Poslovni broj Gž-292/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Martine Maršić Lukić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnici ĆA, zaposlenici tužitelja, protiv tužene AA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Bačić i partneri j.t.d. u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2031/2016-72 od 17. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2031/2016-72 od 17. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 43.457,20 kuna sa zateznim kamatama od 23.10.2013. do isplate; točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 53.664,69 kuna sa zateznim kamatama od 23.10.2013. do isplate; dok je točkom III. izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Obje parnične stranke su pravovremeno izjavile žalbu pobijajući presudu suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se ista preinači prema žalbenim navodima podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.1. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio tužbenog zahtjeva navodeći da je prvostupanjski sud prihvatio financijsko vještačenje kojem je tužitelj prigovorio zbog pogrešnog obračuna kamate na isplaćivanu rentu iako tužitelj nije bio u zakašnjenju te neosnovanog prebijanja toga iznosa. Također smatra da prvostupanjski sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva posljedično čemu je trebao raspraviti i odrediti dopunu financijskog vještačenja u odnosu na iscrpljenost limita osiguranja i u tome pravcu utvrditi činjenično stanje. Također tužitelj žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i u odnosu na odluku o trošku jer da se troškovi vještačenja imaju priznati u punom iznosu kao neophodni za vođenje postupka.

2.2. Tužena žalbu izjavljuje u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan. Navodi da je 8.6.2011. tužitelj isplatio tuženoj iznos od 103.452,05 kn na ime nespornog dijela odštete po prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 5217/08 te da je protekao petogodišnji zastarni rok do podnošenja predmetne tužbe za povrat istoga. Također žalbom ukazuje da je tužitelj isplatio nedugovano pa da ni iz tog razloga nema pravo na povrat sukladno odredbama čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Osporava se i dosuđeni tijek zakonske kamate i ističe da se ne može raditi o preplati po ovršnim presudama jer je isplata izvršena ovršnim putem izravnom naplatom preko FINA-e koja je pravilno obračunala glavnice i kamate, a tužitelj nije osporio ovrhu koja je izvršena temeljem valjane pravne osnove - pravomoćne sudske odluke. Konačno, žaliteljica ukazuje da je prvostupanjski sud utvrdio preplatu na dan 3.9.2018., a tužitelj tužbom traži povrat preplaćenog do kraja srpnja 2013. čime da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a.

3. Na žalbe stranke nisu odgovorile.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa s osnova stjecanja bez osnove proizašlog iz preplaćenih isplata u ovršnom postupku po pravomoćnim i ovršnim sudskim odlukama.

6. Po provedenim dokazima tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da među strankama nije sporno da su se između njih vodili parnični postupci, pred Općinskim sudom u Zadru radi izgubljene zarade te kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu radi naknade imovinske i neimovinske štete, povodom tužbi tuženice, a koji postupci su pravomoćno okončani (u cijelosti ili djelomično) u korist tuženice,

- da je sporno je li prilikom isplate i ovrhe po spomenutim pravomoćnim presudama došlo do preplate u korist tuženice, je li utužena tražbina u zastari te ima li tužitelj pravo tražiti povrat eventualne preplate,

- da zastara zahtjeva stjecanja bez osnove iznosi pet godina koja u konkretnom slučaju počinje teći od 2013. kada su izvršene prisilne naplate po pravomoćnosti prednje citiranih sudskih odluka, pa budući da je tuženica podnijela tužbu 2016. kojom je prekinula tijek zastare da je evidentno kako nije protekao petogodišnji zastarni te je prigovor zastare neosnovan,

- da je iz presude i rješenja Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-2494/11 od 11.1.2013. razvidno da je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koj im je naloženo tuženiku Croatia osiguranje d.d. da isplati tužiteljici AA iznos od 408.376,00 kuna s pripadajućim kamatama kao i trošak postupka u iznosu od 101.828,37 kuna s pripadajućim kamatama; dok je djelomično preinačena na način da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici novčani iznos od 950,00 kuna s pripadajućim kamatama i djelomično ukinuta za iznos od 1.482,00 kuna s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu tužba odbačena,

