Poslovni broj: Gž R-634/2023-3

Poslovni broj: Gž R-634/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, OIB: …, Z., protiv I. tuženice A. Đ. iz K., OIB: …, zastupane po I. R., odvjetnici u Z. i II. tuženice A. K. iz K., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 4 Pr-13755/2021-27 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tužitelja pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: 4 Pr-13755/2021-27 od 28. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. I. izreke,preinačuje tako što se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, i sudi se:

 

Utvrđuje se da je Ugovor o radu od 7. siječnja 2020., kojeg su sklopili I. tuženica A. Đ., K., OIB: …i II. tuženica A. K., K., OIB: …, ništetan.

 

II. Preinačuje se točka I. II. izreke, presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: 4 Pr-13755/2021-27 od 28. travnja 2023., koja sadrži odluku o troškovima postupka tako da se odbija kao neosnovan zahtjev II. tuženica da joj tužitelj naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 435,50 eura / 3.281,25 kuna s dosuđenim kamatama.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o radu sklopljenog između I. tuženice A. Đ. kao radnika i II. tuženice A. K., kao poslodavca (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupaka sadržanoj u toj presudi naloženo je tužitelju naknaditi II. tuženici parnične troškove u iznosu od 435,50 eura / 3.281,25 kuna (točka II. izreke).

 

1.1. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

1.2. Na žalbu nije odgovoreno.

 

1.3. Žalba je osnovana.

 

2. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između I. tuženice, kao radnika i II. tuženice kao poslodavca.

 

3. Tužitelj navedeni zahtjev u bitnom temelji na tvrdnji da su tuženice taj ugovor o radu sklopile s ciljem da za I. tuženicu osiguraju obveznu zdravstvenu zaštitu i naknadu plaće, odnosno s ciljem korištenja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a koja prava i naknade I. tuženica ne bi ostvarivala kao nezaposlena osoba, pri čemu tvrdi da cilj I. tuženice nije bio zasnivanje radnog odnosa kod II. tuženice iz razloga što je I. tuženica već u trenutku zasnivanja radnog odnosa bila radno nesposobna.

 

4. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće:

 

- da su I. tuženica i II. tuženica 7. siječnja 2020. zasnovale radni odnos na neodređeno vrijeme s početkom rada 8. siječnja 2020. za obavljanje poslova pomoći u kućanstvu,

- da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je I. tuženica u vrijeme zasnivanja radnog odnosa kod II. tuženice bila radno sposobna, te da je od 17. siječnja 2020. privremeno nesposobna za rad,

- da iz iskaza I. tuženice proizlazi da u cijelosti obavila sve ugovorene poslove, te da joj je II. tuženica u cijelosti isplatila ugovorenu plaću, kao i da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o radu bila u potpunosti radno sposobna za ugovorene poslove, iako je bila trudna. Nadalje iz njezinog iskaza proizlazi da je 17. siječnja 2020. otvorila bolovanje  jer je 14. siječnja 2020. doživjela prometnu nezgodu kojom prilikom je pretrpjela ozljede glave, te da je tužitelj nikada nije uputio kontrolu bolovanja, kao i da joj nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva nikada nisu bili dostavljeni. Zaključno je u svom iskazu I. tuženica navela kako je netočno da se u razdoblju od 24. rujna 2019. pa do 13. veljače 2020. vodila pod rizičnom trudnoćom, a kako to proizlazi iz nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva od 7. travnja 2020., te da je na prethodnom radnom mjestu prodavačice radila do otprilike mjesec dana prije nego što je sklopila predmetni ugovor o radu, a ugovor o radu za radno mjesto prodavačice da je prestao istekom razdoblja na koje je sklopljen.

 

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud smatrao utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog ugovora o radu bila obavljanje poslova u kućanstvu, te da tužitelj nije dokazao da bi prilikom sklapanja ugovora o radu I. i II. tuženica svjesno, namjerno i sporazumno manifestirale očitovanje koje nije u skladu s njihovom voljom, odnosno da odredbe sadržane u ugovoru o radu ne odgovaraju njihovoj pravoj volji. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je II. tuženica za obavljeni rad I. tuženici isplatila naknadu, prvostupanjski je sud zaključio da se u postupanju I. i II. tuženice nisu ostvarili elementi prividnosti ugovora na koje upire tužitelj zbog čega je tužbeni zahtjev odbio.

 

6. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda izražen u pobijanoj odluci ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća kao pravilan i zakonit.

 

7. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.  

 

7.1. Odredbom članka 122. stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 80/13., 137/13. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZOZO), propisano je da Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe, provjeravati postojanje okolnosti na osnovu kojih je prijava podnesena odnosno na osnovu kojih je osobi priznao taj status, a odredbom stavku 4. istoga članka, u slučaju sumnje da se podnesena prijava odnosno utvrđen status osiguranika s osnova zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koji su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu na temelju provedene provjere iz stavka 1. toga članaka i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu.

 

8. U ovom slučaju tužitelj je tijekom postupka pokušao dokazati da je ugovor o radu kojeg su sklopile I. tuženica kao radnik i II. tuženica kao poslodavac s primjenom od 7. siječnja 2020. ništetan u smislu citiranih odredbi, odnosno da su taj ugovor sklopile s ciljem da za I. tuženicu osiguraju obveznu zdravstvenu zaštitu i naknadu plaće, a ne radi zasnivanja radnog odnosa iz razloga što je I. tuženica u vrijeme zasnivanja radnog odnosa bila radno nesposobna.

 

9. Neosnovano, po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da su tuženice prilikom sklapanja ugovora o radu imale namjeru zasnivanja radnog odnosa, jer su već tada znale da su zdravstvene tegobe I. tuženice takve da ista ne bi bila sposobna za rad i da zbog istih neće moći obavljati poslove u kućanstvu a za koje poslove je ugovor o radu i sklopljen.

 

9.1. Ovo iz razloga jer iz zdravstvenog kartona I. tuženice jasno proizlazi da se I. tuženica već 18. prosinca 2019. nalazila pod liječničkim nadzorom zbog visokorizične trudnoće, kao i da joj je 2. siječnja 2020. otvoreno bolovanje, te da 7. siječnja 2020. I. tuženica traži od liječnika obiteljske medicine da izmijeni datum početka bolovanja na način da umjesto 2. siječnja 2020. bolovanje bude otvoreno s datumom 30. prosinca 2019. kojem zahtjevu ipak nije udovoljeno jer je zahtjev podnesen nakon isteka roka od 72 sata.

 

9.2. Nadalje, iz zdravstvenog kartona I. tuženice jasno proizlazi da je bolovanje od 2. siječnja 2020. poništeno jer je naknadno utvrđeno da I. tuženica u trenutku otvaranja bolovanja više nije bila u statusu zaposlene osobe.

 

10. Slijedom navedenog, osnovano tužitelj u žalbi prigovara da I. tuženica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o radu nije bila radno sposobna jer navedeno proizlazi i iz njezinih zahtjeva upućenih liječniku specijalisti ginekologu, kao i iz činjenice da bi se i na dan sklapanja ugovora o radu nalazila na bolovanju koje je otvorila 2. siječnja 2020. da isto nije poništeno iz formalnih razloga 14. siječnja 2020. zbog činjenice što u trenutku otvaranja bolovanja nije bila zaposlena.

 

11. Stoga, osnovano u žalbi prigovara tužitelj utvrđenjima prvostupanjskog suda da iz dokumentacije u spisu proizlazi da bi I. tuženica u vrijeme zasnivanja radnog odnosa kod II. tuženice bila radno sposobna, te da je tek od 17. siječnja 2020. privremeno nesposobna za rad zbog pretrpljene ozljede koju je zadobila u prometnoj nezgodi kada takva utvrđenja ne proizlaze iz dokumentacije koja se nalazi u spisu.

 

11.1. Upravo suprotno, iz priloženog zdravstvenog kartona I. tuženice jasno proizlazi da je na pregledu obavljenom 20. prosinca 2019. utvrđena opasnost od prijevremenog porođaja (abortus imminens), te da je ista dijagnoza navedena i prilikom otvaranja bolovanja 2. siječnja 2020., a što se ponavlja i u napomeni od 7. siječnja 2020., dok je kao razlog otvaranja bolovanja 17. siječnja 2020. navedena Haemorhagia ante partum (krvarenje prije poroda), pri čemu se, suprotno navodima I. tuženice, nigdje ne navode ozljede koje bi I-tuženica navodno zadobila u prometnoj nezgodi.

 

11.2. Pritom se napominje da je 2. siječnja 2020. prilikom izdavanja potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad I. tuženici zbog prijetećeg prijevremenog porođaja preporučeno mirovanje, pa s pravom tužitelj tvrdi u žalbi da je nelogično i neživotno postupanje poslodavca koji zapošljava osobu u visokom stupnju trudnoće na fizičkim poslovima, kao i radnika koji je spreman takve poslove obavljati, naročito u situaciji kada su radniku zabranjeni fizički napori, kao što je to u konkretnom slučaju zabranjeno I. tuženici.

 

12. Stoga, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je postupanje I. i II. tuženice kod sklapanja ugovora o radu očito bilo usmjereno na stjecanje prava iz zdravstvenog osiguranja u korist I. tuženice, a na štetu tužitelja, a ne radi zasnivanja radnog odnosa i obavljanja poslova u kućanstvu, zbog čega je žalbu tužitelja trebalo uvažiti i odluku prvostupanjskog suda preinačiti i prihvatiti zahtjev tužitelja za utvrđenjem predmetnog ugovora ništetnim u smislu citirane odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a.

 

13. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka te odbiti zahtjev II-tuženice da joj tužitelj naknadi troškove postupka jer nije uspjela u parnici primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

14. S obzirom na naprijed navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a u svezi s člankom 381. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 14. veljače 2024.