Prvostupanjski sud je nezakonito proširio odgovornost tuženika neutemeljeno navodeći u točki 41. obrazloženja presude da je dovođenje gradilišta u prvobitno stanje općenito obveza izvođača. Navedeni zaključak suda nema uporište u odredbama ZOO-a jer: - ZOO ne propisuje opću obvezu izvođača da vraća gradilište u prvobitno stanje, - takva obveza može postojati samo ako je ugovor raskinut ili ako je izričito ugovorena. U pogledu pobijane točke IV. izreke presude, tuženik ističe da je odluka o troškovima parničnog postupka neutemeljena i nerazumljiva te je suprotna odredbama čl. 154. ZPP-a iz razloga što je pogrešan zaključak suda da je tuženik u sporu uspio samo sa 71,35%. Prvostupanjski sud je također pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa). Prije svega, tuženik smatra da nije uspio samo u neznatnom dijelu pa je shodno tome prvostupanjski sud trebao naložiti tužitelju da tuženiku naknadi sve parnične troškove u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a. Nadalje, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljev uspjeh 50% u pogledu osnove. Naime, tužitelj ničime nije dokazao da mu je tuženik prouzročio štetu na ime troškova sanacije i vraćanja gradilišta u prvobitno stanje, odnosno da je ta šteta uopće nastala. Prvostupanjski sud ne daje jasno obrazloženje zašto smatra da je tuženik po osnovi uspio u iznosu od 50%, a ne 7,29% uzimajući u obzir postavljenu visinu tužbenog zahtjeva i vidove štete koje potražuje. Tuženik smatra kako se u ovome predmetu ne radi o 50%-50% uspjehu u osnovi budući da je tuženik pretežito uspio i u osnovi i u visini. Nadalje, prvostupanjski sud ne daje jasne razloge zašto ocjenjuje podneske od 06.02.2023. i od 22.12.2023. po Tbr. 8.4. Tarife te ih potom u točki 68. ponovno ocjenjuje neosnovanim, kao i podnesak od 15.02.2024. za što ne daje konkretno obrazloženje. Prema tome, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka primjenom kriterija 50% osnova + 50% visina, iako je tužitelj izgubio spor u pretežitom dijelu (više od 92% vrijednosti zahtjeva). Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.210,49 EUR.

5. Odgovora na žalbe nije bilo.

6. Žalbe nisu osnovane u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično su osnovane u odnosu na odluku o trošku.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 108.235,45 eura po osnovi naknade štete - troškova dovođenja gradilišta u prvobitno stanje u iznosu od 7.897,01 eura, i troškova zamjenskog smještaja koji se odnose na nastale troškove smještaja pripadnika oružanih snaga, u iznosu od 100.338,44 eura. U tužbi je navedeno i da tužitelj zahtijeva štetu koja mu je nastala radi nemogućnosti korištenja objekta u planirano vrijeme.

9. Što se tiče tužiteljeve žalbe, nevažno je za ocjenu pravilnosti pobijane presude i nalaza i mišljenja vještaka, to što imenovani sudski vještak nije izvršio očevid na terenu, pored činjenice da je tužitelj tužbenim zahtjevom za naknadu štete u vidu troškova dovođenja gradilišta u prvobitno stanje zahtijevao manji iznos (7.897,01 eura) od onoga utvrđenog vještačenjem (11.611,19 eura bez PDV-a) koji mu je stoga pobijanom presudom i dosuđen (kako to proizlazi iz točke I. izreke i točke 41. obrazloženja pobijane presude).

10. Nevažno je za ocjenu pravilnosti pobijane presude i to što je vještak utvrđivao opseg i kvalitetu izvedenih radova, jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir taj dio vještačenja prilikom donošenja pobijane presude, a što je i obrazložio u dijelu presude citiranom u točki 2. ovoga obrazloženja.

11. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije izveo dokaz vještačenjem na okolnosti štete u vidu troškova zamjenskog smještaja i štete koja je tužitelju, prema tužbenim navodima, nastala radi nemogućnosti korištenja objekta u planirano vrijeme.

12. Naime, tužitelj je u tom dijelu postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 100.338,44 eura (kojeg navodi i u žalbi i koji je protuvrijednost iznosa od 756.000,00 kn), a kojeg je drugi sudski vještak građevinske struke (ČL ) u nalazu i mišljenju izrađenom prema narudžbi tužitelja prije pokretanja ovoga postupka, obračunao kao trošak zamjenskog smještaja „kojeg je tužitelj kao naručitelj bio dužan osigurati kako bi ispunio prethodne obveze“ u razdoblju od 15. prosinca 2017., kao krajnjeg roka za dovršetak predmetnog objekta, do 15. srpnja 2018. (izrade nalaza i mišljenja), i to po prosječnoj cijeni noćenja u hotelu s tri zvjezdice. No, kako tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da je imao trošak zamjenskog smještaja, a niti je dokazao da je taj iznos bio dužan osigurati kako bi ispunio prethodne obveze (nije jasno niti o kojim se obvezama radi), pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije izveo dokaz vještačenjem na tu okolnost, a čime, protivno žaliteljevim navodima, nije povrijedio ni čl. 7. niti čl. 259. ZPP-a.

