REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1186/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ETING d.o.o., Zagreb, Kninski trg 13, OIB: 47513448485, kojeg zastupa punomoćnik Veljko Miljević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika AGENCIJA ZA KOMERCIJALNU DJELATNOST d.o.o., Zagreb, Savska cesta 31, OIB: 58843087891, kojeg zastupa punomoćnica Morana Gotić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-639/2025 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-639/2025 od 13. siječnja 2026. u točki I. izreke te u točki II. izreke u odnosu na iznos od 2.037,01 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-639/2025 od 13. siječnja 2026. u točki II. izreke u preostalom dijelu i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Ljerke Gec iz Zagreba, jedinstveni identifikator prijedloga: 102487-2024, sudski predmet: Ovrv-90325/2023, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-1293/2023, od 5. travnja 2024., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.757,33 EUR zajedno sa zateznim kamatama, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 911,34 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan (točka I. izreke). Naložio je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.662,01 EUR, u roku od petnaest dana (točka II. izreke).

2. U obrazloženju je navedeno kako je nesporno da je tužitelj bio upravitelj do 31. kolovoza 2023., da je tuženik suvlasnik nekretnine te da tužitelj potražuje tražbinu u svoje ime i za svoj račun. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja te je sporno namiruju li se, naknada za usluge upravitelja, službu dežurstva, tekuće održavanje garaže „Cibona“ te troškovi električne energije, iz zajedničke pričuve ili se radi o troškovima koje tužitelj ima pravo tražiti od tuženika u svoje ime i za svoj račun. Sud je utvrdio da se tužbeni zahtjev temelji na pet vjerodostojnih isprava - računa izdanih u razdoblju od travnja do kolovoza 2023., i to: računi broj 2004 -23, 26-05-23, 32-06-23, 38-07-23 te 48-08-23. Navedeni računi obuhvaćaju troškove usluga upravitelja, službe dežurstva, tekućeg održavanja garaže poslovnog kompleksa „Cibona“ te troškove potrošnje električne energije. Pravna osnova potraživanja temelji se na Ugovoru o upravljanju od 8. srpnja 1998. i Međuvlasničkom ugovoru od 9. prosinca 1997., prema kojima je tužitelj obavljao poslove upravitelja nekretnine do 31. kolovoza 2023. Nesporno je utvrđeno da je tužitelj sam otkazao ugovor o upravljanju 4. svibnja 2023. te da je nakon prestanka tog odnosa, u prosincu 2023. upravljanje preuzelo društvo AGRAM TIS d.o.o. Tijekom postupka, tužitelj je izričito potvrdio da utuženu tražbinu potražuje isključivo u svoje ime i za svoj vlastiti račun, smatrajući da se ne radi o zajedničkoj pričuvi već o ugovornoj naknadi za obavljene usluge. S druge strane, tuženik je uspješno osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, ukazujući na činjenicu da su sredstva za održavanje i upravljanje po svojoj naravi namjenska sredstva pričuve koja pripadaju svim suvlasnicima, a ne upravitelju osobno. Sud je uzeo u obzir pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-294/2024 i Pž-903/2025) donesene u činjenično i pravno podudarnim sporovima između istih stranaka, kojima je utvrđeno da bivši upravitelj gubi pravo na naplatu takvih sredstava na vlastiti račun čim mu prestane status upravitelja. Dodatno je utvrđeno da tužitelj nije dokazao osnovanost troškova električne energije kao vlastitog izdatka niti je novom upravitelju predao financijsku dokumentaciju i stanje pričuve. Prema članku 90. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, a ne imovina upravitelja. Stavak 3. istog članka propisuje da se pričuvom upravlja kao imovinom odvojenom od imovine upravitelja, što znači da tužitelj nema aktivnu legitimaciju zahtijevati isplatu tih sredstava na svoj osobni račun. Sukladno članku 93. stavku 1. ZV-a, upravitelj je tek zastupnik svih suvlasnika, a ne samostalni vjerovnik zajedničkih sredstava. Sud je nadalje utvrdio da potraživanje troškova električne energije, koje tužitelj temelji na članku 1119. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje: ZOO), predstavlja trošak redovnog održavanja nekretnine koji se podmiruje iz zajedničke pričuve.

3. Tužitelj u opsežnoj žalbi citira dio obrazloženja odluke ovoga suda broj Pž-903/2025 od 10. rujna 2025., na koju se pozvao i prvostupanjski sud. Poziva se i na članak 18. stavak 2. Ugovora o upravljanju od 8. srpnja 1998. Smatra i da se režijski troškovi pa tako i troškovi električne energije, ne mogu izjednačiti s troškovima zajedničke pričuve. Sud je i propustio izvesti predložene dokaze od strane tužitelja. Posve na koncu, u odnosu na pobijanu odluku o troškovima postupka, nezakonita je i prema tužitelju nerazmjerno tegotna odluka suda da ga tereti za trošak tuženikovog podneska od 20. listopada 2025. (podnijetog dan prije ročišta od 21. listopada 2025.!), budući da je sadržaj navedenog podneska tuženik mogao usmeno iznijeti na ročištu (v. o tome ustaljenu praksu drugostupanjskih sudova, npr. presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslvoni broj Pž-576/2024 od 29. siječnja 2025. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-826/2021 od 24. svibnja 2021.), a zbog neuredne dostave kojeg podneska tužitelju prije ročišta od 21. listopada 2025., je navedeno ročište i (suglasno) odgođeno. Stoga se navedeni podnesak tuženika (kao zasebno troškovno vrednovan postupovni akt) ne ukazuje kao potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a niti zakonito dostavljenim u smislu članka 299.a stavaka 3. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Stoga i odluka suda (iz točke 14. obrazloženja pobijane presude) kojom trošak podneska tuženika od 20. listopada 2025. stavlja na teret tužitelju predstavlja bitnu povredu postupovne odredbe iz članka 155. stavka 1. ZPP-a o troškovnom vrednovanju samo potrebnih postupovnih radnji (koja povreda je zapravo materijalnopravne naravi budući da je cit. odredba Zakona o parničnom postupku sedes materiae za pravni institut troškova parničnog postupka) i to na štetu tužitelja, kao i nametanje prekomjernog tj. nelegitimnog tereta tužitelju kroz povredu jamstva vlasništva iz članka 1. stavka 1. Protokola br. 1. uz EKLJP (usp. presudu ESLJP: B i G protiv RH). Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.105,27 eura.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate 27.757,33 eura koji se odnose na naknadu za usluge upravitelja, službu dežurstva, tekuće održavanje garaže „Cibona“, doprinose za zajedničku pričuvu i troškove električne energije za razdoblje travanj - kolovoz 2023.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim jer je, u bitnom, ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja na način da potražuje naplatu predmetnih troškova zajedničke pričuve u svoje ime i za svoj račun, osnovanim.

