Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: Kž-413/2026-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ante Bačića kao predsjednika vijeća, Danijele Zubčić, univ.spec.iur., kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Hrvoja Viskovića kao člana vijeća, uz sudjelovanje Tine Krstić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika BA, zbog kaznenog djela iz članka 140. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne Novine" br. 125/11. i 144/12., 56/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/2022., 114/23., 36/24. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zadru podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru broj Kov-532/2025-26 od 9. srpnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 6. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijano rješenje, te se predmet upućuje na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Kov-532/2025-26 od 9. srpnja 2026. godine temeljem čl. 98. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje u tekstu: ZKP) okrivljeniku JA ukinute su mjere opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 4., 5. i 9. ZKP-a, određene rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Zadru broj KP-DO- 334/2025 od 25. travnja 2025.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, zbog povrede odredbi kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se mjere opreza određene rješenjem ODO Zadar posl. br. KP-DO-334/2025 od dana 25. travnja 2025. produlje, a podredno da se pobijano rješenje ukine i vrati na ponovnu odluku. U žalbi državni odvjetnik apostrofira da su razlozi na kojima sud temelji odluku o ukidanju mjera opreza međusobno proturječni te protivni sadržaju spisa predmeta, a odlučne okolnosti koje upućuju na daljnje postojanje iteracijske opasnosti nisu dostatno i valjano procijenjene. Da optužnica u ovome predmetu ne predstavlja izolirani događaj, naime da je protiv istog okrivljenika pod poslovnim brojem Kov-777/2024 potvrđena optužnica ODO Zadar posl. br. KO-DO-767/2024 od dana 17. prosinca 2024. godine zbog istog kaznenog djela počinjenog na štetu istog oštećenika. Kraj takvih okolnosti, da se radi o ponovljenom obrascu postupanja okrivljenika usmjerenom prema istoj osobi, a time što je navedena optužnica potvrđena znači da je nadležno optužno vijeće već ocijenilo da raspoloživi dokazi dosežu razinu osnovane sumnje za istovrsno protupravno postupanje koja okolnost čini osobitu, konkretnu i izrazito relevantnu okolnost u kontekstu procjene iteracijske opasnosti u ovome predmetu. Žalba dalje problematizira i obrazloženje pobijanog rješenja u dijelu gdje se navodi da okrivljenik nije osuđivan za djela s elementima nasilja koja činjenica da nije relevantna niti dostatna za procjenu iteracijske opasnosti jer kazneno djelo nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 1. KZ/11 po svojim zakonskim obilježjima ne pretpostavlja fizičko nasilje. Iteracijska opasnost da se ne utvrđuje isključivo na temelju ranijih pravomoćnih osuda, već iz svih osobitih okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje u žalbi se ukazuje da se u pobijanom rješenju utvrđuje da se okrivljenik tijekom trajanja mjera opreza istih pridržavao te se iz toga izvodi zaključak da je prestala potreba za njihovim daljnjim trajanjem što da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kojim se narušava sam zakonski smisao mjera opreza. Pojašnjava se u žalbi da je smisao mjera opreza preventivno ukloniti konkretnu opasnosti od ponavljanja. U okolnostima konkretnog kaznenog predmeta u kojem je okrivljenik u više navrata iskazao usmjerenost prema istom oštećeniku, da je razumno za zaključiti da je izostanak daljnjeg neposrednog približavanja, kontakata, praćenja i uznemiravanja posljedica jasne zabrane, policijskog nadzora, te upozorenja da se kršenje mjera opreza može zamijeniti istražnim zatvorom. U žalbi se ističe i da je neprihvatljivo da sud kao razlog za ukidanje mjera navodi činjenicu da više od godine dana nije odlučeno o osnovanosti optužnice. Optužnica u da je u predmetu podnesena sudu 27. kolovoza 2025. godine, te se gotovo jedanaest mjeseci predmet nalazi u sudskom postupku, a dugotrajnost postupka, nisu prouzročili niti ovlašteni tužitelj, niti oštećenik, pa da se dugotrajnost postupka ne može prelomiti preko prava oštećenika na sigurnost i zaštitu od ponovnog uznemiravanja. Sud da ne može vlastitu neaktivnost najprije pretvoriti u produljeno razdoblje procesne neizvjesnosti, a zatim protek vremena koristiti kao odlučan argument da se ukine jedini učinkoviti mehanizam zaštite žrtve kaznenog djela. Na koncu se u žalbi navodi da pobijano rješenje ne daje razumne ni dostatne razloge zbog čega potvrđena ranija optužnica za isto kazneno djelo prema istom oštećeniku, aktualna optužnica s prijedlogom spajanja predmeta, sadržaj konkretnog inkriminiranog događaja te prethodno razmatrano kršenje mjera zajedno više ne predstavljaju osobite okolnosti iteracijske opasnosti. Izostanak razloga o tim odlučnim činjenicama čini rješenje manjkavim i onemogućava njegovo valjano drugostupanjsko preispitivanje.

3. Žalba Općinskog državnog odvjetništva je dostavljena Županijskom državnom odvjetništvu na dužno razgledavanje.

4. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

5. U pravu je žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud donoseći pobijano rješenje počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, jer rješenje nema dostatnih razloga o odlučnim činjenicama odnosno razlozi koji su dani su nepotpuni i dijelom proturječni.

