Poslovni broj Gž-1025/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja            1. A. Z. L. OIB: …i 2. M. S. Z. OIB: …, oboje tužitelja iz V., koje zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske       OIB: …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-219/2023 od 13. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-219/2023 od 13. rujna 2023.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je kako su tužitelji svaki za po ½ dijela vlasnici fizičkog (materijalno odijeljenog) dijela čest. zem. 5315/1 Z.U. 6831 K.O. V., koji ima površinu 23 400 m2 a označen je na skici lica mjesta iz nalaza vještaka za geodeziju R. R. ing. geod. iz travnja 2016. slovima        A-B-C-D-A te fizičkog (materijalno odijeljenog) dijela čest. zem. 5315/1 Z.U. 6831 K.O. Vis koji ima površinu od 1 600 m2, a označen je na skici lica mjesta iz nalaza vještaka za geodeziju R. R. ing. geod. iz travnja 2016. slovima                  E-F-G-H-K-E, zatim su u točki II izreke tužitelji ovlašteni po pravomoćnosti presude zatražiti i postići u zemljišnoj knjizi svaki za po ½ dijela uknjižbu prava vlasništva na naprijed opisanim fizičkim (materijalno odijeljenim) dijelovima čest. zem. 5315/1 Z.U. 6831 K.O. V., nakon izrade parcelacijskog elaborata i prijavnog lista kojim će se formirati posebne nekretnine, točkom III izreke određeno je da će predmetna presuda zamijeniti suglasnost tuženice na parcelacijski elaborat i prijavni list kojim će se formirati naprijed opisane posebne nekretnine dok je točkom IV izreke naloženo tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 5.167,60 eur / 38.935,30 kn[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

             

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge  iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te potražuju troškove sastava žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su dosjelošću putem pravnih prednika te nastavnim nasljeđivanjem iza istih, stekli pravo vlasništva dva fizički odvojena dijela matične nekretnine oznake čest. zem. 5315/1 vinograd, pašnjak, šuma - ukupne velike površine od 1 172 267 m2 iz zk. ul. 6831 k.o. V., koja je nesporno u cijelosti u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske. Radi se o realnim dijelovima ove nekretnine koji su na skici lica mjesta nalaza mjerničkog vještaka označeni slovima A-B-C-D-A (23 400 m2) i slovima E-F-G-H-K-E (1 600 m2).

 

6. Provedenim očevidima, u prvom navratu uz vještaka mjernika koji je identificirao nekretninu te u drugom navratu uz saslušanje svjedoka na licu mjesta, utvrđeno je da se radi o zemljištu na predjelu uvale "V. Č. " na otoku V., do kojeg se pristupilo morskim putem plovilom, da se zemljište dijelom nalazi u udolini dva brda i da je pravokutnog oblika a dijelom po padinama brda gdje je zemljište terasaste konfiguracije s nizom pregradnih zidova - pristava, da se radi o zapuštenoj oranici i zemljištu zaraslom u gustu makiju i borovu šumu te da je zemljište ograđeno visokim kamenim suhozidom na kojem je dijelom postavljena žičana ograda.

 

7. Analizom i ocjenom provedenih dokaza, posebno činjenica koje je utvrdio iz priloženih isprava, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji nasljednici Š. Z. pok. A. koji je rođen i živio u XIX stoljeću a umro je 1918., bio je težak te se s obitelji bavio obrađivanjem zemlje, da se predmetna zemlja prenosila generacijama u obitelji tako da su Š. Z. pok. A. temeljem oporuke naslijedili mljt. sinovi A., Š. i V. Z. svaki za 1/3 dijela, da su braća A. i Š. odnosno njihovi nasljednici prepustili odnosno darovali predmetnu zemlju bratu V. Z. kojeg je naslijedio sin Š. Z. pok. V.. Radi se o ocu ovdje tužitelja kojeg su naslijedili ovdje tužitelji zajedno sa majkom M. D. S. L. D. Z., koja je prvotno također bila tužiteljica ali je tijekom postupka preminula te su istu naslijedili tužitelji iz uvoda presude, kao njezini zakonski nasljednici.

