Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kž-317/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ivana Markovića, kao predsjednice vijeća, te Hrvoja Viskovića i Sandre Radanović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog UZ, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – pročišćeni tekst, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25, dalje: KZ), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu i okrivljenika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj K-127/2025 od 26. studenoga 2025. godine, po čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26, dalje: ZKP), u sjednici vijeća održanoj 10. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba Općinskog državnog odvjetnika u Čakovcu preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, time da se okrivljenik UZ za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

II. U ostalom dijelu se žalba okrivljenika UZ, odbija kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu broj K-127/2025 od 26. studenoga 2025. godine okrivljenik UZ je oglašen krivim zbog učina kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 118. st. 1. KZ te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, uz primjenu čl. 57. KZ izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 7 (sedam) mjeseci i isti se ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne u trajanju od 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ako okrivljenik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo s time da mu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1. 1. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP okrivljenom UZ se nalaže da podmiri trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP, odnosno paušalnu svotu od 100,00 (sto) eura, te troškove vještačenja iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP u iznosu od 168,00 (sto šezdeset osam) eura, sve u korist Državnog proračuna u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio Općinski državni odvjetnik u Čakovcu zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, smatrajući je neadekvatnom kaznenopravnom sankcijom te da se s njom neće postići svrha kažnjavanja jer je ista u nesuglasju s težinom i društvenom opasnosti djela, jačinom ugrožavanja i povredom kaznenim djelom zaštićenog dobra, stupnjem krivnje optuženika i uopće njegovom ličnosti, te se takvom kaznenom neće utjecati niti na svijest počinitelja da ubuduće ne vrši takva i slična kaznena djela. Predlaže da se prihvati žalba i preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenopravnoj sankciji.

3. Žalbu protiv navedene presude podnio je okrivljenik putem branitelja Josipa Pintarića, odvjetnika iz Čakovca, koji pobija izrečenu presudu u cijelosti, iz razloga predviđenih ZKP-om i to zbog odluke o kazni. Navodi da je izricanje bezuvjetnog dijela kazne zatvora u trajanju od 7 mjeseci prestrogo, da nije nužno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, te da bi isto bilo kontraproduktivno za resocijalizaciju okrivljenika te izricanje djelomične uvjetne osude predstavlja prestrogu sankciju, koja nije nužna za ostvarenje svrhe kažnjavanja, a ista se može ostvariti i blažom kaznom, odnosno izricanjem kazne zatvora uz potpunu uvjetnu osudu, ili izricanjem kazne zatvora uz zamjenu iste radom za opće dobro na slobodi. Predlaže usvojiti žalbu, te preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u korist okrivljenika, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži poziv za sjednicu vijeća.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

5. Dana 10. kolovoza 2026. godine održana je javna sjednica vijeća sukladno odredbi čl. 475. ZKP na koju su pozvani zastupnik optužbe i branitelj okrivljenog, a na koju je pristupio zastupnik optužbe i zamjenik branitelja okrivljenika. Zastupnica optužbe predložila je prihvatiti žalbu ODO u Čakovcu i okrivljenika osuditi na bezuvjetnu zatvorsku kaznu dok je zamjenik branitelja okrivljenika ostao kod svih navoda iznesenih u žalbi i još jednom predložio okrivljeniku izreći što blažu sankciju zbog svih onih navoda iznesenih u žalbi.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba okrivljenika nije osnovana.