6. Naime, prvostupanjski sud istodobno koristi razloge koji upućuju na prestanak iteracijske opasnosti i razloge koji upućuju na nerazmjernost daljnjeg trajanja mjera, ali ne razgraničava ta dva pravno različita zaključka.

6.1. U točki 9. pobijanog rješenja prvostupanjski sud utvrđuje da okrivljenik više od godine dana nije kršio mjere, da su mjere su opreza polučile svoju svrhu, da okrivljenik nije do sada osuđivan za djela s elementima nasilja, da objavljivanje članaka i fotografija samo po sebi ne upućuje na opasnost počinjenja kaznenog djela i da bi daljnje trajanje mjera bilo bi protivno načelu razmjernosti, a zatim u točki 10. izričito zaključuje da ne egzistira osnov za određivanje istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a pa time niti zamjena istog mjerama opreza, a ta formulacija znači da sud smatra da više ne postoji iteracijska opasnost, odnosno istražnozatvorska osnova iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

6.2. Budući da se mjere opreza mogu odrediti samo kada postoje okolnosti zbog kojih bi se mogao odrediti istražni zatvor, prestanak te osnove dovodi do ukidanja mjera neovisno o razmjernosti. Obrazloženje pobijanog rješenja je stoga nejasno jer ako su zaključuje u posljednjem odlomku da iteracijska opasnost ne postoji, test razmjernosti nije odlučan već se mjere moraju ukinuti jer nedostaje temeljna zakonska pretpostavka.

6.3. Ako je sud već u točki 10. pobijanog rješenja prvostupanjski sud iznio zaključak da iteracijska opasnost ne postoji tada je sud morao obrazložiti koje su ranije osobite okolnosti prestale, zašto više nema konkretne i aktualne opasnosti od ponavljanja, zašto uredno poštivanje mjera dokazuje promjenu ponašanja kod okrivljenika, a ne samo djelotvornost mjera, i zašto dva istovrsna optuženja prema istom oštećeniku više nisu relevantna, a na koji izostanak ocjene ove okolnosti ukazuje i državni odvjetnik u žalbi, a na predmetnoj okolnosti uvelike se temelji zaključak o postojanju iteracijske opasnosti u rješenju Općinskog državnog odvjetništva u Zadru broj KP-DO-334/2025 od 25. travnja 2025u kojim su mjere opreza i određene. Sud, dakle, prethodno navedeni zaključak u točki 10. pobijanog rješenja nije obrazložio.

6.4. Ukoliko je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju htio reći da iteracijska opasnost postoji, ali su mjere postale nerazmjerne (a koju kao razlog za neproduljenje navodi u točki 9. pobijanog rješenja) tada je sud morao konstatirati da opasnost i dalje postoji, ali objasniti zašto je produljenje mjera protivno načelu razmjernosti s obzirom na trajanje mjera, njihov intenzitet, ograničenje novinarskog rada okrivljenika, težinu djela, očekivanu kaznu, trajanje i razloge i uzroke trajanja sudskog postupka bez donošenja odluke o podignutoj optužnici KO-DO-496/2025 od 28. kolovoza 2025.

6.5. Slijedom navedenog jasno je da pobijano rješenje miješa dvije različite pravne osnove. Navod da „ne egzistira osnov iz članka 123. stavka 1. točke 3.“ znači nepostojanje iteracijske opasnosti dok navod da bi daljnje trajanje bilo „protivno načelu razmjernosti“ može značiti da opasnost postoji, ali mjere više nisu nužne ili su prekomjerne. Iz tog razloga je pobijano rješenje manjkavo, nejasno i nije moguće sa sigurnošću utvrditi smatra li prvostupanjski sud da je iteracijska opasnost iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a u cijelosti prestala ili da ona i dalje postoji, ali daljnje trajanje mjera više nije razmjerno. Premda sud u završnom dijelu navodi da ne postoji istražnozatvorska osnova, prethodno obrazloženje temelji prvenstveno na trajanju i razmjernosti mjera, bez jasne i zasebne ocjene postojanja konkretne opasnosti od ponavljanja. Dakle, iz završnog zaključka proizlazi da sud tvrdi kako iteracijske opasnosti nema, ali razlozi koji tome prethode ne omogućuju pouzdano razumjeti niti ispitati taj zaključak.

7. Obzirom da sve izneseno predstavlja nejasne, a djelomično i međusobno proturječne razloge o odlučnim činjenicama, ujedno predstavlja bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a zbog čega je sukladno članku 494. stavak. 3. točka 3. ZKP-a valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti pobijano rješenje, te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

8. U nastavku postupka nužno je utvrditi postoji li i dalje iteracijska opasnost, a pri tome se svakako treba osvrnuti i na vođenje drugog postupka za isto kazneno djelo prema istom oštećeniku, a ako pak prvostupanjski sud utvrdi da iteracijska opasnost ne postoji, treba utvrditi jesu li mjere opreza koje su određene okrivljeniku razmjerne s obzirom na stupanj ograničenja slobode okrivljenika, te da li je predmetno ograničenje tolikog značaja da više ne bi smjele egzistirati.

Zadar, 6. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Ante Bačić