13. S tim u vezi je prvostupanjski sud i pravilno naveo da tužitelj nije niti iznio činjenice „u pogledu izvjesnosti davanja objekta u najam, zakup ili druge djelatnosti u utuženom periodu ili da potražuje vrijednost korištenja koje mu je uskraćeno“, a niti je stoga dokazao da je pretrpio štetu u vidu troška „osiguranja zamjenskog smještaja na lokaciji u periodu od 15. prosinca 2017. do 15. srpnja 2018. “, kako ga je naslovio u podnesku od 27. studenog 2025. kojim je postavio konačni tužbeni zahtjev.

14. Zato je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 100.338,44 eura, pa je tužiteljeva žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari, neosnovana.

15. Što se tiče tuženikove žalbe, i prvostupanjski sud i sudski vještak građevinske struke ĆL su detaljno obrazložili kako i zašto su utvrdili da je tužitelj s osnove naknade štete u vidu troškova dovođenja gradilišta u prvobitno stanje, pretrpio štetu i u većem iznosu od dosuđenog iznosa, a u kojemu „su uračunati troškovi strojnog i ručnog rušenja ostataka objekta, razvrstavanje i sortiranje šute i otpada (drvo, metal, beton i sl.), troškovi prijevoza šute i otpada do gradske deponije, troškovi plaćanja taksi za deponiju kao i troškovi zbrinjavanja otpada“. I ovaj sud prihvaća ta utvrđenja.

16. Nadalje, tuženik u žalbi neosnovano smatra da tužitelj nije, kada je obustavio predmetne radove tuženika, i raskinuo predmetni ugovor, pored pravilno utvrđenih i, od strane prvostupanjskog suda, detaljno obrazloženih činjenica da „je nadzor tražio očitovanje od izvođača, da je upozoravao na nedostatke ugradbe, da je u više navrata upozoravao izvođača da ukoliko ne otkloni nedostatke, ne poveća broj radnika i ne počne poštivati ugovorenu dinamiku radova, da će se radovi morati obustaviti zbog neurednog ispunjenja ugovora, da je tuženik višekratno upozoravan u pisanoj formi na kašnjenje i nekvalitetu radova te 25.10.2017. da su davani rokovi za ispunjenje te da sam tuženik navodi da su radovi krenuli sa zakašnjenjem zbog nedostatka kooperanata“. Dakle, protivno tuženikovim žalbenim navodima, tijekom postupka je dokazano i da je bilo protupravnosti i da su postojale bitne povrede Ugovora od strane tuženika i da je predmetni ugovor raskinut, i to najkasnije tužiteljevim dopisom od 27. studenog 2017. (listovi 23 i 24 spisa).

17. Zato je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.897,01 eura, pa je neosnovana i tuženikova žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

18. No, osnovano i tužitelj i tuženik žalbama pobijaju odluku o trošku, koju je ovaj sud stoga, u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a, ispitao u pobijanom dijelu.

19. Tužitelj pritom u žalbi navodi da je tuženik sudu dostavio podnesak dana 4. prosinca 2025. (četiri dana prije ročišta na kojemu je zaključena glavna rasprava) koji nije dostavljen tužitelju pa da je tužitelj onemogućen u dostavi očitovanja na navode iz tog podneska. Tužitelju, međutim, time nije onemogućeno raspravljanje, jer prvostupanjski sud nije niti uzeo u obzir sadržaj tog, sumarnog podneska (sukladno odredbama čl. 299.a ZPP-a), a što je vidljivo i iz obrazloženja pobijane presude. No, posljedično tome, prvostupanjski sud nije trebao priznati tuženiku naknadu (niti razmjernog dijela) troška sastava tog podneska u iznosu od 1.630,00 eura (uvećano za PDV).

20. Tuženik pak u žalbi neosnovano smatra da nije uspio samo u neznatnom dijelu u ovoj parnici (kada nije uspio s razmjernim dijelom od 7,3%), ali osnovano navodi da stranke nisu u odnosu na osnovu uspjele svaka s 50%. To iz razloga jer tužitelj u odnosu na naknadu štete s osnove troška zamjenskog smještaja (ili troška nemogućnosti korištenja predmetnog objekta) u traženom iznosu od 100.338,44 eura nije uspio ni u odnosu na osnovu niti u odnosu na visinu zahtjeva. Što se pak tiče tuženikovih podnesaka od 6. veljače 2023. i 22. prosinca 2023., pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se ne radi o podnescima iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, dok je za podnesak od 15. veljače 2024., uz koji je tuženik priložio odluku ovoga suda, pravilno ocijenio da nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

21. Stoga u konačnici tuženiku, pravilnom primjenom odredaba čl. 155. st. 1. ZPP-a, pripada pravo na naknadu troška ovog postupka u iznosu od 12.350,00 eura (14.387,50 eura, koliko mu je odmjerio prvostupanjski sud, – 2.037,50 eura na ime sastava podneska od 4. prosinca 2025.), pa mu je u konačnici, primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, dosuđen iznos od 11.448,45 eura (92,7% potrebnog troška).

22. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP -a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 12. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac