REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2349/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja KRUNA TRADE d.o.o., Split, Ivana Gundulića 26/a, OIB: 03710633411, kojeg zastupaju punomoćnici Dražen Vuković i Saša Lalić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o., Split, protiv tuženika DK COMPANY VEJLE A/S, Danska, Vejle, Edisonvej 4, OIB: 98640004911, kojeg zastupa punomoćnik Toni Nogolica, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-57/2026-1 od 18. ožujka 2026., 11. kolovoza 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-57/2026-1 od 18. ožujka 2026. u točki II. izreke.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.010,00 eura.
Obrazloženje
1. Pobijanim u izreci označenim rješenjem točkom I. Trgovački sud u Splitu se proglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Točkom II. izreke ukidaju se provedene radnje te se tužba odbacuje.
2. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene u spis, prvostupanjski je sud odlučio kao u izreci primjenom odredbi Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17; dalje: ZMPP).
3. Protiv predmetnog rješenja o odbacivanju tužbe (točka II. izreke), tužitelj je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu da se rješenje u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine.
4. U odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik osporava žalbene navode, predlaže žalbu odbiti i potvrditi rješenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.010,00 eura.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je rješenje pravilno i osnovano na zakonu.
7. Iz obrazloženja pobijanog rješenja i stanja spisa proizlazi da je tuženik pravna osoba sa sjedištem (domicilom) u Danskoj, dok tužitelj ima sjedište (domicil) u Republici Hrvatskoj.
Radi se o sporu s međunarodnim elementom pa su za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17; dalje: ZMPP).
8. Odredbama članka 46. stavaka 1. -3. ZMPP-a propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012. - dalje: Uredba). Pritom se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe i kada tuženik ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije; time da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti suda države koja nije članica Europske unije, osim ako je za predmet spora isključivo nadležan sud Republike Hrvatske ili neke druge države članice Europske unije, na koji sporazum se na odgovarajući način primjenjuju odredbe odjeljka 7. Uredbe.
9. Prema odredbi članka 4. stavka 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Uredbe, osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. tog poglavlja Uredbe. Odjeljcima 2. do 7. Uredbe regulirane su: posebna nadležnost, nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje nadležnost za potrošačke ugovore, nadležnost za pojedinačne ugovore o radu, isključiva nadležnost i prorogacija nadležnosti.
10. Prorogacija nadležnosti regulirana je člankom 25. stavkom 1. Uredbe koji glasi: „Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele. Sporazum o nadležnosti se sklapa: (a) u pisanom obliku ili se potvrđuje u pisanom obliku; (b) u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama; (c) u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati, a koji su opće poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ“.
11. Nespornim proizlazi da su stranke sklopile Ugovor o distribuciji 1. siječnja 2012. (listovi 304. – 354. spisa) i da je njihov poslovni odnos utemeljen na odredbama tog ugovora. Nije sporno da su stranke 8. lipnja 2012. sklopile i dodatak tom ugovoru nazvan „Raspored B“ kojim je u dijelu pod točkom b) ugovoreno da će svu prodaju društvu Hervis na području Republike Hrvatske provoditi tužitelj. Konačno, nije sporno ni da su stranke kasnije ugovorile i „Iznimke i dodatke“ (list 328. spisa) kojim su izmijenile dotadašnji „Raspored B“ tako da isti sada glasi: „b) Iznimka: sve prodaje Hervisu provodit će Društvo. Društvo će uložiti najveće napore da proslijedi Hervis Distributeru koji ima pravo brinuti se o interesima Društva na Području. No ako društvo nastavi upravljati Hervisom, to će uslijediti uz razumnu naknadu Distributeru.“
12. Točkom 7. Ugovora o distribuciji stranke su ugovorile mjerodavno pravo i nadležnost suda. Podtočkom 7.1. tog ugovora ugovoreno je da se ugovor primjenjuje i tumači u skladu s danskim zakonom bez obzira na izbor pravnih načela ugovora ili bilo koje druge jurisdikcije, te da se Konvencija UN-a o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. neće primjenjivati na taj ugovor. Podtočkom 7.2. stranke su ugovorile da Distributer (ovdje tužitelj) neće podnijeti nikakav zahtjev niti pokrenuti bilo kakav spor protiv Društva (tuženika) u svezi s tim ugovorom, osim na sudu u Koldingu u Danskoj. Distributer neopozivo pristaje i podvrgava se nadležnosti suda u Koldingu. No bilo kakav postupak koji pokrene Društvo može se pokrenuti pred sudom na području Distributera.
13. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da se radi o valjanoj odredbi ugovora, kojom su ugovorne strane, unaprijed i u pisanom obliku, ugovorile nadležnost suda u Danskoj za spor koji proistekne iz Ugovora o distribuciji, ako taj spor pokrene tužitelj (KRUNA TRADE d.o.o., Distributer). S druge strane, ako bi takav spor pokrenuo tuženik (DK COMPANY VEJLE A/S , Društvo), ostavljena mu je mogućnost izabrati i sud domicila druge ugovorne strane.
14. Neosnovano smatra tužitelj da u ovom slučaju ne dolazi do primjene predmetne odredbe ugovora nego da se o nadležnosti odlučuje primjenom pravila o posebnoj nadležnosti iz odjeljka 2. članka 8. točke 3. Uredbe. Tom je odredbom propisano da osoba s domicilom u državi članici, osim pred sudom svog domicila, može biti tužena i pred drugim sudom ako se radi o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna.
15. Pravilnim se ukazuje tumačenje citiranih odredbi Uredbe kao i zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom predmetu ne radi o situaciji iz odredbe 8. točke 3. Uredbe. Tom je odredbom propisana mogućnost da osoba koja ima domicil u državi članici, osim suda koji je za nju opće nadležan (sud njenog domicila), može još biti tužena i pred sudom pred kojim je u tijeku postupak po tužbi, pod uvjetom da se radi o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili istog činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, ta pretpostavka nije ispunjena. Tužbenim zahtjevom kojim zahtijeva isplatu za razumnu naknadu za Hervis, tužitelj je postavio zahtjev koji se temelji na drugoj činjeničnoj i pravnoj osnovi - neispunjenju ugovorne obveze iz Ugovora o distribuciji iz 2012., dok se u predmetu poslovni broj Povrv-14/2021 radi o zahtjevu za isplatu po pojedinačnim ugovorima o kupoprodaji robe.
16. U ovom slučaju stranke su ugovorom predvidjele drukčiju mogućnost jedino za sporove koje bi pokrenuo tuženik, dok tužitelj „neopozivo pristaje i podvrgava se nadležnosti suda u Koldingu“, baš kako glasi valjana ugovorna odredba. Naime, prorogacija nadležnosti predstavlja izraz autonomije stranačke volje i slobode ugovaranja, te tumačenjem odredbe članka 25. stavka 1. Uredbe, proizlazi da je nadležnost suda koju stranke odrede prorogacijom isključiva, osim ako su se stranke drukčije sporazumjele.
17. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je za ovaj spor nadležan sud u Danskoj, pa je primjenom odredbi članka 16. ZPP-a pravilno odlučeno kao u točki II. izreke.
18. Slijedom navedenog, valjalo je, sukladno odredbi članka 380. točke 2. ZPP-a, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje u točki II. izreke.
19. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredaba članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.
Zagreb, 11. kolovoza 2026.
Sudac
Branka Šabarić Zovko