9. Stoga će ovaj sud ovdje citirati već izložena pravna shvaćanja ovoga vijeća ovoga suda u presudi poslovni broj Pž-903/2025-2 od 2. rujna 2025., a koja je odluka, kao i presuda ovoga suda poslovni broj Pž-294/2024-2 od 8. svibnja 2024., donesena u predmetu koji se vodio između istih stranaka (u predmetu poslovni broj Pž-903/2025 su kao stranka - drugotužitelj, sudjelovali i Suvlasnici Garaže Cibona): „12. Dakle, iako je bivši upravitelj aktivno legitimiran zastupati suvlasnike u odnosu na neplaćenu pričuvu i nakon što je prestao biti upravitelj, nije ovlašten tražiti naplatu pričuve u svoje ime i na svoj račun, nego u korist zajedničke pričuve koja je odvojena od imovine pojedinih suvlasnika, ali i imovine upravitelja.''

(…)

18. Nadalje, člankom 6. Ugovora o upravljanju Garaže u poslovnom kompleksu „Cibona“ Zagreb, Trg Dražena Petrovića 3 od 8. srpnja 1998. tužitelj je sa suvlasnicima garaže odredio poslove upravitelja i to tekuće održavanje, službu dežurstva i troškove upravitelja garaže te je ugovoreno da će vlasnici garaža plaćati pričuvu kako je ona utvrđena Međuvlasničkim ugovorom na poseban žiro -račun garaže koji vodi upravitelj (članak 18. Ugovora).

(…)

21. U konkretnom slučaju sam prvotužitelj iznosi činjenicu da on potražuje svoje troškove upravljanja nekretninom smatrajući sebe vjerovnikom neizvršenih obveza iz Ugovora o upravljanju zgradom i to od tuženika kao jednog od suvlasnika, posljedično čemu izdaje predmetne račune koji se odnose na plaćanje troškova održavanja i upravljanja zgradom, u svoje ime i za svoj račun, a ne u ime i za račun svih suvlasnika predmetne zgrade. Na taj način prvotužitelj u ovom postupku nastupa u svoje ime i za svoj račun, a ne u ime i za račun svih suvlasnika predmetne zgrade.

22. Upravitelj u postupku radi naplate zajedničke pričuve nije ovlašten zahtijevati od suvlasnika da neplaćenu pričuvu, konkretno za održavanje zgrade i za njegove troškove upravljanja plate njemu jer pričuva nije njegova osobna imovina. Kako je u ovom predmetu prvotužitelj podnio tužbu u svoje ime i za svoj račun te nije niti zatražio da se utužena tražbina plati na poseban račun suvlasnika na koji se uplaćuje zajednička pričuva, tužbeni zahtjev je prvostupanjski sud ispravno ocijenio neosnovanim. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi ovog suda u predmetu poslovni broj Pž-294/2024.

23. Isto tako, u odnosu na naplatu troškova zajedničke potrošnje električne energije u članku 14. Međuvlasničkog ugovora je ugovoreno da upravitelj ima dužnost plaćanja zajedničkih troškova (točka 6.) te se također radi o trošku pričuve…“.

10. Protiv citirane odluke ovoga suda poslovni broj Pž-903/2025-2 od 2. rujna 2025. ovdje i tamo tužitelj(i) je podnio prijedlog za dopuštenje revizije koji je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-5712/2025-2 od

28. siječnja 2026., odbijen i odbačen.

11. Citiranim navodima iz presude ovoga suda poslovni broj Pž-903/2025-2 od 2. rujna 2025. ovaj sud je odgovorio i na žalbene navode tužitelja u ovom žalbenom postupku, te i ovaj sud, u bitnom, i dalje smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naplatu predmetnih troškova zajedničke pričuve u svoje ime i za svoj račun. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

12. Tužitelj u žalbi obrazloženo osporava samo priznati trošak tuženiku za sastav podneska od 20. listopada 2025. u iznosu od 625,00 eura, pa je, primjenom članka 365. stavka 2. ZPP-a, primjena materijalnog i procesnog prava u odluci o troškovima postupka ispitana samo u tom dijelu.

13. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je tuženik taj podnesak podnio protivno odredbi članka 299.a stavka 3. ZPP-a, s čim u vezi ovaj sud dodaje i da ga prvostupanjski sud nije, kao svrsishodnog, uzeo u obzir u skladu s odredbom članka 299.a stavka 5. ZPP-a, jer to ne proizlazi iz stanja spisa i obrazloženja pobijane presude. Stoga se ne radi niti o potrebnom trošku za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

14. Zato je, na temelju članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac