Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-335/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Zorana Čengije kao članova vijeća, uz sudjelovanje Katije Brkić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv II zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24 i 136/25 – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženog II podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-479/2026-19 od 13. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog II kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci II Mario Srdoč proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnja, opisanog i kažnjivog u članku 139. stavak 2. u vezi stavka 3. KZ/11 te je prvostupanjski sud optuženika za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. u vezi stavka 3. KZ/11 na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 okrivljeniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja 28. i 29. ožujka 2026. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru na temelju rješenja suca istrage Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Kir- 355/2026 od 30. ožujka 2026., a od 30. ožujka 2026. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25,13/26 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljeni FI je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti.

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi II putem braniteljice Lare Kožuharov, odvjetnice u Rijeci, a žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da okrivljenika blaže kazni.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku dostavljen je spis predmeta sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08. te je isti vraćen bez očitovanja o uloženoj žalbi.

2.3. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP/08 ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

3. Žalba optuženog II nije osnovana.

4. Žaleći se iz osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik izrijekom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj obrazlaže tvrdnjom da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su razlozi o navedenim odlučnim činjenicama nejasni, a ističe i znatno proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Ovakvim obrazloženjem naprijed navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj zapravo parafrazira zakonski tekst naprijed navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka bez da je konkretizira i navede u čemu bi se točno ona sastojala. Navodeći bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 sam žalitelj navodi da je ista rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nasuprot stavu žalitelja sud prvoga stupnja utvrdio je sve odlučne činjenice potrebne za presuđenje u ovom predmetu, za svako je svoje utvrđenje dao dostatne i razumljive razloge pri čemu nije zapao u proturječje, pa nije u pravu žalitelj kada tvrdi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

4.1. Valja primijetiti da je ovdje riječ o paušalnom i ničime argumentiranom prigovoru, odnosno o pukoj konstataciji kojom se ne može s uspjehom pobijati presuda iz naprijed naznačene žalbene osnove. Stoga je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, uključujući i onu koja se uopćeno sugerira predmetnom žalbom. Naime, osporena presuda je jasna i razumljiva u svim svojim dijelovima, a sud prvog stupnja je u njoj iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu ni u kakvoj uzajamnoj koliziji, tako da se ona u žalbenom postupku u potpunosti može meritorno ispitati.

5. U svojoj žalbi žalitelj II tvrdi da je povrijeđen i kazneni zakon navodeći da činjenični opis kaznenog djela za koje se okrivljenik tereti se ne može smatrati kaznenim djelom jer navedene riječi nisu bile podobne izazvati strah kod oštećenika.

5.1. Vezano za takve žalbene navode, prije svega valja podsjetiti da je kazneno djelo prijetnje djelo apstraktnog ugrožavanja. Ono je ostvareno kada radnja za koju se počinitelj tereti predstavlja ozbiljnu prijetnju kakvim zlom, s time da se ozbiljnost prijetnje prosuđuje prema objektivnom, a ne subjektivnom kriteriju, što dugim riječima znači da subjektivni doživljaj žrtve nije odlučan, jer bi u protivnom ostvarenje obilježja djela ovisilo o osobnom doživljaju ili interesu neke osobe, a što nije opravdano. Stoga se ozbiljnom smatra svaka ona prijetnja koja je po svom sadržaju i okolnostima pod kojima je izražena bila objektivno podobna kod osobe kojoj je upućena izazvati osjećaj straha ili uznemirenosti, pri čemu nije odlučno da li je počinitelj izrečenu prijetnju doista namjeravao i ostvariti. Iz navedenog slijedi da se subjektivna komponenta predmetno djela sastoji u namjeri počinitelja usmjerenoj da osobu kojoj je prijetnja upućena ustraši ili uznemiri, ali je nebitno da li je ta namjera doista i dovela do takve posljedice.

