1

Poslovni broj: Gž-335/2022-3

Poslovni broj: Gž-335/2022-3

                                  U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. S., OIB: … iz P., zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1729/2020-25 od 14. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1729/2020-25 od 14. siječnja 2022., u točkama I i II izreke.

  Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da su ništave odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 045-50-2645452 kojeg su 28. siječnja 2005. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu kojim je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici od 2.793,99 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke odbija je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznose i za razdoblje kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što sud nije proveo sve dokaze predložene po tuženiku, odnosno nije saslušao parnične stranke. Navodi da se sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014, a sve kada bi se i mogao pozvati bio je dužan utvrditi sve činjenice i razmotriti sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u ovom sporu. U tu svrhu morao je izvesti sve dokaze koje je tuženik predložio, saslušati stranke, svjedoke te provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnosti kretanja tržišnih parametra koji su utjecali na izmjenu kamatne stope, a kako bi se utvrdilo da li se tuženik prilikom promjena kamatnih stopa vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tuženika i njegovoj poslovnoj politici. Također da sud prvog stupnja svjesno zanemaruje sve opće akte tuženika, smatrajući kako isti ne predstavljaju dio ugovora o kreditu, premda u samom ugovoru o kreditu u čl. 9. jasno je navedeno kako će se na isti primjenjivati opći akti tuženika, a što je tužitelj svojim potpisom jasno potvrdio. Dodatno ističe kako je ugovor o kreditu solemniziran i kako su odredbe istog jasno objašnjene tužitelju od strane javnog bilježnika. Navodi da sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazima utemeljio je stav da je tužitelj u pogledu ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača, a teret dokaza u tom smislu je upravo na tužitelju. Isto tako navodi da je tužba neuredna jer tužitelj u tužbenom zahtjevu nije naveo dospijeća pojedinih iznosa te sukladno tome zatražio zatezne kamate na pravi način, a prvostupanjski sud je usprkos prigovoru tuženika ipak prihvatio takvu neodređenu formulaciju u pogledu potraživanja kamata, čime je tužitelju dodijelio iznos koji prelazi ovaj specificiran u tužbenom zahtjevu. Navodi da je tužitelj naknadnim uređenjem tužbenog zahtjeva objektivno preinačio tužbu na način da je tražio kamate za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno tužbom. Nadalje tuženik navodi da je slučaj utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, sud ne može tumačiti odredbe ugovora o kreditu suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana na način da isti zauzme stav da se tijekom cjelokupnog ugovornog odnosa primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa, odnosno na drugačiji način pravno kvalificirati ugovor o kreditu kao da je riječ o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Ustraje kod prigovora zastare. Tuženik isto tako ističe da u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, pa nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako je to pogrešno odredio sud.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer sud prvog stupnja time što je odbio dokazne prijedloge stranaka nije onemogućio tuženika u raspravljanju.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz  odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba. To iz razloga jer tužiteljica podneskom od 2. travnja 2021., a odmah nakon provedenog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev i zatražila je isplatu iznosa od 2.793,99 kn, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose preplate. Takva preinaka tužbe do koje je došlo na navedeni način u ovom predmetu je svrsishodna jer tužiteljica je postavila zahtjev čim su joj bili poznati svi elementi glede visine koji bez njezine krivnje nisu bili poznati ranije, pa nedopuštanjem preinake tužbe bi tužiteljici bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06).

11. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između stranaka 28. siječnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu broj 042-50-2645452 i to tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 20.328,70 CHF uz otplatu od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,

- da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu navedeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa iznosi 5,55% godišnje,

- da je knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku D. P. iz D. d.o.o.  utvrđeno da je tuženik u razdoblju dospijeća pa sve do konačne otplate kredita mijenjao kamatnu stopu i to na više od početno ugovorne 5,55% godišnje te da utvrđena visina razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 2.793,99 kn, sa datumima plaćanja kako je iskazano u tablici na listu 110-111 spisa sadržanom u nalazu i mišljenju vještaka,

- da je odbijen po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem svjedoka-ovlaštene osobe tuženika iz razloga što tako predloženi dokaz bez navođenja imena i prezimena svjedoka kojeg se predlaže saslušati nije valjano istaknuti dokazni prijedlog u skladu s odredbom čl. 241. ZPP-a, a osim toga odredba čl. 502c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi, pa obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosi i na tuženika, sud zaključuje da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, a što se odnosi i na saslušanje tužiteljice kao stranke.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini stope takve kamate ništava. S obzirom na takvu odredbu da je došlo do povrede prava i interesa potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

14. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila za više ugovorne kamate u odnosu na iznos koji je trebala platiti da je ugovorena kamata plaćana po stopi od 5,55% godišnje, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku navedene iznose vrati tužiteljici, odnosno naknaditi joj vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO).

15. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe saveza došlo do prekida zastare zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa. Kako tužiteljica traži isplatu po osnovi anuiteta koji su dospjeli u razdoblju od 30. studenog 2007. do 29. veljače 2012., a odredbom čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da isti dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu, utvrđuje da je u odnosu na najstarije potraživanja za studeni 2007. (dospjelo 30. studenog 2007. istog dana je podmireno), došlo do prekida zastare 4. travnja 2012., a zastara je ponovno počela teći iznova 14. lipnja 2014. pa tužba od 21. svibnja 2019. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

17. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je R. A. d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

19. Tuženik po prvi put u žalbi ističe činjenicu da tužiteljica ne bi bila potrošač, a što prema odredbi čl. 352. ZPP-a nije dopušteno. Podredno, kad bi se spomenuti  žalbeni navod  promatrao kroz primjenu materijalnog prava,  ni tada žalba tuženika ne bi bila  osnovana. Navedeno iz razloga što tuženik istaknuti prigovor nije činjenično ni pokušao opravdati, a prema ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za kupnju osobnog vozila, dakle  ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklopi pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu sadržaj ugovora o kreditu, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica taj ugovor sklopila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

21. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice na okolnosti obaviještenosti tužiteljice prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informirana o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušana kao stranka iskazala suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici.

22. Također treba reći da saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

23. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. siječnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,55 %. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

24. Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,55 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,55 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

25. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

26. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.- savez 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, pa tužba podnesena 10. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

28. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) te suprotno odredbama ZOO-a. Isto se odnosi na valutnu klauzulu.

29. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502.c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi, zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi ili uz zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

30. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

31. Ostali žalbeni navodi tuženika su bez značaja jer tužiteljica u ovom postupku ne traži povrat  preplaćenih iznosa  po osnovi valutne klauzule.

32. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 14. veljače 2024.

                                                                                                                           Predsjednica vijeća

                                                                                                                       Milena Vukelić Margan, v.r.