REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2942/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ELEMENTUM-M d.o.o., Split, Rašeljkina 8, OIB: 11283138611, kojeg zastupa punomoćnica Anita Jozičić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Split i tuženika PAPIRUS GRUPA d.o.o., Split, Ulica 4. gardijske brigade 43, OIB: 15827489266, kojeg zastupa punomoćnik Vibor Čulić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-360/2025-11 od 14. svibnja 2026., 7. kolovoza 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-360/2025-11 od 14. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud naložio je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.642,90 eura. Pri tome je ocijenio da tužitelj nije uspio u parnici jer je pravomoćnim rješenjem tužba odbačena kao nedopuštena te je, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), zaključio da je tuženiku dužan naknaditi nastale parnične troškove.
2. Protiv ovog rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je u bitnome naveo da pobijano rješenje nije dostatno obrazloženo jer prvostupanjski sud nije dao konkretne razloge zbog kojih smatra da su svi tuženiku priznati troškovi bili potrebni za vođenje postupka niti je proveo individualiziranu ocjenu njihove potrebnosti, svrhovitosti i razmjernosti. Smatra da se sud ograničio na formalnu primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zbog čega pobijano rješenje ima obilježja arbitrarnosti i ne udovoljava standardu obrazložene sudske odluke koji proizlazi iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
3. Nadalje, tužitelj je osporio primjenu čl. 164. st. 8. ZPP-a. Smatra da je tuženik tijekom trajanja postupka mogao pravodobno specificirati troškove i postaviti zahtjev za njihovu naknadu, pa se naknadno podnošenje troškovnika nakon donošenja odluke ne može automatski smatrati pravodobnim. Navodi da prvostupanjski sud nije ispitao je li zahtjev za naknadu troškova mogao i morao biti postavljen ranije.
4. Tužitelj smatra i da su pogrešno primijenjeni čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Ističe da postupak nije okončan meritornom odlukom, nego je tužba odbačena iz procesnih razloga, pa prema njegovu shvaćanju nije bilo mjesta priznavanju troškova tuženiku u opsegu kao da je u cijelosti uspio u meritumu. Prigovara da sud nije ocijenio jesu li pojedine radnje bile potrebne za vođenje postupka niti jesu li priznati troškovi razmjerni naravi i tijeku postupka.
5. Pozivajući se na čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, navodi da dosuđivanje nerazmjerno visokih troškova u postupku koji nije okončan meritornom odlukom može imati odvraćajući učinak na ostvarivanje prava na pristup sudu. Smatra da prvostupanjski sud nije uspostavio pravičnu ravnotežu između prava tuženika na naknadu troškova i prava tužitelja na učinkovitu sudsku zaštitu. Zato je tužitelj predložio drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
7. Nakon što je pobijano rješenje ispitano na temelju odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 467. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ono pravilno i zakonito.
8. U konkretnom slučaju rješenje o odbacivanju tužbe doneseno je bez održavanja ročišta na kojem bi bilo zaključeno raspravljanje, pa tuženik nije imao obvezu zahtjev za naknadu troškova postupka postaviti do završetka raspravljanja da bi takav njegov zahtjev bio pravodoban. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 164. st. 8. ZPP-a kada je ocijenio da je zahtjev za naknadu troškova, podnesen u roku od petnaest dana od dostave rješenja o odbacivanju tužbe, pravodoban.
9. Žalbeni navodi da je tuženik troškove mogao specificirati i zahtijevati njihovu naknadu tijekom trajanja postupka nisu osnovani jer iz citirane odredbe Zakona o parničnom postupku ne proizlazi obveza stranke da u okolnostima kakve postoje u ovom predmetu zahtjev za naknadu troškova postavi prije donošenja odluke kojom je postupak okončan.
10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni čl. 154. st. 1. ZPP -a. Naime, pravo na naknadu troškova postupka prema toj odredbi ovisi o uspjehu stranke u parnici, a ne o tome je li postupak okončan meritornom odlukom. Budući da je u ovom predmetu tužba pravomoćno odbačena kao nedopuštena, tuženik je u cijelosti uspio u parnici u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, zbog čega mu pripada pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da se pravila o naknadi troškova mogu primijeniti samo kada je stranka uspjela u meritornom odlučivanju o tužbenom zahtjevu jer takvo razlikovanje ne proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.
11. Nisu osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije ispitao jesu li tuženiku priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a niti da je pogrešno primijenio odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.
12. Naime, iz tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka od 11. studenoga 2025. (str. 169. spisa) proizlazi da je tuženik zatražio naknadu troška sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi, koji se u ovom postupku smatra odgovorom na tužbu, troškove zastupanja na ročištima održanim 7. svibnja 2021., 8. rujna 2021., 1. prosinca 2021., 4. ožujka 2022., 16. ožujka 2022. i 20. lipnja 2022., porez na dodanu vrijednost te trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi, ukupno 1.834,40 EUR.
13. Pregledom spisa ovaj je sud utvrdio da su sve radnje za koje je prvostupanjski sud priznao naknadu troškova bile potrebne za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi predstavljao je nužnu procesnu radnju kojom je tuženik osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, dok su zastupanja na ročištima bila potrebna radi sudjelovanja u raspravljanju i zaštite procesnih prava tuženika tijekom postupka budući da su na tim ročištima poduzimane procesne radnje važne za vođenje i okončanje postupka.
14. Nadalje, prvostupanjski sud nije bez provjere prihvatio tuženikov zahtjev za naknadu troškova, već ga je djelomično odbio u dijelu koji se odnosi na zastupanje na ročištu održanom 1. prosinca 2021., pravilno primijenivši Tbr. 9. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 139/23), umjesto zatražene nagrade prema Tbr. 9. t. 1. iste Tarife. Time je prvostupanjski sud izvršio pojedinačnu ocjenu osnovanosti svakog zatraženog troška te tuženiku nije dosudio cjelokupni zatraženi iznos, već samo troškove koje je ocijenio osnovanima.
15. Isto tako, pravilno je utvrđena i visina priznatih troškova. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 28.592,33 kn, odnosno oko 3.794,00 EUR, odvjetnička nagrada pravilno je obračunata primjenom odgovarajućih tarifnih odredbi, uz vrijednost boda od 2,00 EUR, pripadajući porez na dodanu vrijednost te trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi, zbog čega je tuženiku pravilno dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.642,90 EUR.
16. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova zato što postupak nije okončan meritornom odlukom. Naime, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova ovisi o uspjehu stranke u parnici, a ne o tome je li postupak okončan meritornom odlukom ili odlukom kojom je tužba odbačena. Budući da je u ovom predmetu tužba pravomoćno odbačena kao nedopuštena, tuženik je u cijelosti uspio u parnici te mu pripada pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
17. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je pobijanim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14; dalje: Ustav Republike Hrvatske) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17). Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 164. st. 8. ZPP-a, pri čemu su tuženiku priznati isključivo troškovi koji su bili potrebni za vođenje postupka. Sama okolnost da je tužitelju, kao stranci koja nije uspjela u parnici, naložena naknada troškova postupka ne predstavlja povredu prava na pristup sudu niti prava na pravično suđenje zajamčenih navedenim odredbama.
18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 380. t. 2. ZPP-a).
Zagreb, 7. kolovoza 2026.
Sudac
dr. sc. Srđan Šimac