5.2. Sasvim suprotno žalitelju, polazeći od sadržaja samih prijetećih riječi koje je isti kritične zgode uputio žrtvi, a kakvu prijetnju je popratio i konkludentno na način da je krenuo prema žrtvi, tada je i po stavu ovog drugostupanjskog suda sasvim izvjesno da je optuženik bio svjestan da su takve riječi i konkludentni čin po svom sadržaju i okolnostima pod kojima su izražene objektivno podobne kod iste izazvati osjećaj straha ili uznemirenosti, te da je takvu posljedicu upravo i htio, dakle bio je svjestan svih obilježja predmetnog kaznenog djela i htio je njihovo ostvarenje, odnosno postupao je sa izravnom namjerom.

5.3. Prema tome, činjenični opis je jasan, razumljiv i potpun, te podoban (sadrži sve bitne elemente) za donošenje odluke o kaznenoj odgovornosti optuženika, te kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženi II proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

6. U argumentaciji žalbene osnove nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prigovara zaključku suda o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika. Po žalitelju, presuda se temelji na pretpostavkama, slijedom čega ga je trebalo osloboditi optužbe. U okviru istaknute žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ustvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo paušalno i bez konkretnih obrazloženja polemizira s razlozima osuđujuće presude i na svoj subjektivan način ocjenjuje rezultate izvedenih dokaza, pa se u tom pravcu žalitelj upućuje na obrazloženje pobijane presude.

6.1. Suprotno navodima žalbe ističe se da je prvostupanjski sud sve dokaze iznesene u ovom postupku savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, prihvativši iskaz svjedoka ĆI kao vjerodostojan, uvjerljiv i istinit.

6.2. Žalbeni navodi optuženika nisu osnovani jer je prvostupanjski sud nakon što je dao ocjenu izvedenih dokaza, pa i onih proturječnih, pravilno utvrdio činjenično stanje, a onda, na tako pravilno činjenično stanje, pravilno i primijenio kazneni zakon kada je utvrdio da je optuženik ozbiljno prijetio smrću ĆI o čemu je dao jasne, argumentirane i provjerljive razloge, a koje prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće. Naime, oštećeni ĆI je detaljno i okolnosno iskazivao o ponašanju optuženika tijekom inkriminiranog razdoblja, a njihov iskaz je potvrđen je iskazom svjedoka ZI kao i materijalnom dokumentacijom.

6.3. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka ĆI i ZI kao i ostalih dokaza izvedenih u dokaznom postupku kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

6.4. Navodima žalbe predstavljaju preocjenu provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio u kojem dijelu i zašto ne prihvaća obranu optuženika, a zašto prihvaća iskaz svjedoka ĆI, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6.5. U kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirana mu kaznena djela prijetnje.

6.6. Zbog svega navedenog neosnovan je prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je kazna izrečena optuženiku prestroga iz razloga što je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika. Za razliku od ovakvih tvrdnji žalitelja sud prvoga stupnja utvrdio je sve odlučne činjenice potrebne za donošenje odluke o kazni u ovom predmetu. Tako je kao olakotno na strani optuženika utvrđeno i cijenjeno to što je do sada neosuđivana osoba, kao i izraženo žaljenje zbog počinjenog dok su kao otegotne okolnosti pravilno utvrđene i cijenjene višestruka prekršajna osuđivanost te upornost u činjenju protupravnog ponašanja na štetu oštećenika. Pravilnom ocjenom naprijed navedenih olakotnih okolnosti prvostupanjski sud je optuženika zbog počinjenog kaznenog djela osudio na adekvatnu kaznu, koja će i po stavu ovog drugostupanjskog suda ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

7.1. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda takva vrsta i mjera kazne koja je izrečena optuženiku dostatna je da može utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenog djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno i da takva kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem terećenog kaznenog djela nanio društvu u cjelini (članak 41. i članak 47. KZ/11). Zbog naprijed iznesenog žalba optuženika na odluku o kazni nije osnovana.

8. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 11. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Pero Miloglav