 

8. Na temelju utvrđenja provedenih očevida, iskaza svjedoka te utvrđenja koja proizlaze iz materijalnih dokaza, sud utvrđuje da su svi navedeni pravni prednici tužitelja bili samostalni i neosporavani posjednici predmetne zemlje, kako od fizičkih osoba tako i od lokalne odnosno državne vlasti, da su obrađivali vinograd a na preostalom dijelu sjekli i odnosili drva za potrebe svog domaćinstva, skupljali kolce koje su koristili u poljoprivredne svrhe i dovodili stoku radi ispaše. Dovodeći navedena utvrđenja u vezu sa izgledom spornog zemljišta, njegovu terasastu konfiguraciju te brojne kamene ogradne suhozide i kamene pregradne suhozide - pristave, sud utvrđuje da se zemljište koristilo u poljoprivredne svrhe. Sud uvažava da je prema stanju u zemljišnoj knjizi od osnutka u XIX. stoljeću nekretnina upisana po kulturi kao vinograd, pašnjak i šuma. Pritom posebno cijeni da su u službenoj katastarskoj evidenciji koja se vodi od 1953., upravo pravni prednici tužitelja upisani kao posjednici zemljišta površine 25 000 m2 predmetne nekretnine pa zaključuje da posjed prednika tužitelja svakako traje od 1953., međutim preostali dokazi da potvrđuju da se radi o znatno dužoj faktičkoj vlasti koja potječe još iz XIX. stoljeća pa utvrđuje da se predmetna zemlja sigurno koristila 40 i više godina prije 1941. te da je irelevantno što je zemlja danas zapuštena u poljoprivrednom smislu jer se još uvijek koristi za skupljanje drva.

 

9. Uvidom u aktualne i povijesne katastarske evidencije, utvrđeno je da dijelovi predmetne nekretnine velike površine, na kojoj je Republika Hrvatska upisana vlasnicom u zemljišnim knjigama, u posjedovnim listovima upisani su kao isključivi posjed odnosno suposjed niza fizičkih osoba, među kojima su prezimena A., J., K., T. i A. (površine od 2 000 m2 – 20 000 m2).

 

10. Prvostupanjski je sud kao neosnovan otklonio prigovor tuženice da bi dio nekretnine (u uvali, blizu mora) predstavljao pomorsko dobro jer pribavljanjem obavijesti Upravnog odjela za turizam i pomorstvo Splitsko-dalmatinske županije od 27. srpnja 2016., utvrđuje da na predmetnom području nije utvrđena granica pomorskog dobra slijedom čega zaključuje da sporni dijelovi nekretnine mogu biti predmet stjecanja vlasništva tužitelja.

 

11. Otklonjen je i prigovor tuženice na okolnost upisa težačkog prava u zemljišnim knjigama uz obrazloženje da je težačko pravo u korist braće N., Š. i A. Z. pok. A. upisano 1918. na teret 38. zemljišnoknjižnog bića (čest. zem. 5314), dok je sporna čest. zem. 5315/1 upisana je kao 39. zemljišnoknjižno biće. Osim toga, sud utvrđuje da u agrarnoj prijavi Vicka Zaninovića pok. Š. nije označena čest. zem. 5315/1, već nekretnine koje nisu predmet ove parnice, dok iskaz svjedoka C. u dijelu kada spominje stjecanje spornog zemljišta temeljem agrarnih odluka, prvostupanjski sud smatra mišljenjem svjedoka a ne pouzdanim saznanjem.

 

12. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja sud zaključuje da su se na strani tužitelja stekle sve potrebne zakonske pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću pa prihvaća tužbeni zahtjev primjenom odredbi pravnih pravila iz paragrafa §1452. - §1477. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije       6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91.) i članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV). Obrazloženje je suda da su tužitelji dokazali kako se radi o samostalnom posjedu koji je zakonit jer je stečen nasljeđivanjem, istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ni zlouporabom povjerenja, u svakom slučaju pošten jer u trenutku stjecanja ili nakon toga, s obzirom na okolnosti, ni tužitelji ni njihovi pravni prednici nisu imali razloga sumnjati da im pravo na posjed ne pripada, uz zaključak da tuženica nije uspjela oboriti zakonsku presumpciju poštenja dok prema stajalištu suda, barem pošteni posjed traje kontinuirano od XIX. stoljeća.

 

13. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

 

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tuženice obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

16. Tuženica u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije postupio prema uputi ovoga suda iz ranije ukine odluke jer da nije raspravio prigovore tuženice vezano za postojane agrarnih odnosa u pogledu sporne nekretnine.

 

16.1. Točno je da je tuženica tijekom postupka ukazivala kako je na nekretnini koja je predmet ovog postupka (upisana kao zemljišnoknjižno tijelo 39.) postojalo uknjiženo težačko pravo u korist u drugih osoba (A. P.) dok u korist prednika tužitelja (Z.) je težačko pravo bilo uknjiženo na drugoj nekretnini (upisana kao zemljišnoknjižno tijelo 38.). Upravo stoga ovaj je sud u ranijoj odluci ukazao na odredbe Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. („Službene novine“ br. 254 od 5. prosinca 1930.) te Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja („Narodne novine“ broj: 138/46. i 111/47.), kojima su ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja te su oni težaci koji su bili u kolonatskom odnosu i obrađivali su poljoprivredno zemljište veleposjednika stekli vlasništvo na tom zemljištu koje su po toj osnovi držali u posjedu i obrađivali ga te je zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, u postupku i pod pretpostavkama predviđenim navedenim propisima.

 

16.2. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski je sud uvažio uputu ovoga suda u cilju raspravljanja tvrdnje tuženice vezane za agrarne odnose te eventualno postojanje odnosno prestanak prava drugih osoba na predmetnoj nekretnini a sve u kontekstu kvalitete poštenja odnosno savjesnosti posjeda pravnih prednika tužitelja kao jedne od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

16.3. U tom pravcu nije utvrđeno stjecanje prava vlasništva po drugoj osobi temeljem drugog pravnog osnova na spornim dijelovima nekretnine jer nitko od saslušanih svjedoka nije iskazivao da bi predmetno zemljište kao težak obrađivao A. P.. Tužitelji tijekom postupka nisu niti tvrdili da bi temelj stjecanja njihova vlasništva bila odluka donesena prilikom ukidanja agrarnih odnosa, pa su neosnovane žalbene tvrdnje tuženice da su tužitelji trebali dokazati (negativnu) činjenicu da u odnosu na predmetnu nekretninu nisu bili u težačkom odnosu. Upravo suprotno na tuženici je bio teret dokaza kojima bi oborila presumpciju poštenja posjeda tužiteljevih prednika, što ista nije uspjela učiniti pored nespornog utvrđenja da su prednici tužitelja od kraja XIX. stoljeća samostalno i od nikog neometani poljoprivredno iskorištavali predmetne dijelove sporne nekretnine te da niti jedna druga viška obitelj na ovo zemljište nije polagala pravo.

 

17. Dalje se u žalbi tuženice ukazuje na životnu dob saslušanih svjedoka te s tim u svezi se tvrdi da isti nemaju neposrednih saznanja o relevantnom vremenu posjedovanja nekretnine. U vezi s ukupnom površinom dijelova sporne nekretnine koja je predmet tužbe (25 000 m2) tuženica ukazuje kako je presudom utvrđena površina upitna jer su saslušani svjedoci iskazivali o puno manjoj površini vinograda (oko 2 000 - 3 000 m2 odnosno 5 000 m2) kojeg su obrađivali prednici tužitelja dok da se o šumskom zemljištu svjedoci nisu znali izjasniti.