7. Postupajući po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud je najprije ispitao presudu po pitanju postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11., te iz čl. 468. st. 2. ZKP te je utvrdio kako te povrede nisu počinjene, kao i to da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

8. S pravom se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni, kazni zatvora koja je djelomično uvjetovana na rok provjeravanja u trajanju od 3 godine jer je time prvostupanjski sud precijenio utvrđene olakotne okolnosti okrivljeniku, a podcijenio, odnosno potpuno zanemario otegotne okolnosti koje se odnose na okrivljenikovu raniju osuđivanost. Naime, okrivljenik je višestruko prekršajno osuđivana osoba, između ostalog iz zbog prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dakle prekršaja s elementima nasilja. Ne samo to, nego je okrivljenik osuđivan zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz čl. 230. KZ, gdje je također fizičkim nasiljem svladao otpor žrtve. Konačno, presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us- 33/2024 osuđivan je zbog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma u sastavu zločinačkog udruženja, iz čl. 326. i 329. KZ. U jednom slučaju izrečena kazna zatvora mu je zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, a drugom slučaju mu je izrečena uvjetna osuda, međutim te sankcije očito nisu bile dovoljne da se okrivljenika odvrati od protupravnog ponašanja.

8. 1. S druge je strane prvostupanjski sud neopravdano veliki značaj pridao činjenici okrivljenikovog priznanja u situaciji kada postoji neposredni očevidac kaznenog djela koji je ispitan kao svjedok, zadobivene ozlijede oštećenog su evidentirane medicinskom dokumentacijom u spisu, a medicinskim vještačenjem utvrđen mehanizam njihova nastanka i težina. Stoga ne postoji nikakav zakonski razlog za izricanje djelomične uvjetne osude. Po mišljenju ovog suda takvom sankcijom se nikako neće moći ostvariti svrha kažnjavanja, propisana čl. 41. KZ, već će efekt biti upravo suprotan i utjecati na to da okrivljenik nastavi sa činjenjem kaznenih djela znajući da će mu priznanje kaznenog djela uvijek omogućiti ostanak na slobodi. Stoga je neophodno okrivljenika osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora kako je to i odlučeno u izreci ove presude.

8. 2. Naime, djelomična uvjetna osuda može se izreći samo u onim slučajevima kada se može očekivati da će se s kraćim izdržavanjem kazne i bez izdržavanja ostatka kazne ostvariti svrha kažnjavanja. U pravilu je riječ o osobama koje uopće prije nisu bile osuđivane, ili koje nisu bile osuđivane dulje vrijeme prije osude za novo djelo, a u međuvremenu su se dulje vrijeme primjereno ponašale, pri čemu je ličnost samog počinitelja prvo polazište i temelj za uvjetnu osudu, koja ga mora potaknuti na angažiranje vlastitih snaga, kako bi ostao na razini zahtjeva društvenog poretka. Okrivljenik je, kako je već rečeno, u više navrata osuđivan, kako prekršajno tako i kazneno, pa se stječe dojam kako je protupravno ponašanje postalo njegovim životnim stilom tako da se djelomična uvjetna osuda u njegovom slučaju ne može opravdati s aspekta specijalne, ali ni generalne prevencije. Slijedom toga je preinačena oduka o kazni na način da je okrivljeniku izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, jer se samo izvršenjem izrečene kazne zatvora može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ.

9. Žalba okrivljenika nije osnovana jer upravo njegove ranije osude zbog prekršaja i kaznenih djela stvaraju jednu jedinstvenu sliku okrivljenika kao osobe koja je izrazito sklona protupravnom ponašanju, a njegovo postupanje kritične prigode nije izazvano nikakvim prethodnim postupkom oštećenika jer to proizlazi iz svjedočkog iskaza očevica KZ tako da nikakav doprinos oštećenika, suprotno žalbi okrivljenika, niti ne postoji. Nikakav dokaz o okrivljenikovoj eventualnoj alkoholiziranosti tempore criminis nije proveden, niti je okrivljenik u svojoj obrani tvrdio da je bio alkoholiziran, niti je bilo kakvim dokazom utvrđeno da bi on bio bitno smanjeno ubrojiv kako se to neosnovano navodi u žalbi okrivljenika.

10. Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno čl. 483. st. 1. ZKP trebalo je odlučiti kao u izreci, odnosno prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i okrivljeniku izreći bezuvjetnu zatvorsku kaznu, a žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu.

U Zadru 10. kolovoza 2026.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Silvana Čubrilo

Ivan Marković