REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-477/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja Wiener osiguranje Vienne Insurance Group d.d., OIB: 52848403362, Slovenska ulica 24, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Grgić Zovko, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1343/2023 od 2. prosinca 2025., 11. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1343/2023 od 2. prosinca 2025. i predmet vraća natrag tome sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1343/2023 od 2. prosinca 2025. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati iznos od 929,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR, dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu daljnjih 62,50 EUR s osnove troškova parničnog postupka.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tako prvostupanjski sud odlučio jer je prihvatio tuženikov prigovor pasivne legitimacije navodeći da tužitelj nije bio dokazao da je tuženik bio osiguratelj lovoovlaštenika, to jest, da je upravo tuženik bio sklopio policu osiguranja kojom je osigurana odgovornost lovoovlaštenika. Prvostupanjski sud smatra da je na tužitelju bio teret dokaza da dokaže navedenu činjenicu i pasivnu legitimaciju tuženika te je stoga odlučio odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) u vezi s čl. 461.a st. 2. ZPP-a navodeći da je tužitelj već u tužbi bio dužan iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava. U bitnome žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer se presuda ne može ispitati. Naime, tužitelj navodi da tuženik u odgovoru na tužbu, suprotno navodima prvostupanjskog suda, nije osporio svojstvo tuženika kao osiguratelja lovačkog društva, već je svoj prigovor promašene pasivne legitimacije obrazložio navodima da tužitelj nije dokazao da je do predmetne štete došlo zbog posljedica provođenja lova od strane lovoovlaštenika kao ni da bi osiguranik tuženika bio vlasnikom lovišta ili divljači. Ističe da je svoj prigovor pasivne legitimacije kojim osporava svoje svojstvo kao osiguravatelja tuženika tuženik istaknuo tek u podnesku od 26. svibnja 2025. Žalitelj ukazuje i na fotografije sa stranice Ministarstva poljoprivrede dostavljene uz podnesak tužitelja od 27. lipnja 2024. na kojima je jasno navedeno da je upravo tuženik osiguratelj svih lovoovlaštenika na području Republike Hrvatske vezano uz štete nastale naletom na divljač. Žalitelj također pobija i troškove postupka. Predlaže drugostupanjskome sudu da uvaži žalbu tužitelja i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu parničnog postupka opisanu u čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u svojoj žalbi te se prvostupanjska presuda ne može ispitati te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog samo (relativno) bitnih povreda odredbi parničnoga postupka. Stoga pravilnost utvrđenoga činjeničnoga stanja ovaj sud nije ispitivao.

8. Predmet spora je regresni tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 929,06 EUR jer je tužitelj nadoknadio štetu na vozilu svome osiguraniku na temelju ugovora o kasko osiguranju, a za koju tvrdi da je odgovoran tuženika jer je šteta nastala naletom divljači na osobni automobil osiguranika tužitelja unutar granica lovišta kojim upravlja osiguranik tuženik kao lovoovlaštenik.

9. Tijekom postupka prvostupanjski sud je proveo dokaze, saslušao svjedoke i izvršio uvid u isprave, a sve radi dokazivanja visina nastale štete, dinamike nastanka štetnog događaja, je li šteta nastala od naleta divljači, ali u prvostupanjskoj presudi nije iznio ocjenu tih dokaza jer je prihvatio prigovor pasivne legitimacije tuženika navodeći da tužitelj na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da je upravo tuženik osiguravatelj lovoovlaštenika te tako odgovoran na osnovi ugovornog odnosa s lovoovlaštenikom za nastalu štetu naletom divljači na osobno vozilo osiguranika tužitelja.

10. Iz spisa nesporno proizlazi da je tužitelj u svojoj tužbi naveo da se prometna nesreća dogodila na unutar područja koje je dodijeljeno lovoovlašteniku Lovačka udruga „Šljuka“ Lekenik te da je ono osiguranik tuženika. Nadalje, nesporno proizlazi iz točke 9. odgovora na tužbu da tuženik ne osporava navedene navode već ističe prigovor pasivne legitimacije u smislu da osiguranik tuženika (kako sam tuženik navodi) nije vlasnik ni lovišta ni divljači već da je divljač javno dobro te da stoga nema odgovornosti njegova osiguranika za nastalu štetu.

11. Dakle, iz gore navedenog proizlazi da osnovano tužitelj u žalbi navodi da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio pasivnu legitimaciju na način da je osporio svoje svojstvo osiguratelja lovačkog društva. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pasivnu legitimaciju navodima da osiguranik tuženik nije pasivno legitimiran jer on nije vlasnik lovišta ili divljači te da se šteta nije dogodila za vrijeme provođenja lova. Iako se prvostupanjski sud u svojoj odluci poziva na odredbu čl. 461.a ZPP-a i navodi da se radi o sporu male vrijednosti u kojem su stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica, pri tome gubi iz vida činjenicu da je sam tuženik nakon što je u odgovoru na tužbu priznao svojstvo osiguratelja tuženika tek u podnesku od 27. lipnja 2024. osporio svojstvo sebe kao osiguratelja, kada je na temelju citirane odredbe, na koju se sud poziva u svojoj odluci, već bio prekludiran s iznošenjem novih činjenica u ovome postupku.

12. Ukazuje se da u skladu s čl. 288.a st. 6. ZPP-a, materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon pripremnosti ročišta, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a. Stoga, prvostupanjski sud je trebao ne uzeti u obzir nove činjenice iz tuženikova podneska od 27. lipnja 2024. kojima tuženik osporava postojanja ugovornog odnosa između njega i lovoovlaštenika, jer tu činjenicu tuženik nije iznio u odgovoru na tužbu, a niti je naknadno obrazložio iz kojih razloga bez svoje krivnje nije navedene činjenice mogao predložiti već u odgovoru na tužbu te je tijekom cijelog postupka svoju pasivnu legitimaciju osporavao iz drugih razloga. Nadalje, ako je sud odlučio već uzeti u obzir takav prigovor tuženika trebao je dopustiti tužitelju da se na navedeni prigovor očituje i da dostavi u spis dokaze iz kojih proizlazi suprotno. Navedeno bi bilo u skladu s načelom kontradiktornosti parničnog postupka propisanim u čl. 5. ZPP-a.

13. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pogrešno odbio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP-a te je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanog u čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer se predmetna presuda ne može ispitati.

14. Stoga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će uvažavajući upute iz ovoga rješenja, otkloniti bitne povrede postupka na koje mu je ukazao ovaj sud, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu koju će obrazložiti na način propisan čl. 338. st. 4. ZPP-a i kojom će ujedno odlučiti i o zahtjevu za naknadu troškova postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 11. kolovoza 2026.

Sudac

Mirna Maržić