 

17.1. Prvostupanjski je sud cijenio iskaze svjedoka P., V. i C. kao vjerodostojne s obrazloženjem da se radi o susjedima i prijateljima obitelji Z. te osobama koje su u vrijeme saslušanja bili u dobi od 72 - 89 godina, stoga da je logično i očekivano kako su unatrag 60 - 80 godina morali imati neposredna opažanja i saznanja o zemljištu o kojem su govorili, odnosno o osobama koje su ga koristile. Isto tako je ocijenio i iskaze svjedoka M. i D. iz razloga što se odnose na neposredna saznanja o korištenju predmetne nekretnine posljednjih dvadesetak godina, kada spominju kako tužitelji i njihovi prijatelji i danas sijeku i skupljaju drva koja koriste za potrebe svojih domaćinstava. Iskaze naknadno saslušanih svjedoka V. i L., prvostupanjski sud uzima kao vjerodostojne jer se radi o domaćim ljudima koji su i ranije bili u blizini spornog zemljišta, a L. obitelj generacijama je vlasnik zemlje u susjednoj uvali, radi čega nalazi da su im poznate bitne okolnosti u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, bitnom sud smatra i okolnost  da je većina svjedoka saslušana na licu mjesta i uz prethodno upoznavanje s predmetom spora, radi čega je otklonjena mogućnost dvojbe oko identifikacije nekretnina i njihovoj približnoj površini.

 

17.2. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je sud prvog stupnja cijenio iskaze saslušanih svjedoka utvrđujući da su istovjetni u pogledu odlučnih činjenica kvalitete posjeda, njegovog kontinuiteta i dugotrajnosti te osoba posjednika. I prema stajališta ovoga suda saslušanim svjedocima su s obzirom na vrijeme rođenja i s obzirom na mjesto prebivanja te posjedovanje ili dolazak na nekretnine u neposrednoj blizini spornih dijelova čestice, poznate pravno relevantne činjenice u ovom postupku odnosno okolnosti vezane za način stjecanja i korištenja tog dijela nekretnine, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o maloj sredini u kojoj su mještani međusobno povezani, radi čega pravilno sud zaključuje da je tim svjedocima na temelju vlastitog opažanja i na temelju pričanja njihovih pravnih prednika, dobro poznato posjedovno stanje, uvažavajući da većina saslušanih svjedoka nije u srodstvu s tužiteljima te da nemaju poseban interes za ishod ovog postupka.

 

17.3. Osim što žalbenim navodima tuženice nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenice kojima tužitelji dokazuju ispunjenost pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvalitete i trajanje posjeda), valja nadodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više revizijskih odluka izrazio pravno shvaćanje da ZPP-e ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posrednih saznanja o pravno odlučnim činjenicama (na primjer odluke broj Rev-750/2016, Rev-1414/2014).

 

18. U odnosu na žalbene navode vezano za površinu spornog zemljišta te činjenice da su neki svjedoci spominjali manje površine za uzgoj vinograda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je preostala površina sporne nekretnine korištena za ispašu životinja te sječu i skupljanje drva u skladu sa oznakom zemljišta (vinograd, pašnjak i šuma) upisanom u zemljišnoj knjizi, posebno cijeneći činjenicu da su od osnutaka katastra na otoku Visu 1953. pravni prednici tužitelja upisani kao naslovnici posjedovnog lista broj 863 u kojem je čest. zem. 5315/1 evidentirana kao posjed upravo površine 25 000 m2.

 

19. Iako bi iz utvrđenja provedenog postupka proizlazilo da su pretpostavke za sjecanje prava vlasništva dosjelošću po pravnim prednicima tužitelja bili ispunjeni u skladu s pravnim pravilima OGZ-a do 6. travnja 1941., ovdje se ukazuje na već ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se razvila nakon donošenja odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetima T. protiv Republike Hrvatske, R. protiv Republike Hrvatske, J. protiv Republike Hrvatske, u istovrsnim predmetima (primjerice u predmetima broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-1465/2017-2 od 24. rujna 2020., Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev-2230/2017 od 27. travnja 2021., Rev-1559/2017 od 21. travnja 2021.), u kojima je zauzeto  pravno shvaćanje da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije toga datuma ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

              20. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

21. Slijedom izloženog, žalbu tuženice je trebalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 14. veljače 2024.

 

              Predsjednica vijeća

    Ivanka Maričić-Orešković v.r.