- da je iz presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn -2231/2011 od 30.4.2013. razvidno da je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koj im je naloženo tuženiku Croatia osiguranje d.d. da isplati tužiteljici PA iznos od 87.000,00 kuna s pripadajućim kamatama i trošak postupka u iznosu od 82.540,98 kuna, dok je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 73.000,00 kuna s pripadajućim kamatama, za naknadu parničnog troška u iznosu od 155.289,02 kuna od tuženika i 237.830,00 kuna od umješača te je naloženo tužiteljici da naknadi umješaču parnični trošak u iznosu od 21.647,89 kuna te tuženiku i umješaču trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.374,52 kuna,

- da je prema financijskom vještačenju od 30.6.2015., u predmetu Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-369/13 (koji se vodi između ovdje tužitelja i Euroherc osiguranja d.d. radi regresnog potraživanja) uplatom od 21.10.2013 u iznosu od 201.012,39 kuna podmireno sveukupno dugovanje ovdje tužitelja prema tuženici po obje citirane presude te je ostvarena preplata u iznosu od 37.274,34 kuna; da je tužena putem Financijske agencije tražila i naplatila iznos glavnice veći nego li joj je pripadao za 97.121,89 kuna i uz koji iznos da su obračunate zatezne kamate; da su na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5217/08 izvršene isplate tuženoj u iznosu od 705.823,59 kuna, dok su joj po presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2691/08 isplaćeni iznosi od ukupno 1.163.049,88 kuna,

- da je prema provedenom financijskom vještačenju u predmetnom postupku, izvedenom po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr. sc. Anti Mrčeli utvrđeno da je tužitelj po obje pravomoćne sudske presude imao obvezi isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 1.727.240,71 kn te da je tužiteljica po svim osnovama preplatila dug tuženici na dan 11.5.2017. odnosno 3.9.2018. u ukupnom iznosu od 43.457,20 kuna,

- da sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice da se vještak očituje na okolnost limita po osnovi osiguranja za automobilsku odgovornost jer da bi za isto bilo neophodno utvrđivati nove, dodatne činjenice, a za što je u fazi glavne rasprave nastupila prekluzija,

- da dobrovoljnom isplatom nespornog dijela u iznosu od 103.452,05 kuna dana 8.6.2011. nije došlo do pretplate u korist tuženice već je do pretplate došlo naknadnim prisilnim naplatama po citiranim pravomoćnim i ovršnim sudskim odlukama, a imajući u vidu da se renta isplaćuje i dalje,

- da nije dokazano da su se ostvarile pretpostavke propisane odredbama članaka 1112. i 1117. ZOO-a koje bi uskraćivale tužitelju pravo na povrat preplaćenog iznosa.

6.1. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, pozivom na odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. te članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), djelomično usvaja tužbeni zahtjev i obvezuje tuženu da isplati tužitelju iznos od 43.457,20 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.10.2013. do isplate, dok ga u preostalom dijelu za iznos od 53.664,69 kn sa zatraženim kamatama sud odbija kao neosnovan te primjenom odredbe čl. 154. stavak 4. ZPP-a određuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuju žalitelji jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je jasna i razumljiva, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprava te nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati.

7.1. Također je sud prvog stupnja odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva te neosnovano tužena žalbom upire na počinjenje bitne povrede iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a. Naime, obzirom na žalbene navode tužene treba reći da je pravilno prvostupanjski sud odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva neovisno o tome što je provedenim financijskim vještačenjem utvrđen preplaćeni iznos dugovanja u ovršnom postupku na dan 11.5.2017. odnosno 3.9.2018. obzirom da iz provedenih dokaza i dostavljene dokumentacije u spisu proizlazi da je naplatom iznosa od 201.012,39 kuna u ovršnom postupku dana 21.10.2013. podmireno sveukupno dugovanje ovdje tužitelja prema tuženici po obje cit irane presude odnosno ostvarena pretplata koju tužitelj potražuje u ovom postupku nakon čega slijede samo nesporna plaćanja po osnovu rente zbog izgubljene zarade.

8. Protivno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 299. stavak 1. i 3. ZPP-a kada je odbio raspravljati o prigovoru limita osiguranja kojeg je tužitelj istaknuo u fazi glavne rasprave te u svezi istoga provesti dopunu financijskog vještačenja, ispravno cijeneći da se radi o novim činjenicama koje je tužitelj mogao predložiti pravovremeno odnosno prije zaključenja prethodnog postupka jer za isto nije bilo objektivne zapreke, a koji zaključak prvostupanjskog suda tužitelj žalbom nije doveo u dvojbu te ga u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Nadalje, sud prvog stupnja je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 43.457,20 kn s kamatom tekućom od 23.10.2013. do isplate dok je u preostalom dijelu isti odbio kao neosnovan za iznos od 53.664,69 kn sa zatraženim kamatama.

10. Prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima tužitelja, ocijenio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a prihvaćajući kao stručno, cjelovito i vjerodostojno financijsko vještačenje sačinjeno po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Ante Mrčela, dipl.oec., koje je utemeljeno na svoj raspoloživoj dokumentaciji te se o primjedbama stranaka vještak i usmeno očitovao na ročištu 21.7.2021. i sačinio dopunu vještačenja u odnosu na koje su se stranke očitovale podnescima od 16.9.2021. i 30.11.2021. Prema sadržaju navoda stranaka u svezi dopunskog vještačenja prvostupanjski sud je pravilno procijenio da su isti paušalni i bez valjanih argumenata te je pravilno zaključio da njima nije dovedeno u pitanje vjerodostojnost i stručnost dopune vještačenja, a koja obrazloženja prvostupanjskog suda kao logična i razumna prihvaća i ovaj sud, pored činjenice da stranke nisu tražile (ponovno) usmeno saslušanje vještaka, a niti je tužitelj predložio provođenje novog financijskog vještačenja. Stoga je, cijeneći svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u ovršnom postupku po pravomoćnim sudskim odlukama preplatio dug tuženoj u iznosu od 43.457,20 kn.

11. Neosnovane su i proizvoljne tvrdnje tužene u žalbi da bi pretplata tužitelja bila ostvarena ranijom, dobrovoljnom isplatom od 8.6.2011. nespornog dijela štete po tada nepravomoćnoj sudskoj presudi u iznosu od 103.452,05 kn te je ispravan i logičan zaključak prvostupanjskog suda da je do pretplate, dvostruke naplate duga, došlo tijekom prisilne naplate po prednje citiranim pravomoćnim sudskim presudama. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare čije obrazloženje (pod točkom 11. prvostupanjske presude) podržava i ovaj drugostupanjski sud obzirom da je tužitelj podnio predmetnu tužbu sudu unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 2013. kada su izvršene prisilne naplate pravomoćnih sudskih presuda.

12. Nadalje u odnosu na žalbene navode tužene treba reći da stranka koja je isti dug platila dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo u parničnom postupku zahtijevati povrat preplaćenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (condictio indebiti) što proizlazi iz odredbe članka 1113. ZOO-a, pri čemu nije uvjet da je zahtjev za povrat bio istaknut u ovršnom postupku kako to pogrešno tumači žaliteljica. Također je pravilnom primjenom odredbi članka 1112. i 1117. ZOO -a na okolnosti konkretnog slučaja sud utvrdio da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke koje bi onemogućavale tužitelja na povrat dvostrukog plaćanja duga, s jedne strane jer je preplata izvršena u postupku prisilne naplate, a ne dobrovoljno, a s druge strane jer tužena nije bila savjesna budući da je i prije pokretanja ovršnog postupka znala da joj ne pripada cjelokupni iznos po pravomoćnoj sudskoj odluci obzirom da joj je tužitelj dobrovoljno prethodno isplatio nesporni iznos štete od 103.452,05 kn. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženu kao nepoštenog stjecatelja i na plaćanje zatezne kamate od stjecanja nepripadnog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a.

13. Također su neosnovani žalbeni navodi u odnosu na oduku o parničnom trošku koju je prvostupanjski sud pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavak 4. u svezi članka 155. ZPP-a obzirom na podjednaki uspjeh stranaka u sporu pored činjenice da je tužitelj snosio troškove vještačenja dok je tužena imala trošak zastupanja po odvjetniku.

14. Iz navedenih razloga, pravilno je i zakonito prvostupanjski sud utvrdio djelomično osnovanim potraživanje tužitelja prema tuženoj primjenom odredbi članka 1111. stavak 1. u svezi članak 1113. i 1115. ZOO-a te je žalbe stranaka valjalo kao neosnovane odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

15. O zatraženom žalbenom trošku tužene odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a budući da tužena nije uspjela sa žalbom.

U Rijeci 7. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak